Dvadeset i pet samrtnih godina Bosne i Hercegovine

Kad uveče krenete na počinak, male su šanse da će vam u snove doći scene kako neki ljudi sa žutim ili crvenim šljemovima grade autoputeve po prostranstvima Kine.

Međutim, daleko od snova i na javi, statistike kažu da se svakog sata u Kini izgradi u prosjeku sedam stotina metara autoputa. Jedanaest i po metara u minuti. Pa neka svako tko se probudi izračuna koliko su kilometara na dalekom Istoku napravili marljivi Kinezi za jednu noć.

Do 1988. godine nije bilo pravih autoputeva u Kini. Te godine pušten je u promet autoput Šangaj – Jiading u dužini od 20 kilometara. Četvrt stoljeća kasnije, 2013. godine, Kina je imala mrežu od 118 hiljada kilometara autoputeva. I sitnicu od 300 hiljada mostova.

Danas Kina ima toliko autoputeva kao kad biste 325 puta spojili Sarajevo i Zagreb preko Broda.

Svašta se može uraditi u 25 godina.

Sredinom decembra 2020. isteklo je četvrt stoljeća od potpisivanja mira u BiH. Imali smo teoretski sasvim dovoljno vremena da napredujemo. Niko od bosansko-hercegovačkih zvaničnika nije se, međutim, usudio javno pohvaliti šta su to lijepo i trajno ostavili potomstvu i istoriji? Niko ništa ne govori jer nema šta kazati, a ništa ne ostavljaju jer su sve uništili ili uzeli.

Neko će reći da nije korektno porediti Kinu i Bosnu i Hercegovinu. Tačno, i ne treba. Bolje je onda pogledati šta se postiglo u Jugoslaviji od 1945. do 1970. i kako je napredovalo jugoslovensko postratno društvo, a kako naše?

Sredinom decembra 2020. isteklo je četvrt stoljeća od potpisivanja mira u BiH. Imali smo teoretski sasvim dovoljno vremena da napredujemo. Niko od bosansko-hercegovačkih zvaničnika nije se, međutim, usudio javno pohvaliti šta su to lijepo i trajno ostavili potomstvu i istoriji? Niko ništa ne govori jer nema šta kazati, a ništa ne ostavljaju jer su sve uništili ili uzeli

Bez obzira na to što postoji fatalna sličnost u ključnim pitanjima, lako je vidljiva bolna razlika u napretku Jugoslavije poslije 1945. i Bosne i Hercegovine iza 1995. godine. Jedni su letjeli naprijed i visoko, drugi vukli natrag i u provaliju.

Kao i Bosna i Hercegovina, socijalistička Jugoslavija je stvorena na okrvavljenom pepelu poslije žestokog bratoubilačkog rata. Nakon rata trebalo je izmiriti milione ljudi i usmjeriti ih k zajedničkom radu u opštu korist društva. Jugoslavija je, makar kratko, uspjela, BiH zasad još nije.

Vlast je 1945. imala zadatak da obnovi zemlju i sredi privredni život te da međunacionalnom harmonijom olakša stvaranje politički neslobodnog, ali stabilnog društva.

BiH je imala široke slobode i demokratiju, ali one nisu bile usmjerene prema obnovi, razvoju i harmoniji već prema obnovi razdora i razvoju mržnje, praćenim nehumanom otimačinom. Sloboda se brzo pretvorila u anarhiju, a zemlja u džunglu gdje vlada zakon jačeg i svirepijeg.

Neposredno po svršetku rata 1945. godine koristoljublje, egoizam i karijerizam nisu nestali, ali s proljeća 1945. godine ozakonjene su mjere protiv nedozvoljene trgovine i špekulacije, a od partijskog članstva se tražilo da se primjerno ponaša.

U BiH iza 1995. niti jedna institucija ili snaga nije sputavala kriminal i korupciju. Sveprisutan tokom rata, ovaj dvojac je postao dominantna pojava. Ohrabrivani i stimulisani, kriminal i korupcija na kraju su postali pouzdan sastavni dio sistema i kočničar i najmanjeg napretka.

