Plan 15 do 20

Hehehe, ovo je bila dobra fora: “Tražit ćemo prijevremene izbore u svibnju, vlada će ostaviti spaljenu zemlju!”

 

Ali nije ni ova loša: “Ponosan sam na pola puta koalicije, izvlačimo se iz depresije i recesije.”

 

A gle ovu: “S SDP-om, za kojeg ne znamo je li socijalna demokracija ili jugonostalgija – koalicija ne dolazi u obzir.”

 

Može čak i bolje: “U ovome što se događa u hrvatskom društvu ne vidim nikakvu opasnost ili ekstremizam. Ne vidim ekstremizam, ponavljam, ali vidim duboko ljudsko nepoštenje i prijetvornost, a to je katkad i gore.”

 

A i bolje od boljega: “Hrvatska je dobila novi zamah da ide prema ciljevima koje je postavila. Vladina je odgovornost da suzbije kreiranje politike pesimizma i klime u kojoj se guši poduzetništvo. Suprotstavit ćemo se nihilizmu i destrukciji, izvući Hrvatsku iz problema u kojoj smo je naslijedili.”

Ponovimo još jednom tu rečenicu, jer zaslužila je: “Cilj nam je da za 15 do 20 godina Hrvatska bude skoro bogata zemlja”!

 

Pobjednička lenta za najbolju foru ipak ide ovoj: “Cilj nam je da za 15 do 20 godina Hrvatska bude skoro bogata zemlja.” Nema bolje!

 

Premda, vjerojatno, nikome u Hrvatskoj ne bi bilo čudno kad bi svi ovi citati dolazili iz usta jednog jedinog domaćeg političara, pa čak i tijekom jednog te istog govora (na svašta smo se već navikli), ovdje se ipak radi o riječima troje najistaknutijih stranačkih čelnika u Hrvata, izgovorenima doduše u istom danu, ali na tri različite lokacije.

 

Ono o izvanrednim izborima, spaljenoj zemlji i jugonostalgičarstvu izjavio je Tomislav Karamarko, predsjednik stranke koja je 17 godina žarila i palila Hrvatskom i uredno odavde slala scheveningenske cimere Šešelju, Miloševiću i Šljivančaninu da tamo s njima mogu igrati odbojku i kuhati blagdanske obroke. Tako je ove subote zborio šef stranke koja višekratno nije priznavala ni rezultate redovnih izbora, a kamoli prihvaćala zahtjeve za izvanrednima; stranke koja u oporbi redovito gazi sve ono na što se klela dok je bila na vlasti, i obrnuto.

 

Ono pak o ponosu na pola koalicijskog mandata, izlaženju iz depresije i recesije, te neprimjećivanju ikakvog ekstremizma ili opasnosti u hrvatskoj svakodnevici provalio je, otprilike u istim minutama subote, Zoran Milanović na početku sjednice Glavnog odbora SDP-a koji je samo malo kasnije, na zatvorenoj sjednici, bez prava na iznošenje ikakve obrane, ili pružanja prilike barem za “drugarsku samokritiku”, izbacio iz članstva Aleksandru Kolarić i Željka Pinjuha, premda su njih dvoje “zgriješili” jedino u tome što se nisu slagali s predsjednikom, nego su javno iskazali svoj stav. Toliko o “dubokom ljudskom nepoštenju i prijetvornosti”.

 

Treću foru, onu o Hrvatskoj koja je “dobila novi zamah da ide prema ciljevima koje je postavila” i odgovornosti Vlade “da suzbije kreiranje politike pesimizma i klime u kojoj se guši poduzetništvo” ispalila je u isto vrijeme na trećem mjestu Vesna Pusić, predsjednica stranke kojoj je (stranci, ne predsjednici) u mislećem puku odavna prišiven nadimak – klanovski zavod za zapošljavanje. Toliko o suzbijanju pesimizma i gušenja poduzetništva.

Premijer nam je u subotu poručio da uopće nije siguran kamo nas vodi, i da zato idemo ovako sporo. Poručio je da vrluda, tapkajući stopu po stopu, i da je ponosan što je na čelu baš takve kolone

 

Pobjedničkom forom ove stranačke subote (fakat, koji im je vrag bio da sve tri svoje glavne odbore sazovu baš istog vikenda? Slučajno, ili su se dogovarali? Je li to neki reality-show, “Blebni čim prije!”, tako nešto?) zakitio se premijer i predsjednik SDP-a, i inače poznat po jasnoći i preciznosti. Ponovimo je još jednom, jer zaslužila je: “Cilj nam je da za 15 do 20 godina Hrvatska bude skoro bogata zemlja”! U toj rečenici (vrijednoj, uzgred, cijelog jednog zasebnog eseja, ali nisam ja taj kapacitet) sažeta je kompletna hrvatska politička stvarnost, ne samo aktualna.

 

Cilj je kristalno definiran, a rok se mora strogo poštovati, je l’ to jasno? Nemoj slučajno da mi netko za 15 do 20 godina kaže da Hrvatska nije skoro bogata zemlja, taj odmah leti iz stranke! Pitam, je l’ jasno?

 

Kad tako govori premijer zemlje koja će za 15 do 20 minuta biti skoro kleroustaška i za 15 do 20 dana imati skoro 400 tisuća nezaposlenih, kad tako govori čovjek koji oko sebe u tome, u Hrvatskoj danas, ne vidi (skoro?) nikakvu opasnost ni ekstremizam, pa ovakvu besmislicu plasira kao svoj politički projekt za podizanje optimizma nacije – tad je vrijeme da provjerite gdje vam je putovnica, pa kupite putnu kartu u jednom smjeru, bilo kojem, baš kako već javno sugeriraju mladototalitaristi.

 

Da me nije toliko zaprepastila i razljutila, tu bih premijerovu izjavu, taj njegov Plan skoro 15 do 20 tretirao u istoj razini kao i ostale gore citirane subotnje ispraznosti i bedastoće – upravo kao ispraznosti i bedastoće, s kakvima se ozbiljnu čeljadetu ne da više ni sprdati. Međutim, osim što je najgluplja od svih nabrojanih, ona je i najviše prijeteća, jer njome nam je premijer poručio da uopće nije siguran kamo nas vodi, i da zato idemo ovako sporo. Poručio je da vrluda, tapkajući stopu po stopu, i da je ponosan što je na čelu baš takve kolone. A najveća je prijetnja u tome što, slutim, on uopće ne shvaća da je upravo to rekao!

    •  Zlatko, Luka, jeste li sad naučili? Nije u Thompsonu sve!
    •  Pođite vi, ja ostajem
    •  Djeca bez ijedne igračke
    •  Rukopis izumire
    •  Danijel u gostima
    •  Kultura muljanja
    •  Između fašizma i flašizma
    •  Meni nije svejedno
    •  U ime U
    •  Čitajte leksikon hrvatskih najušljivijih običaja

> Svi tekstovi ovog autora