Nacionalni stožer katoličke zaštite i prebrojavanja

Božić! Ta, do sada mnogim ljudima u Hrvatskoj čarobna riječ sve do ove godine značila je jako puno, i na osobnoj i na obiteljskoj, ali i na svekolikoj društvenoj (posebno političkoj i ekonomskoj) razini.

Značila je mir, veselje, obiteljsko zajedništvo, obilje svega materijalnog, darivanje, susret s prijateljima, bogatu i (pre)obilnu trpezu, uživanje u jelu i piću, putovanje rodbini u tuzemstvu i u inozemstvu itd.

Istina, mnogi su u tim, za većinu hrvatskih građana lijepim vremenima, proklinjali Božić: nisu ga imali s kime proslaviti, nisu ga imali kome čestitati niti su imali nekoga tko bi njima čestitao. Bili su sami i ostavljeni (ponajprije od svojih najbližih), siromašni materijalno, gladni osmijeha u susretu, bolesni, da bi s vremenom postali (obiteljska i društvena) smetnja i strpani kao fiziološki otpad na brigu medicinskom osoblju u bolnice, staračke domove, hospicije, gdje su se našli na aparatima, željni smrti.

Ali nje, fizičke smrti, nije bilo ni na pomolu. Gospodarila je socijalna smrt i razarala njihovo biće!

Ne čudi da se mnogima ovogodišnji Božić u samoći i nametnutoj izolaciji (u)čini kao prokletstvo, kao Božja kazna za vlastiti ili nečiji tuđi grijeh za koji svi moramo ispaštati

Božić! Ta, do sada mnogim ljudima u Hrvatskoj čarobna riječ, ove godine odjednom dobi neko drugo značenje, različito od onoga pozitivnog, naprijed navedenog pa ove godine znači: bez velike potrebe ne izlaziti vani (posebno oni stariji), ostati sâm u svome domu, biti isključivo sa svojom obitelji, ne smjeti se o Božiću gotovo ni s kim rukovati, zagrliti, poljubiti, zapjevati i veseliti se, nemati valjanog razloga kuhati božićne kulinarske pripravke niti kupovati raznorazne poklone, ne ići u crkvu na misu (čak ni na polnoćku, a ako i odeš biti zadovoljan s ogromnih sedam kvadrata prostora), čuvati se susreta s drugima (čak i s rodbinom), izbjegavati prijatelje, stalno prati ruke, koristiti rukavice i masku kao vademecum, tražiti e-propusnicu želiš li posjetiti ostarjele roditelje negdje po Hrvatskoj ili izvan nje, ne moći otići u staračke domove i posjetiti svoje najbliže onako ostarjele, onemoćale i k tomu nepokretne, ne moći otići na sahranu i ispratiti ih onako kako su to zaslužili svojim životom – dostojanstveno.

Ne čudi stoga da se mnogima, ne samo zbog gore navedenog, ovogodišnji Božić u samoći i nametnutoj izolaciji (u)čini kao prokletstvo, kao Božja kazna za vlastiti ili nečiji tuđi grijeh za koji svi moramo ispaštati.

I uistinu, Božić će ove godine biti kao ni jedan do sada, barem onima koji su ga običavali slaviti. A bit će isti onima koji ga ni do sada nisu slavili i kojima je dugi niz godina bio upravo to – prokletstvo.

Slaviti Božić ove godine znači biti sam sa sobom i svojom obitelji (ako je imaš). Ostavljen od svih, ali ne svojom niti voljom onih koje želimo sresti i vidjeti ovoga Božića, nego voljom državne vlasti, a sve da bi nam bilo bolje i da bismo se sa što manje žrtava izvukli iz ove nevolje.

Najavljivano cjepivo moglo bi stići i u naša područja. Vatikan je riješio moralne dvojbe skrupuloznih katolika. Sve i da su svima nama uskoro raspoloživa cjepiva i proizvedena uz pomoć već davno odbačenih fetusa, zbog vrijednosti života koje će spašavati, hrvatski katolici mogu ih primiti bez grižnje savjesti.

No ne znamo hoće li to biti ”prava” ili ”kao prava” cjepiva. Na putu od proizvođača do krajnjeg korisnika, do nas, puno je prepreka. Jedna od njih je hrvatska birokracija kakvu ne pamti ni Max Weber.

Ali bez obzira na svu usamljenost, ostavljenost, na mnoge etičke, moralne i vjerske dvojbe, ovogodišnji Božić mogao bi biti možda onaj prvi pravi blagoslovljeni Božić, vrijeme koje nam je bilo potrebno da ”povučemo ručnu”, da uradimo vlastitu inventuru i da, onako ostavljeni i pod državnom pashom, konačno počnemo razmišljati i o tome što je to Božić, što on znači meni u vjerničkome (ako sam vjernik) ili, pak, što on znači meni u kulturološkom smislu (ako sam nekršćanin).

Što mnogima od nas znači Božić u ovome vremenu velikih klimatskih promjena koje na naše živote utječu snažnije i moćnije negoli pandemija Covid-19 kao i nezaustavljivih migracija nesretnih ljudi iz ratom zahvaćenih područja, u kojima nikada nisu upoznali što je to Božić, u demografski i duhovno sve prazniju Europu?

I baš to, što je osobno meni Božić? Evo, da budem iskren, ni sâm nemam valjan odgovor koji bi zadovoljio sve. Ili, pak, imam. Zapravo znači mi kao i mnogima od vas kao simbol ”da imam pravo na sretan život u slobodi i odgovornosti”. A možda je to i jedini odgovor.

Jer svoje shvaćanje Božića ne možemo nikome drugom prepričati u onoj istinitosti koju nam predstavlja kao što ne možemo u cijelosti prepričati ni noćašnji san, jer oboje su osobni doživljaji, neponovljivi. I, svatko ih ima.

