Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (3)

6.3. Konfiguracija identiteta

Što je identitet? “Stanje ili činjenica ostajanja istim, recimo pod raznolikim sta­jalštima ili uvjetima, stanje bivanja svojim, ne drugim, stanje ili činjenica bivanja istim …”[i].

Baština ili javna memorija je proces: samozavaravajući, gro­teskan, bolan, dramatičan ili pak otkrivački, inspirativan i koristan, kao svako samospoznavanje.

Baština se može dijeliti; slobodarski gledano, može se prekla­pati s nečijom tuđom, biti dijelom zajednička, biti amalgam više baština i kao živa materija doživljavati lagane i dugotrajne promjene ili se mijenjati i redefini­rati u konvulzijama.

Ratovi i revolucije dio svoje paklene drame duguju upravo tim lomovima, bolnim promjenama, gubicima, odricanjima, svojatanjima, za­uzećima, pustošenjima … Golem dio stradanja događa se u dušama i pameti. Bje­žeći, baštinu nastojimo pokupiti što je više moguće u opipljivom obliku. Identi­tet smo ponijeli i onda kad ništa nije ostalo u rukama.

Identitet je jezgra bašti­ne, relativno stabilan, utemeljen sustav vrijednosti, nedjeljiv i osobit, u kojem se netko prepoznaje kao različit od drugih i sličnih, i kakav drugi nemaju teš­koća prihvatiti, ako su od dobra.

Treba nam znanje utemeljeno na pozitivnom vrijednosnom sustavu i etičnom huma­nizmu, ono koje je, po bilo kojoj osnovi, lišeno sebičnog interesa, a zagovara temeljne moralne vrijednosti održivog razvoja

Nakon desetljeća nastojanja, troma muzejska struka posvojila je i ugradila u definicije tzv. nematerijalnu baštinu. Sva je bašti­na oduvijek bila nematerijalna, samo što je neku baštinu bilo moguće prepo­znati, sačuvati, spremiti i pokazati kao materijalnu. Time smo se približili nekim istinama koje ta struka, ali sve one kojima muzeji krče put, tek treba posvo­jiti[ii].

Nekakav profitom zabludjeli menadžment mogao bi rado graditi sliku na­cionalnog identiteta na poželjnim projekcijama pa je stoga odsudno da se pre­poznavanjem, proučavanjem, čuvanjem i komuniciranjem identiteta bave baš­tinski stručnjaci, oni kojima je i samo znanje tek polazište.

Kako je ovo deli­katna konstatacija, vrijedilo bi je ukratko objasniti.

Akumulacija činjenica može se olako uzeti kao znanje, ali tek njihov izbor i, posebice, interpretacija čine to znanje vjerodostojnim i na dugi rok upotrebljivim i korisnim.

Treba nam znanje utemeljeno na pozitivnom vrijednosnom sustavu i etičnom huma­nizmu, ono koje je, po bilo kojoj osnovi, lišeno sebičnog interesa, a zagovara temeljne moralne vrijednosti održivog razvoja.

U takvom razvoju je odnos pri­rodnog okoliša prema društvenom podnošljiv, a prema kulturnom ispunjen empatijom, kao i da je odnos kulturnog prema gospodarskom određen koope­rativnošću, a ekonomskog prema društvenom da je opredijeljen jednakošću u šansama i solidarnošću.

To su konture iskustva superiorne pukom znanju, ta­kve kakve ćemo nerijetko naći u primitivnim i tradicionalističkim društvima, uskladištene u mitovima i metaforama, dakle, naoko neznanstveno, mudro­sti. Baština je sazdana od mudrosti.

Sve ostalo su ili efemerne, pragmatične konstrukcije ili zle utvare, često, jednostavno rečeno, zablude, mistifikacije, netočnosti, vulgarizacije i improvizacije.

Konfiguraciju identiteta kojeg treba pokazati moguće je napraviti kao studij konkretne kulture i podrazumijevati da će takav popis biti rezultat znanstvenika, poznavalaca i stručnjaka s komunikacijskim iskustvom.

Većina dobrih enciklo­pedija uredno pobraja na takvu konfiguraciju tema ljudskog djelovanja i interesa, pa doista nije riječ o potrebi da se temeljna struktura treba posebno stvarati, nego samo prilagođavati posebnim okolnostima nekog identiteta ili projekta koji se njime bavi

Izazov je kreativni dio u kojem će se valorizirati potrebe, činjenice iz doba gra­đenja nacije, mitovi i montaže koje su tada pred velikim projektima i pre­kretnicama susretali jedva imalo kritičnosti, te tko su bili protagonisti i mjesta te gradnje identiteta.

Baština ili javna memorija je proces: samozavaravajući, gro­teskan, bolan, dramatičan ili pak otkrivački, inspirativan i koristan, kao svako samospoznavanje

Postoje gotovo sveta mjesta takvih događanja: lokaliteti, dvorci, samostani, crkve, domovi važnih osoba, kulturni krajolici, epovi, knjige, pjesme itd. – dokumenti koji su međaši povijesti, a i oni u europskoj povijesti koji su izmišljeni, ponekad tendenciozno tumačeni, poneki put posve krivotvo­reni, a ponekad mitizirani.

Tek 1978., nakon dugog odsustva, kruna Sv. Stjepana, simbol mađarske nacije, vraćena je iz Fort Knoxa. Dio svetosti je i križ na vrhu koji, nakrivljen, svjedoči o burnoj sudbini. To je vjerojatno najsvetije oštećenje na svijetu.

Nastanak gotovo svake nacije vezan je za nacionalnu inteligenciju, velike mecene, plemiće, za pojedinačne osobe, njihove profesije, za folklor, pje­sme, čitaonice i romane koji su podigli duh.

