Brisanje Društva slobodnih novinara

Iznenada su me 23. ožujka iz Tajništva Hrvatskog novinarskog društva, nakon što sam 2018. godine na vlastiti zahtjev brisan iz članstva te udruge, e – porukom pozvali: “primili smo poštu na ime Društva slobodnih novinara, što nas je zbunilo jer nismo znali da je na Perkovčevoj 2 registrirana kakva novinarska udruga osim HND-a. Budući da smo u Registru udruga pročitali kako je uz nju vezano vaše ime, molimo vas da je podignete”.

Premda sam se pitao zašto mi “poštu vezanu uz moje ime” nisu odmah dostavili istom e – porukom (u pdf-u), otišao sam nakon par dana podignuti je u “Perkovčevoj 2”.

Pokazalo se da je “pošta vezana uz moje ime” zapravo “rješenje o određivanju brisanja udruge pod nazivom DRUŠTVO SLOBODNIH NOVINARA iz Registra udruga Republike Hrvatske.

Tu udrugu sam osnivao osobno sa nekoliko kolega zbog otklona Sindikata novinara i HND-a od slobodnih novinara jer su ih smatrali konkurencijom zaposlenim novinarima.

Svojeddobno sam tražio od Inspekcije rada tumačenje Zakona o radu koji se ne bi smio primjenjivati na registrirane slobodne novinare, osobito ne kad Inspekcija rada u svojim “racijama” po redakcijama traži tzv. vječite honorarce.

Tumačenje sam dobio, zapravo, izjavu da Inspekcija rada “nije nadležna za slobodne novinare”.

Dok sam bio član HND-a, bio sam član i Ogranka slobodnih novinara (u tom ogranku nas je bilo ne više od 10 članova) pak 1992. su u taj Ogranak upisivani svi koji su stradali u HDZ-ovim čistkama u medijima pa je tako broj članova narastao na 546 u Zagrebu, a oko 720 u Hrvatskoj. Zbog toga je Ogranak statutarno morao prerasti u Zbor slobodnih novinara, i u drugom mandatu sam bio i predsjednikom toga Zbora.

Kad smo se našli pred tako brojnim članstvom, a nasuprot novinarima s ugovorima o radu, pokazala se potreba da se osnuje i Društvo slobodnih novinara. Dakle, o tomu se radi. Ono je propalo i, konačno se briše jer nije biklo interesa članova. Uostalom, Zbor slobodnih novinara HND-a je isto “ugašen” i vraćen je Ogranak istih koji zaista samo vegetira, jer su članovi Zbora i Ogranka žrtve čistki HDZ-ovih odustali od angažmana shvativši da ne mogu puno promijeniti.

Tako, slobodni novinari više ne mogu biti ni u Registru udruga RH.

Pitanje je, a koji to novinari mogu još biti u Registru udruga Republike Hrvatske nakon što to više ne mogu biti slobodni i neovisni novinari?

Pritom važna informacija “zbunjenima u Tajništvu HND-a” da su koliko mi je poznato “na adresi Perkovčeva 2” osim HND-a registrirane najmanje još tri novinarske udruge: Sindikat novinara Hrvatske, Društvo slobodnih novinara (u nestajanju) i Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava, kojeg sam također osnovao.

Molim Tajništvo da provjeri ovu informaciju u Registru u kojemu su “pročitali za čije ime je vezano Društvo slobodnih novinara za koje nisu znali da je osim HND-a registrirano na adresi Perkovčeva 2”.

A usput informacija i čitateljima izvan Zagreba: “Perkovčeva 2” je adresa zapravo Novinarskog doma. I u biti je logično da je u Novinarskom domu “na Perkovčevoj 2” (tako pišu u Tajništvu HND-a) registrirano više novinarskih udruga, a ne samo jedna.

Nije logično da to u Tajništvu HND-a ne znaju.

Stvarni uzrok “zbunjenosti u Tajništvu HND-a”, međutim, je činjenica da se rukovodstvo HND-a, protivno svojemu statutu, aktivno uključilo u pravosudni reket i samo započelo hipotekarno zalagati i usporedno prodavati dijelove prostora u zgradi Novinarskog doma u Perkovčevoj ulici 2 u Zagrebu.

Osobno očekujem da i Novinarski dom uskoro treba srušiti i na toj lokaciji u središtu Zagreba izgraditi, primjerice, novi stakleno-betonski stambenoposlovni objekt s više etaža podzemnih garaža, slično kao što su 2009. na obližnjem Preradovićevom trgu 6 srušene dvije tobože zaštićene ulične zgrade i dvorišni objekti nekadašnje tiskare i redakcija “Jutarnjeg lista” i “Obzora” još iz 1930-tih godina prošloga stoljeća.

Sve to treba srušiti kao što Vlada RH upravo sada ruši neboder u kojemu je bilo sjedište i tiskara NIŠPRO Vjesnik.

Društvo slobodnih novinara je već samim nazivom nelagodno za hrvatsku državnu i sudbenu vlast, građevinski lobi i ostale novinare koji nisu neovisni i slobodni.

Ako se iz Registra udruga Republike Hrvatske briše udruženje slobodnih novinara, logično je pitanje a udruženja kojih novinara se zasad ne brišu iz tog famoznog Registra udruga Republike Hrvatske?

Po mojem (novinarskom) mišljenju iz Registra udruga Republike Hrvatske zasad se ne brišu udruge u kojima su pretežno novinari samozvanci, režimski novinari, stranački žurnalisti, ili novinari nuzgredice (kako ih je još nazivao Milan Grlović, suosnivač Hrvatskog društva književnika (1900-te) i kasnije izvornog Hrvatskog novinarskog društva (1910-te).

Podsjećam, 1864. godine je Ivan Perkovac, urednik i novinar lista “Pozor”, prvi pravomoćno osuđeni hrvatski novinar (pogledati publikaciju Režimsko novinarstvo, dostupnu u PDF-u na NSK digitalna, ili ivicagrcar.weebly.com).

Perkovac je u “Pozoru” objavio više tekstova o stečajnim malverzacijama dr. Ljudevita Gaja, nakladnika i novinara bliskog tadašnjim vlastima. No, Perkovac je u sudskom postupku zbog objavljivanja Gajevih stečajnih malverzacija formalno osuđen zbog “razdraživanja na meržnju i preziranje proti višijim sudbenim oblastim”, jer se usudio kritizirati sud zbog pristranosti za vrijeme suđenja Gaj vs Perkovac.

Potpisani novinar razumije to Perkovčevo iskustvo iz 1864. godine, jer osobno je 2009. bio podvrgnut suđenju u kaznenom postupku zbog “prisile na pravosudnog dužnosnika putem medija” zbog izvještavanja o sudskim pogreškama u sporu zbog prijevare prodajom jednog stana u središtu Zagreba trima kupcima istodobno.

Od 1864. godine, međutim, nakon suđenja Perkovcu stvorilo se nepomirljivo profesionalno suparništvo, s jedne strane slobodnih i neovisnih novinara, te nasuprot njima režimskih novinara (bliskih državnim i sudbenim vlastima), stranačkih žurnalista, većine korporacijskih i vjerskih novinara, te ostalih novinara samozvanaca.

Mitskim prepričavanjima upitne povijesti Hrvatskog novinarskog društva, tobože od 1910. godine do danas, pokušava se “gurati pod tepih” antagonizam (neposlušnih) slobodnih i neovisnih novinara i podložnih i poslušnih novinara.

Podložni i poslušni novinari objavljuju medijske priloge po nalogu poslodavaca, medijske priloge koji većinom nisu autorski novinarski članci, nego uglavnom “obične dnevne medijske informacije”, koje prema zakonu o autorskom pravu niti formalno “ne mogu biti predmet autorskopravne zaštite”.

U stalnim mitskim prepričavanjima povijesti hrvatskog novinarstva sugerira se da današnje Hrvatsko novinarsko društvo postoji od 1910. godine.

Činjenica je, međutim, da je 1900. godine osnovano Društvo hrvatskih književnika, koje je imalo četiri odsjeka: beletristički, stručno književni, novinarski i muzičko umjetnički.

Nakon toga je 1910. osnovano samostalno Hrvatsko novinarsko društvo.

No, već 1912. nakon ostavke Milana Grlovića, prvog predsjednika HND-a, zamire rad te novinarske udruge. Grlović je ostavku podnio jer je bio preglasan na skupštini od novinara bliskih banu i kraljevskom namjesniku Slavku Čuvaju.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata polako počinje obnavljanje novinarskog udruženja u tadašnjoj Hrvatskoj, pa tek od 1921. godine počinje djelovati Sekcija Zagreb Jugoslavenskog novinarskog udruženja.

