Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (2)

6.2. Baština i identitet

Svi spontani procesi kakvi su se, grubo rečeno, događali do renesanse ili, oči­tije, do industrijske revolucije, postali su dio svjesnog upravljanja prošlošću i ljudskim iskustvom općenito. Povijest nikad nije bila posve spontana, ali mogla je biti spontano interpretirana.

Od vremena industrijske revolucije i formiranja nacija, sve je dio svjesnog poduhvata, stvaranja, interpretacije i afirmacije želje­nog sustava vrijednosti, koji nas čini onima koji jesmo. Ako se spontanost može braniti kompulzivnošću ili iskrenošću, svjesnost o tim procesima pretvara se u upravljanje prošlošću.

Muzeji i ostale baštinske institucije najprije su to bili, upravljanje kolektivnom memorijom (s raznim ambicijama), ali se već nekoliko desetljeća promeću u sektor koji bi da ima važnu ulogu u upravljanju društvom, u društvenom projektu, tj. da izravno služe razvoju društva[i].

Ovdje nije namjera jednostavno definirati kulturu, posebice jer se često upotrebljava kao sinonim za baštinu i identitet. Ako je kultura ono što smo u društvu ”uzgojili” kao duhovnu nadgradnju, a tiče se umjetnosti i humanizma općenito, onda će pojmovi baštine i identiteta biti njezina preciznija određenja.

Baština je dio kulture koji se sastoji od skupa vrijednosti, prepoznatih, istraženih, zaštićenih i komuniciranih kao identitet. Kad biste bili prisiljeni napustiti sve što imate i mjesto gdje živite, što biste ponijeli? Nešto što svjedoči o vašoj egzistenciji, o svemu što vas čini baš takvim kakvi jeste, nepo­novljiva jedinka među milijardama drugih

Kultura, doduše, jednako pripada obrascima društveno formiranog znanja, po­našanja, vjerovanja i simboličkih vrijednosti kakvi se prenose unutar neke za­jednice ili skupa zajednica.

U dva stoljeća otkad kao pojam postoji, smatrana je oblikom napretka i uspjeha u izgradnji i profinjavanju kriterija vrijednosti, ma čega se ticali, ali prvenstveno ljudskog kreativnog i moralnog stanja, pa je odatle i naša riječ uljudba.

Baština je dio kulture koji se sastoji od skupa vrijednosti, prepoznatih, istraženih, zaštićenih i komuniciranih kao identitet.

Kad biste bili prisiljeni napustiti sve što imate i mjesto gdje živite, što biste ponijeli? Nešto što svjedoči o vašoj egzistenciji, o svemu što vas čini baš takvim kakvi jeste, nepo­novljiva jedinka među milijardama drugih.

Znanje prethodi svemu i čuva nas da nas ne prevare (izolirane) činjenice: ko­ličina uređenog, istraženog znanja smanjuje takvu mogućnost. Ali, ako je išta moglo biti blisko mudrosti, to bi trebala biti baština, zato jer je ona izabrano, prosijano, potrebno i moralno utemeljeno znanje.

Idealizam ili ne, baštini je je­dini pravi cilj mudrost, a tamo gdje se nađe u čistom stanju, bez iskušenja i loših ambicija kojima može biti transfer ili krinka, tamo je sazdana od mud­rosti.

Sve ostalo je ili samo znanje (sirovi materijal koji tek znanstvenicima i spe­cijalistima nešto govori) ili pak slijed zabluda, mistifikacija, netočnosti, vulgari­zacija ili improvizacija.

U stvarnosti, baština je aglomerat znanstvenih činjenica, kolektivnog pamćenja, tradicija, mitova i narativa, kojima društvena zajednica sankcionira ukupnost tih elemenata u javnu memoriju.

Kod značajnih teoreti­čara[ii] baština ne kotira visoko jer je, smatraju, kompromitirana pretvaranjem u manipulirane, malo vrijedne narative, formirane lošom društvenom savješću, bilo da služe politici (školski udžbenici) ili profitu (kao industrija baštine).

Ako se oslonjivost i relevantnost institucija javnog pamćenja (IJP) traži u suhom i neatraktivnom znanstvenom diskursu, rezultati nisu ohrabrujući.

