Kaptolski junoša želi ispraviti papu Franju oko Stepinca

Zanimljiv je ovaj kaptolski junoša, glavni urednik Glasa Koncila Branimir Stanić: dirljivo je kako se želi dokazati partijskom čelniku centralnog komiteta s druge strane te znamenite zagrebačke ulice, gospodinu izdavaču Josipu Bozaniću, tugaljivo je pak kako to radi nestručno, kao kakav amater iz društva ”katoličkih novinara”, podgrijavajući jednu medijsku juhu koja je toliko bljutava i stara da se više ne da ni pomirisati.

Impresioniran krugom koji su hrvatski (nad)biskupi sa zaštitnim kacigama napravili oko sarkofaga zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca tijekom siječanjskoga zasjedanja biskupske konferencije (održanog 18. i 19. siječnja 2021. u Zagrebu), kada su pohodili u potresu stradalu zagrebačku katedralu i ondje molili kod blaženikova groba, želi nas potaknuti da pokajnički kleknemo i s njime ponovimo: ”On je (Stepinac), jednostavno, svet”.

K tomu, Stanić, zapravo, pišući nama, tjera papu Franju da popije tu kvarnu juhu i da konačno kaže: ”Ma, Branimire, vi ste fenomenalni kuhar i ja sam zaista bio u zabludi. Evo odmah ću se ispraviti i potpisati dekret o proglašenju Alojzija Stepinca svetim! Tko šljivi Yad Vashem, koga je briga za povijesne izvore u Hrvatskoj, taman posla da i dalje igram igrice sa Srpskom pravoslavnom crkvom. To je gotovo. Stepinac, santo subito!”

Branimiru Staniću bih mogao pomoći u kulinarstvu jer poznajem što je ugodno nepcu pape Franje: odrasli smo, naime, na istoj argentinskoj hrani i ne samo to, doslovno smo se hranili u istoj isusovačkoj kuhinji tamo gdje je on bio dekanom, a ja studentom: u Colegio Máximo San José u San Miguelu, u pokrajini Buenos Aires.

Ali pošto se pribojavam da Branimir vjeruje kako o kuhinjama on sve zna, a da ja znam malo i beznačajno, ne preostaje mi drugo nego da barem vama, čitateljima ove kolumne, kažem kako stoje stvari s receptom nazvanim ”pokazat ćemo mi papi Franji kako se kuha i što valja jesti”.

Nikada nije bilo niti je (p)ostalo sporno da je Stepinac pojedine Židove pomagao i za vrijeme rata, pod ustašama. Tko to sada izvlači kao argument u korist ”Stepinčeve svetosti”, oprostite na izravnosti, teška je i neopjevana budala pa makar se zvao Branimir Stanić i bio glavni urednik katoličkog tjednika Glasa Koncila, reliquiae reliquiarum nekoć relevantnog i, zašto i to ne napisati (osobito jer za Autograf piše njegov prvi urednik, Vladimir Pavlinić), junačkog izdanka novinarstva u krilu Crkve

Stanić drži da to što se ove srijede, 10. veljače, o 61. godišnjici Stepinčeva preminuća misa zadušnica, tzv. ”Stepinčevo”, ”silom prilika neće održati u katedrali, nego na otvorenom prostoru ispred nje, pokazuje da svetost nitko i ništa ne može ograničiti, ni prirodne katastrofe ni najgori režimi i zle ideologije, kakvi su se kroz povijest sručili na hrvatskoga blaženika”. Dakle, Stepinac je jači i od zagrebačkog i od banijskog potresa, kud neće jedan siroti papa Franjo na ”svecu” polomiti zube.

Nova potvrda ”Stepinčeva besprijekornoga zauzimanja za sve ljude i narode” kao ”tvorevine Božje” došla je, piše glavni urednik kaptolskog, Bozanićeva tjednika, i kada je vatikanski dnevnik L’Osservatore Romano u utorak 12. siječnja objavio veliki prilog o spašavanju Židova u doba pontifikata pape Pija XII. ”Teško se slučajnim može nazvati to što se u tim novinama, čija važnost daleko nadilazi okvire vatikanskih zidina, posebna pozornost posvećuje upravo djelovanju zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca”.