A 1940. godine Sekcija Zagreb Jugoslavenskoga novinarskog udruženja mijenja ime u Novinarsko društvo Banovine Hrvatske (nakratko samo na 14 mjeseci).

Već travnja 1941. godine dekretom tadašnjih vlasti po drugi put je proglašeno Hrvatsko novinarsko družtvo i, kao nesamostalni “dosavez” uvršteno u Hrvatski savez slobodnih zvanja.

Od 1945. godine novinarsko udruženje se zove Društvo novinara N. R. Hrvatske, a od 1953. godine – Društvo novinara Hrvatske koje djeluje kao organizacijska jedinica Saveza novinara Jugoslavije sve do 10. siječnja 1991. kada se novinarskom udruženju, na prijedlog pokojnog novinara Gojka Marinkovića, vraća naziv iz 1910. godine – Hrvatsko novinarsko društvo.

U Hrvatskoj se jako voli mitska prepričavanja povijesti, pa tako i o HND-u kao o udruženju novinara koje djeluje neprekidno od 1910. godine.

Slično je i sa Novinarskim domom, Gradsko zastupstvo zagrebačko 4. travnja 1927., na prijedlog gradskoga senatora Eugena Kekića, a “povodom molbe za besplatni odstup zemljišta za izgradnju Novinarskog doma, zaključilo je da je Općina slobodnoga i kraljevskog grada Zagreba voljna darovati gradilište Zakladi Novinarski dom”.

U drugoj stavci I. točke odluke Gradskog zastupstva zagrebačkog izrijekom se navodi da se … darovane nekretnine ne mogu bez privole gradske općine na nikakav način otuđiti, a imadu služiti samo za izgradnju zgrade Novinarskoga doma.

… korisnici Zaklade (Novinarski dom) su svi novinari, bilo da su iz Zagreba, ili da su iz drugih sredina pa da u Zagrebu privremeno “vrše svoje zvanje kao dopisnici, izvjestitelji itd.”, kao i da su korisnici Zaklade “članovi svih novinarskih staleških udruženja”.

Iz zbirke isprava za Novinarski dom u zagrebačkoj gruntovnici ukradenu Zakladnicu: “Iskaz i nacrt ugovora” za Novinarski dom može se ipak vidjeti u Historijskom arhivu u Opatičkoj ulici u Zagrebu.

Novinarskom domu je odobrena uporabna dozvola 1930., a već 1932., kompromitirani sud pokreće programirani stečaj nad Novinarskim domom, koji se vodio punih 8 godina, pri čemu je prema arhiviranim izvještajima stečajnog upravitelja Novinarski dom “uspješno poslovao”!?

Postupci kompromitiranih sudbenih vlasti radi krađe Novinarskog doma vode se dakle od 1932., do danas. Pravosudna korupcija ne odustaje.

Sve upravne i sudske odluke, kao i (knjižni i izvanknjižni) ugovori na osnovi kojih se predlaže upis ili su upisivana tzv. privatna vlasništva i druga stvarna prava na Novinarskom domu, pravno su pobojni i(li) ništavni. Dokumenti o svim tim pravosudnim prijevarama objavljeni su u već spominjanoj publikaciji Režimsko novinarstvo.

Danas su pravni sljednici Gradskog zastupstva i Općine slobodnoga i kraljevskog grada Zagreba iz 1927., Skupština grada i Poglavarstvo, i trebali bi pokrenuti postupke radi vraćanja zakladne imovine Zakladi Novinarski dom.

I napomena: Rješenje o brisanju Društva slobodnih novinara vodi se u Gradskom uredu za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-230-01/916 URBROJ: 251-04-11-26-1 od 11. ožujka 2026.

Na to rješenje može se uložiti žalba, no meni to nije namjera.

Uskoro ću imati 80 godina.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kritikom sudbenih vlasti u “kibernetičku stigmatizaciju”
    •  Ni OECD neće zaustaviti korupciju u domaćem sudstvu
    •  Stanje dekadencije
    •  Nije to Vjesnikov neboder – to je neboder Vlade RH
    •  Opet olako obećani bankarski krediti
    •  Državna riznica čuva novac ukraden poreznim ovrhama
    •  Prešućivanje promidžbe pronacističkih kvislinških ideologija
    •  Nemoralna ''trakavica'' na Vrhovnom sudu RH
    •  Isticanje rijetkih presuda koje bi trebale biti uobičajene
    •  Samopomoć neovisnih novinara bez prava na sudsku zaštitu

> Svi tekstovi ovog autora