Institucije javnog pamćenja nisu znanstvene nego komunikacijske institucije, ali to nije moglo biti jasno sve dok je jedini uvjet da bi netko postao kustos bio završen studij neke temeljne akademske discipline ili, u slučaju arhiva, povijesne ili po­moćne povijesne znanosti. Ali, u njima je znanstveni diskurs pružao sigurnost.

Jednostavna zabluda bila je da se, recimo muzeji, smatraju znanstvenim ustano­vama, doduše s javnim pristupom, a kustosi znanstvenim djelatnicima izvan sveučilišnog sustava[iii]. Ta se sigurnost održavala, kako gdje, evo cijelo stoljeće, ali više nije moguća.

Postoji stalno iskušenje da se strahom od ne­stajanja, manipulacijom (najčešće u političke svrhe, zbog stvaranja ili opravda­vanja sukoba) i komodifikacijom (zbog izloženosti i rastućoj važnosti baštine za svijet profita) – konstruira lažni identitet

Institucije javnog pamćenja moraju potražiti sigurnost u smionom sudjelovanju u stvarnosti.

Znanstvene u svojoj podlozi, komunikacij­ske ustanove inače, pa ni IJP, nisu primarno proizvođači znanja. To su znan­stveni instituti, fakulteti, grupe i pojedinci kojima je to profesija. Njihovo je po­slanje da sudjeluju u promjenama suprotstavljajući se, posvajajući ih ili pak slu­žeći im. Velik je to i značajan zadatak, dostojan da ga obavlja posebna profesija.

Razna su polazišta u građenju identiteta i nikad nisu bila bez iskušenja, ali, bar načelno, svi će se složiti da su polazišne vrijednosti pozitivno usmjerene:

1. Dobro: kao pozitivne, blagotvorne, konstruktivne vrijednosti;
2. Ljepota: kao afirmacija estetskih vrijednosti;
3. Osobitost: kao stvari izvanredne i nenadmašne, svojstvene samo nekom identitetu;
4. Kompetitivnost: kao učinci korisni u natjecanju i pridobivanju važnosti koju drugi nemaju ili je nisu dosegli;
5. Društvena djelotvornost: kao doprinos razvoju i kvaliteti života.

Čini se da je čovjekova nagonska potreba da preživi usmjerena na ostavljanje pozitivnih, socijalno prihvatljivih, afirmativnih tragova, na svaki način uvjerlji­vih impresija na potomstvo, na one koji dolaze: malo je osoba koji takvo što ne pokažu u trenutku fotografiranja, bar nečim.

Unatoč činjenici da baštinske institucije danas imaju djelomično razvijenu profesionalnost^[iv], strukovnih zabluda ne manjka, posebice u manje razvijenim ili traumatiziranim zajednicama.

Postoji stalno iskušenje da se strahom od ne­stajanja, manipulacijom (najčešće u političke svrhe, zbog stvaranja ili opravda­vanja sukoba) i komodifikacijom (zbog izloženosti i rastućoj važnosti baštine za svijet profita) – konstruira lažni identitet.

___________

[i] Od 1974. ICOM, svjestka muzejska organizacija pri UNESCO-u definira muzeje kao ”stalnu us­tanovu u službi društva i njegova razvoja” (ICOM Statutes, adopted by the 11st General Assembly (Copenhagen, Danemark, 14 June 1974)

[ii] Lowenthal, David. Past is a Foreign country. Cambridge University Press, Nov 14, 1985

[iii] Prirodoslovni muzeji još do danas drže živom svijest o svojem sveučilišnom statusu.

[iv] Za struku, tj. profesionalnost potrebno je, među ostalim, obvezno obrazovanje koje nadi­lazi usku akademskutj. znanstvenu specijalnost i predstavlja obrazovanje za specifičan ra­dni proces koji se u baštinskim ustanovama odvija.

(6. poglavlje – u nastavcima – knjige prof. Tomislava Šole, ”Javno pamćenje – Čuvanje različitosti i mogući projekti”, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, veljača 2014.).

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (1)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (2)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (1)
    •  Dobro je znati u čije ime govorimo
    •  Važno je znati gdje smo
    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa
    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
    •  Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda
    •  Posrnuli svijet ili zanijekano, dezavuirano društvo
    •  Važnost dobro izabranog uvida

> Svi tekstovi ovog autora