Božić će ove godine biti kao ni jedan do sada, barem onima koji su ga običavali slaviti. A bit će isti onima koji ga ni do sada nisu slavili i kojima je dugi niz godina bio upravo to – prokletstvo

No kad je u ovome smislu o Božiću riječ, ne moramo vjerovati u zapisane legende i mitove o Isusovu rođenju. Možemo i trebali bismo, međutim, razmišljati o društvenim i promjenama na osobnoj razini koje je taj događaj izazvao u povijesti.

Možemo i trebali bismo razmišljati o promjenama koje taj događaj neprestano izaziva i danas, posebno kad je riječ o pomirenju, solidarnosti, toleranciji, o pravu svakoga da se služi komadićem ove zemlje i njezinim plodovima, baš sve ono što sadašnji papa Franjo propovijeda i svjedoči.

U tome smislu Božić bi nama kao živim stvorovima koji se znamo služiti simbolima trebao postati neka naša ”nova normalnost”, nova platforma i na taj nam način pomoći prihvatiti realnost života onakvu kakva jest, bez uljepšavanja. Pomoći nam kako joj se prilagoditi i u tome prilagođivanju mijenjati je, zapravo prihvatiti je kao šansu, kao izazov da provjerimo neke od naših do sada neisprobanih mogućnosti.

No bojim se da to neće ići lako. Zapravo, bojim se da uopće neće ići. U ovome vremenu, nenaviknuti na zatvaranja, na ograničenja kretanja, na (samo)izolaciju, na svakodnevno gledanje istih ”faca”, na opetovana protežiranja nekih dioničara hrvatskoga društvenog života, stanje u društvu na općoj i na osobnoj razini postaje užarenije negoli je bilo očekivati.

Rijetki su oni koji su spremni osobno se angažirati i pomoći ljudima. Čak ni u Katoličkoj crkvi. Usmjereni su ponajviše na to kako ”iskamčiti” što više kvadrata u ionako polupraznim crkvama kako bi imali nekoga na misama, pokazujući time da su nam obredi bez dodatnih vjerničkih sadržaja ono najvažnije u životu.

Sve se promijenilo. Sve se stubokom promijenilo. Ostali smo ograničeni u prostoru i u slobodama.

Država je uzela stvar u svoje ruke. Ona nam – kao u neka ”lijepa stara ratna vremena” – na dnevnoj bazi odlučuje o našim životima i životnim sudbinama. Sve se svelo na izvješća o tome koliko je zaraženih i koliko umrlih, kao da ranije nikada nije bilo zaraženih i kao da se do ove jeseni i zime nije uopće umiralo.

Usporede li se podaci iz 2017. s podacima iz ove godine, vidjet ćemo da je prije tri godine u Hrvatskoj umrlo dvije tisuće ljudi više negoli ove godine.

Da, država je uzela stvar u svoje ruke i vježba strogoću u svoj njenoj ogoljenosti: ono što vrijedi za one za koje je Božić prokletstvo, ne vrijedi na isti način za njih u Stožeru i njihove miljenike, a što se najeklatantnije ogleda u sljedećem primjeru. Vodeći ljudi Stožera civilne zaštite RH preporučiše prošli tjedan građanima da trebaju činiti nešto, što oni sami neće činiti.

Čuli smo tako preporuku hrvatskim katolicima da ovih božićnih dana ne bi trebali u velikom broju hrliti u crkve, a posebno ne na misu polnoćku, da bi potom na izravno pitanje, hoće li oni ići na polnoćku potvrdno odgovorili.

Tim svojim priznanjem, priznali su nešto što dovodi do novih raslojavanja u hrvatskome društvu. Nacionalni Stožer civilne zaštite RH prestao je biti nacionalni hrvatski i postao ponajviše katolički, mjesto za javno isticanje koliki je tko katolik i tko će ići na polnoćku.

Svoje shvaćanje Božića ne možemo nikome drugom prepričati u onoj istinitosti koju nam predstavlja kao što ne možemo u cijelosti prepričati ni noćašnji san, jer oboje su osobni doživljaji, neponovljivi. I, svatko ih ima

Ne znam komu se dokazuju. I još gore, svojim favoriziranjem potreba i zahtjeva Katoličke crkve u Hrvatskoj pretvorio se u glasnogovornika Kaptola. Preko Stožera saznajemo kako se ponašati u crkvama na misama, pomoću kojih medijskih pomagala možemo ih pratiti, i tako dalje.

Tako će nam i ove godine Božić po tko zna koji put obilježiti trivijalne stvari.

Baš me zanima koliko će se u ovogodišnjim božićnim propovijedima katoličkih svećenika obrazlagati tvrdnja pape Franje da su nam konzumerizam kao nova ”kultura materijalnog izobilja” i nespremnost na bratstvo i sestrinstvo s drugima (civilizacijski, kulturno, religijski i običajno drukčijima) ukrali (opljačkali) Božić, hoće li poruke iz njegove najnovije enciklike Fratelli tutti naći mjesta u propovijedima koje budu izgovarali i vjernicima izravno na misama u crkvama i svima drugima putem višestrukih medijskih prijenosnika.

Vidjet ćemo!

U svakome slučaju, vjerovali ili ne vjerovali u biblijske iskaze o rođenju Isusa Nazarećanina, želim vam čestitati, meni djetinje drag, blagdan Božića starim, a svima razumljivim ramskim pozdravom:

Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (6)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (5)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (4)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (3)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (2)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (1)
    •  Ako Svevišnji postoji, ako je i svemoćan, zašto dopušta rat?
    •  Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?
    •  Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
    •  Ukidanjem entiteta riješiti hrvatsko pitanje u BiH

> Svi tekstovi ovog autora