U generiranju narativa ništa nije strano pa stoga, ako smo spremni oprostiti nesavršenosti, stoljeće stvaranja na­cija velika je predstava.

Nažalost, mitovi i tvorevine tog procesa ugrađeni su od toga vremena i u sve sukobe jer se ratovi bolje razumiju kad sukobe interesa demaskiramo, kad ih lišimo lažnih narativa, gotovo kulisa identiteta iza kojih se sakrivaju.

Čak ni identitet, kakogod bio središnji dio neke baštine, bilo nam drago ili ne, nije konstanta, nego prije posljedica društveno-političkih i eko­nomskih promjena.

U tom neprestanom kreatnju nestalnih parametara i hr­vatski je identitet u mijeni. Položaj standardnog, književnog jezika, kao prvi, očiti izraz tog identiteta, pogoršan je novim rasporedom društvenih i političkih snaga.

Ratom koji se pretvorio u sukob etniciteta, gradovi su izgubili dio sta­novnika, a migracije su dovele novi val ruralnog stanovništva.

Apsorpcijska moć gradova pokazala se preslabom, a uobičajeni, postupni poces urbane asimilacije (na kojoj gradovi žive i obnavljaju se) nije se dogodio. Gradovi su izgubili dio svojeg lokalnog kolorita, a nova kulturna situacija (pa i globalna) relativizala je vrijednosne standarde, pa i jezični.

Što novim oblicima političke ili etničke po­dobnosti, što već tradicionalnom korupcijom i nepotizmnom, stvorena je nova društvena struktura koja za sebe očekuje hitru društvenu afirmaciju.

Neuklop­ljeni živalj, bilo da je riječ o Hrvatskoj, ili imigrantima u Bedfordu, ili općenito o seoskom stanovništvu koje odjednom živi u gradu, nosi sa sobom nepovjerenje i izvjestan animozitet prema novoj sredini[iii].

Identitet je jezgra bašti­ne, relativno stabilan, utemeljen sustav vrijednosti, nedjeljiv i osobit, u kojem se netko prepoznaje kao različit od drugih i sličnih, i kakav drugi nemaju teš­koća prihvatiti, ako su od dobra

Mir nije samo izostanak rata, nego kvalitetno društveno stanje. Baštinske su institucije u tim problemima svugdje viđene kao dio rješenja[iv].

Posve idealistički zahtjev bio bi da se bilo koji nastanak identiteta prizna, ali znanje o tome mora pripadati profesionalnom obrazovanju, struci.

Idealno, a što nam zapravo preostaje ako želimo biti jasni, profesije su naše projicirano odgovorno i objektivno “ja”, bolje “mi“: obaviješteni, trijezni, objektivni, nepri­strani, istinski, znanstveni.

Kako god povremeno podlegne ugodi samo svojih i sebi odgovarajućih stavova, civitas, kao društvena kvaliteta, ugrađuje građanima oprez. Bolje je, znaju, prosuđivanje o identitetu, predstavljanje i potporu nekom identitetu, jer to pretpostavlja dalekosežno društveno prosuđivanje, – prepu­stiti stručnjacima.

Kako je javna memorija superiorna nekoj slučajnoj i osobnoj, kao objektivnija i provjerena, tako je razumijevanje nekog identiteta i njegovo predstavljanje drugima, posao baštinske struke.

Kad ulica iz raznih razloga preuzme upravljanje društvenim procesima, uvi­jek se pitamo zašto nam profesije ne pomažu? Zato jer nisu profesije, nemaju te performanse. Ili su neizgrađene (kao baštinske), ili su zatajile sputane prijet­njom, ili su pristale na ucjenu.

Opremljene tim znanjem, profesije/struke mogu moderirati i unositi (bar postupne) korektive, biti “hladna glava” kad je potre­bno i, važno, uvesti u javni diskurs lakoću i samoironiju, osobinu intelektu­alaca[v].

____________________________

 [i] http://www.merriam-webster.com/

[ii] Sva znanja su odavno izrečena, potrebno ih je samo ponovo otkriti (da parafraziramo Goethe-a)

[iii] Tko poznaje dobro Helsinki znat će da se njegovi stari stanovnici još ponekad žale da se (finski) došljaci u Helsinki više posvećuju svojim zavičajnim klubovima nego samom gradu. Zagreb nije stigao do prava da svoje frustracije artikulira javno pa će to uzeti vremena.

[iv] U nekoliko sam navrata sudjelovao na konferencijama u S.Irskoj čija je tema bila pomirenje, a u jednom mandatu sam bio član Svjetodavnog vijeća organizacije International Network Muse­ums for Peace. Prof. dr. Ivo Maroević je prvi među našim stručnjacima iz sektora baštine pokre­nuo međunarodni seminar “Muzeologija rekoncilijacije”(1997, 1998), u IUC-u u Dubrovniku.

[v] Na fakultetima je donekle lako odgojiti osobe sa znanjem, ali tek rijetko uspijevamo stvoriti in­telektualce. Malo ih je i među profesorima. Nazalost, struke su rijetke, a za zanimanja nisu potre­bni intelektualci.

 

(6. poglavlje – u nastavcima – knjige prof. Tomislava Šole, ”Javno pamćenje – Čuvanje različitosti i mogući projekti”, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, veljača 2014.).

(Nastavlja se).

 

(KRAJ)

 

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (1)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (2)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (1)
    •  Dobro je znati u čije ime govorimo
    •  Važno je znati gdje smo
    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa
    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
    •  Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda
    •  Posrnuli svijet ili zanijekano, dezavuirano društvo
    •  Važnost dobro izabranog uvida

> Svi tekstovi ovog autora