Dok je bratska sloga u Jugoslaviji poletno, uz zajedničku pjesmu, vjeru u budućnost i nadu, stvarala i gradila čuda, Bosna i Hercegovina se na čudan način odlučila oduprijeti bilo kakvom napretku. Protiv sloge je počela raditi od prvog dana, pjesme uglavnom nisu bile pisane za hor već za soliste, a vjera u budućnost i nada se sistematski i morbidno ubija od kraja rata do danas.

Jugoslavija je iza 1945. postala veliki, moderan i primjeran socijalni i nacionalni projekat pa je doživjela značajan privredni rast i razvoj, a vodilo se računa da manje razvijene republike ostvare brži privredni rast.

I BiH je 1995. postala važan moderan međunarodni projekat, ali je on trebao korist donijeti prije svega strancima i stranim bankarima. Nažalost, nije bilo teško pretvoriti u svačiju koloniju jedan podijeljeni svijet koji radi protiv sebe i neprestano produbljuje vlastitu raspuklinu, očajnički prizivajući strance da mu pomognu. Zasad su oni dobro pomogli sebi.

Po svršetku Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji se posebno istakla omladina. Pruga Beograd-Zagreb obnavljala se danonoćno, a omladinska pruga Brčko-Banovići od 92 kilometra sagrađena je uglavnom mladim mišicama, tako nevidljivim ili sputanim iza 1995. godine.

Od aprila do novembra 1947. sagrađena je pruga Šamac-Sarajevo, duga 242 kilometra. Dvadeset i pet hiljada mladih je sa ove akcije otišlo na stručne kurseve u razne grane privrede, u kojima se jedan značajan dio i zaposlio.

Šest hiljada stranih omladinaca iz 42 zemlje učestvovali su u akcijama. Danas se mladi u Bosni i Hercegovini sve više odlučuju napustiti zemlju i tražiti posao vani.

Po ugledu na sovjetske petoljetke, aprila 1947. usvojen je ”Zakon o petogodišnjem planu razvitka narodne privrede Jugoslavije za period 1947-1951.” sa jasno određenim planovima. Planirao se porast industrijske proizvodnje za pet puta u odnosu na 1939. godinu, a poljoprivrede za jedan i po put.

Kad uveče krenete na počinak, male su šanse da će vam u snove doći scene kako neki ljudi sa žutim ili crvenim šljemovima grade autoputeve po prostranstvima Kine

Pet petogodišnjih planova smo propustili u BiH. Niko ne želi ništa planirati jer se planirano mora ostvariti. Lakše je krasti, uzimati kredite, lagati i trovati narod nego mu polagati račune za nerad, pustoš i pljačku.

Dizanje fabrika bio je nekad slatki izazov, a industrijalizacija je bila ozbiljno shvaćen imperativ. Od 1947. do 1974. industrijska proizvodnja rasla je u prosjeku oko 10 posto godišnje, a proizvodnja elektroenergije povećana je 34 puta.

Jugoslovenske fabrike koje su bile ponos države prodate su u BiH u vrijeme divlje i kriminalne privatizacije špekulantima za jednu marku ili neku drugu simboličnu cijenu. Nove gazde kupale su se u izobilju, a radnici skrhani nevjericom i gladi kupaju se u vlastitim suzama nemoći i tuge, gledajući kako ponovo umire jedan bolji svijet.

Dobrodošli u državu nepravde i bezakonja!

Zahvaljujući dinamičnom industrijskom razvitku čije su stope rasta u pojedinim etapama bile među najvećim u svijetu, sve do početka 60-ih godina osjećala se potreba za novom radnom snagom, na šta je uticao i ekstenzivni razvoj poljoprivrede.

U BiH se nije stimulisao razvoj pa se ekonomija svela na jeftin novac, zajmove i dugove gdje profitiraju pozajmljivači, a zemlja dobija status ekonomskog roba.

Jugoslovenske kompanije počele su osvajati svijet i vršiti kapitalne i skupe radove na više kontinenata, a na diplomatskom planu država je postala jedan od važnijih subjekata međunarodne spoljne politike.

Danas šačica kompanija iz BiH nastavlja u mnogo manjem obimu staru tradiciju, a na spoljnopolitičkom planu smo objekat bez ugleda i značaja.