Drugim riječima, ne samo što Glas Koncila upozorava papu Franju da ima loše kulinarske navike, već to radi i vatikanski dnevnik, papi pred nosom ili ispod salvete koja mu visi pod bradom.

Da, podgrijanu, staru juhu nudi chef Stanić jer laprda o staroj prežvakanoj temi: o spašavanju nekih Židova u doba rata odnosno NDH. Naime kaj, Stanić kao da ne zna za sol i papar hrvatske publicistike i historiografije pa prešućuje ili neće priznati da tu spornoga ništa nema.

I prije nego što su pokojni Slavko i njegov stariji sin Ivo Goldstein napisali monumentalno djelo ”Holokaust u Zagrebu” (Novi Liber-ŽOZ, Zagreb, 2001.) urbi et orbi je bilo poznato i konstatirano da je Alojzije Stepinac bio angažiran, odmah nakon anšlusa, u zbrinjavanju austrijskih, a onda i drugih Židova koji su stizali u Zagreb.

Nikada nije bilo niti je (p)ostalo sporno da je Stepinac pojedine Židove pomagao i za vrijeme rata, pod ustašama. Tko to sada izvlači kao argument u korist ”Stepinčeve svetosti”, oprostite na izravnosti, teška je i neopjevana budala pa makar se zvao Branimir Stanić i bio glavni urednik katoličkog tjednika Glasa Koncila, reliquiae reliquiarum nekoć relevantnog i, zašto i to ne konstatirat (osobito jer za Autograf piše njegov prvi urednik, Vladimir Pavlinić), junačkog izdanka novinarstva u krilu Crkve.

Stepinac se ”zlatnim slovima upisao, na primjer, među one koji nisu samo osuđivali antisemitizam i upozoravali na patnje koje je pod nacističkim i fašističkim režimom prošao židovski narod, nego je on pripadnicima toga naroda izravno pomagao”. So, what?!

Što je tu, pobogu, novo?! Što je tu dokaz svetosti?! Ali Stanić piše ovako: ”Svaka nova vatikanska arhivska kutija (iz arhiva Pia XII., op. D.P.) u kojoj se u različitim kontekstima nalaze dokumenti o Stepinčevu djelovanju kao da potvrđuje: on je, jednostavno, svet”.

Poziva se Stanić na ”novoobjavljene spoznaje iz knjige direktora Diplomatskoga arhiva Svete Stolice dr. Johana Ickxa o papi Piju XII. i Židovima, o kojoj pišu vatikanske novine”, koje ”Stepinca stavljaju u skupinu crkvenih velikana čija se kršćanska ljubav manifestirala hrabrim osobnim zauzimanjem da se od progona i smrti spase konkretne osobe i obitelji. Svako takvo spuštanje do konkretnih osoba, pogotovo kad je to opasno za život, bilježi se i kao vječna zasluga, a takvih je Stepinčevih zauzimanja bilo toliko da ga se i u društvenim okvirima uzdiže na razinu svetosti. Uz sve ostalo, i zasluge bl. Stepinca u spašavanju Židova govore u prilog njegovoj svetosti, svetosti koja uvijek ima blagotvoran integrirajući karakter i na svjetskoj razini”.

Ne, kolega, nije tako.

