novinarstvo s potpisom
Želim s vama razmišljati o svetkovini Rođenja Isusova, tom blagdanu povjerenja i nade, koji nadilazi nesigurnosti i pesimizam. A razlog naše nade je ovaj: Bog je s nama i Bog se još pouzdaje u nas! Upamtite dobro: Bog je s nama i Bog se još pouzdaje u nas.
Kako je velikodušan Bog Otac! On dolazi boraviti s ljudima, izabire zemlju kao svoje boravište da bude zajedno s čovjekom i da ga on može susresti ondje gdje provodi svoje dane u radosti i žalosti. Zato zemlja nije samo “dolina suza”, već je mjesto gdje je sâm Bog postavio svoj šator, mjesto susreta Boga s čovjekom, solidarnosti Boga s ljudima.
Bog je htio podijeliti s nama naše ljudsko stanje do te mjere da je postao jedno s nama u Isusovoj osobi, koji je pravi čovjek i pravi Bog. Ali tu ima nešto što još više iznenađuje. Božja prisutnost među ljudima nije se ostvarila na idealan, idiličan način, nego u ovom stvarnom svijetu, označenom tolikim dobrim i lošim stvarima, označenom podjelama, zlom, siromaštvom, nadutostima i ratovima.
On je izabrao prebivati u našoj povijesti takvoj kakva jest, sa svom težinom njezinih granicâ i njezinih dramâ. Tako je pokazao na nenadmašan način svoju milosrdnu naklonost punu ljubavi prema ljudskim stvorenjima. On je Bog-s-nama, Isus je Bog-s-nama. Vjerujete li vi to?
Ispovjedimo sada zajedno to: Isus je Bog-s-nama! Isus je Bog-s-nama oduvijek i zauvijek s nama u trpljenjima i u bolima povijesti.
Isusovo rođenje je očitovanje da je Bog “stao” jednom zauvijek na čovjekovu stranu, da nas spasi, da nas iznova digne iz pepela naših bijedâ, naših nevoljâ, naših grijehâ.
Odatle dolazi veliki “dar” betlehemskog djetešca: ono nam nosi duhovnu snagu, snagu koja nam pomaže da nas naši napori, naši očaji, naše žalosti ne shrvaju, donosi nam lijepu vijest da smo beskrajno ljubljeni i da nas sve ponaosob ljubi Bog, a ta ljubav ne samo da nam pomaže upoznati njega nego nam ga ona i daruje, ona nas povezuje s njim!
Iz radosnog razmatranja otajstva Sina Božjega rođenog za nas možemo izvući dva zaključka.
Prvi je da ako se o Isusovu rođenju Bog objavljuje ne kao onaj koji je visoko iznad nas i kao vladar svemira, već kao onaj koji se spušta, silazi na zemlju malen i siromašan, znači da se mi, ako želimo biti slični njemu, ne smijemo postavljati iznad drugih, već – štoviše – moramo biti ponizni, staviti se u službu drugih, biti maleni s malenima i siromašni sa siromašnima.
Ali je jako ružno kada neki vjernik ne želi biti ponizan, kada ne želi služiti. Kršćanin koji se posvuda šepiri je ružan: to nije kršćanin, to je poganin. Kršćanin služi, ponižava se. Ne dopustimo da se ta naša braća i sestre osjećaju nikada samima!
Druga posljedica: ako se Bog, po Isusu, povezao s čovjekom do te mjere da je postao poput jednog od nas, to znači da što god da smo učinili nekom bratu ili sestri učinili smo njemu. To nam doziva u svijest sâm Isus: tko bude nahranio, prihvatio, pohodio, ljubio jednog od najmanjih i najsiromašnijih među ljudima, učinit će to Božjem Sinu.
Ako želimo moliti Očenaš, onda nam srce mora biti u miru s našom braćom. Vjerujemo u Boga Oca, koji nam je blizak, a ne nekog kozmičkoga boga. Molitva nije čarobnjaštvo nego predanje u Očev zagrljaj. Prva je riječ Isusove molitve “Oče”. Ona je ključ molitve. Ne može se moliti ako se ne izgovara i ne osjeća ta riječ.
Komu se moliti? Trebaš se moliti Ocu koji te stvorio i koji tebi daje život. Ne svima, jer je previše bezlično. Tebi, meni, također i onomu tko te prati na tvom putu, koji poznaje cijeli tvoj život. Poznaje sve: i dobro i zlo.
Ako ne započnemo molitvu s “Oče”, ali ne usnama nego srcem, onda naša molitva nije kršćanska. Otac je jaka riječ, otvara vrata. Važno je ovo: imamo Oca, vrlo bliskoga koji nas ljubi i možemo mu predati sve tegobe jer on zna što nam treba. On je naš otac, a ja nisam jedino dijete, nitko od nas; a ako ne mogu biti brat, onda ću teško moći biti dijete Boga Oca, jer je Otac svih: moj i moje braće. A ako nisam u miru sa svojom braćom, onda ga ne mogu zvati Ocem. Ključ Božića je moć pobratimljenja, opraštanja i pomirenja s drugima.
Crkva nije utočište za žalosne, već je kuća puna radosti! Ali, radost evanđelja nije bilo kakva radost. Nalazi svoj razlog u svijesti da nas Bog prihvaća i ljubi. Kao što nas podsjeća prorok Izaija (usp. 35, 1-6a.8a.10), Bog nas dolazi spasiti i hita u pomoć posebno izgubljenima. Njegov dolazak među nas jača, pridiže, daje hrabrosti, daje da procvjetaju pustinja i stepa, to jest naš život kada postaje suh, bez vode Božje riječi i njegova Duha ljubavi.
Ma koliko bili veliki naša ograničenja i naše izgubljenosti, nije nam dopušteno da budemo slabi i nepostojani u nevoljama i vlastitim slabostima. Naprotiv, pozvani smo očvrsnuti, imati hrabrosti i ne bojati se, jer naš Bog uvijek pokazuje veličinu svoga milosrđa. Moramo nastaviti hod.
Taj hod nije nikada završen. Kao što u životu svakog od nas postoji potreba da ponovno krenemo, da ponovno ustanemo, da ponovno pronađemo smisao cilja vlastitoga života, tako je za veliku ljudsku obitelj nužno uvijek iznova obnavljati zajednički obzor prema kojem smo se zaputili. To je obzor nade! To je cilj kojem treba ići da bi naš hod bio dobar. Vrijeme došašća, koje danas ponovno započinjemo, vraća nam obzor nade, nade koja ne razočarava jer je utemeljena na Božjoj riječi. Nada koja nije varljiva, jednostavno zato jer nas Gospodin neće nikada razočarati! On nas neće razočarati! Mislimo i osjetimo tu ljepotu.
Osjetimo ljepotu Božića. Ovaj dan ima posebnu čar, omogućuje nam da doživimo duboki osjećaj smisla povijesti. Ponovno otkrivamo ljepotu zajedništva svih nas koji smo na putu: Crkve, sa svojim pozivom i poslanjem, i čitavog čovječanstva, naroda, civilizacija, kultura, svi kroče putovima vremena.
Ali kamo taj put vodi? Postoji li zajednički cilj? I koji je to cilj? Gospodin nam odgovara po proroku Izaiji i kaže ovako: “Dogodit će se na kraju danâ: / Gora doma Jahvina / bit će postavljena vrh svih gora, / uzvišena iznad svih bregova. / K njoj će se stjecati svi narodi, / nagrnut će mnoga plemena i reći: / ‘Hajde, uziđimo na goru Jahvinu, /pođimo u dom Boga Jakovljeva! / On će nas naučiti svojim putovima, / hodit ćemo stazama njegovim'” (2,2-3).
Povjerimo se majčinskom zagovoru Marije, Isusove i naše majke, da nam pomogne na ovaj sveti Božić prepoznati u licu našega bližnjega, osobito u najslabijim i najviše marginaliziranim ljudima, sliku utjelovljenog Sina Božjega. Sretan Božić svima!