U Jugoslaviji je KPJ bila garant nacionalne ravnopravnosti i harmonije, dok BiH nikad nije na vrhu imala nikakvu svemoćnu zajedničku spojnicu koja bi određivala ton i ritam. Sve je prepušteno jednonacionalnim partijama, tobože međusobno neprijateljskim.

Od svog osnivanja one predstavljaju udruženi zločinački poduhvat protiv države i ljudi. Tragedija zemlje se ogleda najviše u tome što ti isti ljudi redovno nagrađaju zločince za učinjeno zlo.

U obje zemlje nezadovoljstvo ustavnim pitanjima i rješenjima neprestano je tinjalo i nikad se nije razriješilo na zadovoljstvo svih. Srbiji nije bilo milo postojanje Vojvodine i Kosova, kao što Bosni i Hercegovini nije milo postojanje Republike Srpske.

Kad su krenule mučne rasprave o autonomnim pokrajinama, počeo je i suton Jugoslavije. U BiH se od 1995. godine svakodnevno raspravlja o potrebi postojanja Republike Srpske na dva potpuno suprotstavljena i nepomirljiva načina. To potpuno i fatalno truje odnose i atmosferu, ali savršeno pomaže i jednim i drugim da učvrste vlast, što je i smisao polemika.

Poslije Titove smrti Jugoslavija je praktično bankrotirala 1981-1982. godine jer više nije bila sposobna vraćati strane dugove. Odbačena je liberalno-demokratska alternativa, a kad je nacionalizam postao politički izraz socijalnog i svakog drugog nezadovoljstva zemlja se raspala.

Kao i Bosna i Hercegovina, socijalistička Jugoslavija je stvorena na okrvavljenom pepelu poslije žestokog bratoubilačkog rata. Nakon rata trebalo je izmiriti milione ljudi i usmjeriti ih k zajedničkom radu u opštu korist društva. Jugoslavija je, makar kratko, uspjela, BiH zasad još nije

Bosna i Hercegovina od 1995. do danas živi kao u vrijeme samrtnih godina Jugoslavije i nikako ne izlazi iz tog začaranog vrtloga i ropca. Kad bismo se barem mogli nekako vratiti u 1945. godinu, da ne živimo stalno u 1991. godini!

Objašnjenje zašto ukrug hodamo po ivici beznađa je vrlo jednostavno: Jugoslavija je vjerovala u snagu zajedništva pa se 1945. okrenula radu, razvoju, ekonomiji i budućnosti. Svaka žetva plodova rada i entuzijazma davala je novu snagu za nove pobjede. Bolne teme koje dijele ljude, a kojih je bilo na pretek, ostavljene su potpuno po strani. Kad su došle na dnevni red bilo je kasno.

U Bosni i Hercegovini kao da smo kolektivno hipnotisani pa se neprestano bavimo upravo bolnim i razjedinjujućim temama: ratom, zločinima, nacijom, religijom, ustavom, potrebom ukidanja Republike Srpske…

I pošto svako čuva, brani i obožava svoje nacionalno vodstvo, ono se bez velikih napora učvršćuje na vlasti, umjesto da je napusti kako bi ljudima konačno svanulo.

Bilans posljednjih 25 godina u Bosni i Hercegovini je porazan i tragičan. Još je tragičnije što ne izvlačimo pouku i što nije nemoguće da ćemo i u dolazećim godinama praviti temelje života u živom pijesku.

Naš put u ponor odvija se u skladu sa neumoljivim pravilima i logikom, jer slučaj odavno ne stanuje u Bosni i Hercegovini. Prokletstvo istorije na najgori način sustiže žitelje zemlje koju istorija i sudbina nisu nimalo štedjele, ali i zemlje koja na raskršćima istorije zna otići u pogrešnom pravcu.

Dodatna nevolja je što ona tvdoglavo ponavlja da je na dobrom putu i kad joj se dobronamjerno ukaže da to nimalo nije tačno.

Poželimo joj zato više pameti i bolje ljude.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Idu čete biznismena, mrtva stabla pronose
    •  Udžbenici istorije: traženje istine preko trostrukih laži
    •  Život u carstvu ravnodušnosti
    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?
    •  Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
    •  Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi
    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
    •  Jugoslavenska Bosna i Hercegovina

> Svi tekstovi ovog autora