Hajde da ne ponavljam što sam stotinu puta već napisao. Neka ovoga puta progovori kolegica Anna Maria Grünfelder. Citat iz njene nove kolumne: ”On je (Stepinac, op. D.P.) pokazao da zna oštro osuđivati i kritizirati, ali 1944. godine saveznike zbog bombardiranja hrvatskih gradova, a 1945. godine partizanske vlasti. Nikad prije toliko oštro nije sudio i osuđivao zlodjela vlasti NDH. Kad je stanovništvo trpjelo pod zračnim napadima i proklinjalo saveznike (a da nisu pitali tko je kriv za rat protiv NDH), nadbiskup je dolijevao ulje na vatru, a da ogorčenost nije usmjerio prema pravim uzročnicima. Osude pobačaja čule su se od 1941. godine na dalje (kao i prije te prevratničke godine), osude psovki (čak i poseban molitveni tjedan protiv psovki) dok su se događale deportacije, a nadbiskup moralnost i opravdanost deportacija i upućivanja u logore nikada nije izrekom doveo u pitanje. Stojim iza iznesene tvrdnje jer sam temeljito proučavala vjerodostojne dokumente”.

Zanimljiv je ovaj kaptolski junoš, glavni urednik Glasa Koncila Branimir Stanić: dirljivo je kako se želi dokazati partijskom čelniku centralnog komiteta s druge strane te znamenite zagrebačke ulice, gospodinu izdavaču Josipu Bozaniću, tugaljivo je pak kako to radi nestručno, kao kakav amater iz društva ”katoličkih novinara”, podgrijavajući jednu medijsku juhu koja je toliko bljutava i stara da se više ne da ni pomirisati

SPC, podsjećam, upozorila je papu Franju na neke primjere, najblaže rečeno, ambivalentnosti u ponašanju Alojzija Stepinca. Recimo, ne samo da ni sa čim nije dovodio u pitanje postojanje zakonâ i mjerâ protiv Židova i Srba nego se zalagao za poštovanje njihovog ”dostojanstva” u trenutku kada je itekako dobro znao da spomenute ”mjere” znače skoro isključivo jezivu smrt desetina hiljada ljudi u Jadovnu, a potom mnogo više u Jasenovcu i širom NDH. ”Ako se ne radi o cinizmu”, pisao je pokojni patrijarh Irinej papi Franji, ”sigurno je riječ o stravičnom kompromisu kakvih je na žalost bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegovog klera s Nezavisnom Državom Hrvatskom”.

Papa Franjo nije mogao, jednostavno nije mogao prijeći preko toga. I neće, u to sam siguran, biti oduševljen kiselišem koji mu se nudi s Kaptola 8.

Ova budalaština, da bi se ovotjedni ”izlazak proslave Stepinčeva iz okruženja stradale zagrebačke prvostolnice pod nebeske svodove mogao, bez obzira na okolnosti potresa i pandemije, čitati i kao novi znak nade”, ogromna je manipulacija i debilana. Nade? Za što, oko čega? Da će se u nekoj vatikanskoj kutiji pronaći dokaz koji će ušutkati Goldsteine? Malo morgen.

Sve je napisano, sve je odavno skuhano.

Rezimirajmo, riječima Ive Goldsteina (”Jasenovac”, Fraktura, 2018.): ”Jasenovački župnik Jure Paršić u tekstu koji je 1985. objavio u Münchenu opisuje kako je Stepincu u više navrata detaljno govorio o strahotama koje su se događale u jasenovačkom logoru. Stepinac je bio ”najpažljiviji đak” i ”sve je zapisivao”. Međutim, sva ta saznanja nisu spriječila Stepinca da do kraja rata zapravo optira za NDH i da smatra da je ta država bez obzira na sve zločine ipak hrvatska država, da je vode katolici i da je na taj način treba podržati. Jednostavno je zanemario činjenicu da su u ustaškom genocidu i masovnom zločinu, o čemu je bio jako dobro informiran, stradali deseci tisuća ljudi”.

I ja se na kraju ispričavam što sam tekst, uvodni komentar i napor Branimira Stanića nazvao starom, podgrijanom juhom, jer ovo što on nudi, ovaj konstrukt iz kuhinje lika koji se feljtonima Glasa Koncila nastavio rugati žrtvama ustaškog terora, preko Gline i Jadovna, sve do Jasenovca, je odurna bljuvotina.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora