Hans Küng: Hitno nam treba Treći vatikanski koncil

(Opaska uredništva: U utorak 6. travnja je u svom domu u Tübingenu preminuo vodeći katolički teolog prof. dr. Hans Küng, rođen u Luzernu 19. ožujka 1928. U subotu 24. rujna 2005. susreli su se u ljetnoj papinskoj rezidenciji u Castelgandolfu, na čuđenje kompletne akademske, posebno teološke zajednice, Joseph Ratzinger i njegov nekadašnji kolega, od Katoličke Crkve proskribirani teolog Hans Küng, posebno zbog toga što je Küng, kojem je 1979. oduzeto pravo naučavanja u katoličkim učilištima, izbor Benedikta XVI. u prvoj reakciji opisao kao veliko razočaranje. U dvosatnom opuštenom razgovoru u njegovom domu u Tübingenu, Küng je objasnio autoru ovog intervjua, koji je među prvima razgovarao s Küngom o susretu s Papom, zbog čega je promijenio mišljenje, kako je tekao taj značajni susret, što bi bilo poželjno da Papa promijeni u ophođenju u odnosu na Ivana Pavla II. te treba li Crkvi treći Vatikanski koncil. Smatramo da je korisno prisjetiti se tog razgovora i ujedno na taj način iskazati veliku zahvalnost prof. Küngu o kojem će se, očekivano, opet dosta pisati na našem portalu).

Moram priznati da sam i sam ostao začuđen nakon što sam saznao da je papa Benedikt XVI. u subotu 24. rujna (2005., op. D.P.) u svojoj ljetnoj rezidenciji u Castel-Gandolfu primio teologa Hansa Künga kojem je 1979. oduzeto pravo naučavanja u katoličkim učilištima (učinio je to kardinal Franjo Šeper, Hrvat, pročelnik Kongregacije za nauk vjere, op. D.P.), pogotovo jer je Küng izbor kardinala Josepha Ratzingera za nasljednika pape Ivana Pavla II. opisao kao jedno od svojih najvećih razočarenja u životu te konstatirao da je dolazak dugogodišnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere na čelo Katoličke Crkve naprosto zaprepastio mnoge unutar i izvan te najmnogoljudnije kršćanske zajednice.

Čuđenje, pak, nije istovremeno u meni značilo i nevjericu s obzirom na to da sam, poznajući životopis Josepha Ratzingera, znao da je u životu učinio velike teološke čak i ideološke zaokrete. Upitao sam se: je li susret s bivšim kolegom Küngom znak da nas je Papa spreman ugodno iznenaditi otvorenošću i sposobnošću za dijalogom i tolerancijom koje mu, kako se tvrdilo, opasno manjkaju?

Medijski, populistički ili, bolje rečeno, marketinški, u biti, neiskreni potez, to svakako u prvom redu nije bilo u namjeri Ratzingera. Küng je, naime, preteška teološka zvjerka da se Papa poigra njime. A ništa od kada je postao Papom nije pobudilo toliko reakcija koliko susret s najžešćim kritičarom papinstva unutar katoličkih redova.

Sama činjenica da me, iako se nismo viđali od 1983. primio, da je susret trajao tako dugo, da je pohvalio moj rad, posebno na području globalne etike kao nužne platforme religije za svjetski mir, govori o novim aspektima o kojima oprezni intelektualci moraju voditi računa

Küng je, uostalom, pored Ratzingera (oboje su savjetovali njemačke biskupe), jedini aktivni teolog koji je radio za potrebe Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.), a Papa je previše pametan da sebi u goste pozove čovjeka iza kojeg stoji 61 teološka knjiga, jedna zanimljivija od druge, uvijek aktualnog, pronicljivog i polemičnog, odnosno da pruži ruku pomirenja čovjeku ogromne akademske reputacije, misliocu globalnog utjecaja, s kojim se nije sastajao od 1983., ako u sebi nije imao namjeru stajati iza riječi i duha tajnovitog ali sudbonosnog susreta.

Što se zaista dogodilo tih četiri sata dok su bili potpuno sami? Imao sam neopisivu volju to saznati iz prve ruke. To me je, pored potrebe da aktualiziramo razgovor o važnim teološkim pitanjima, dovelo do doma dr. Künga u Tübingenu.

Profesore, kako je uopće došlo do susreta i jeste li bili iznenađeni kada su vam priopćili da će vas Papa primiti? Ipak, niste bili blagi prema Ivanu Pavlu II., a, iskreno rečeno, niti prema samome Ratzingeru nakon što je izabran za Papu?

Mislim da je važno napomenuti neke stvari koje su prethodile našem ponovnom viđenju. Imao sam toliko poteškoća s papom Ivanom Pavlom II. da nisam želio samo protokolarno primanje kod novog Pape nego istinski, dubinski razgovor.

Dugo sam čekao, od glasovite intervencije pape Ivana Pavla II. odnosno tadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere, vašeg sunarodnjaka kardinala Franje Šepera, iz 1979., kada mi je oduzeto pravo da predajem teologiju na katoličkim fakultetima. Strpljivo sam čekao više od 25 godina bez da mi se uputi niti jedan redak iz Vatikana tako da sam donio odluku da tko god bude izabran za Papu, dobit će moje pismo i molbu za susret, za temeljiti razgovor. To sam i učinio.

Imate pravo, bio sam iako iznenađen i bio sam, kao cijeli normalan svijet, razočaran izborom kardinala Ratzingera za nasljednika Ivana Pavla II., što sam i javno očitovao. Ali sam mu napisao pismo pozvavši se na naše dugogodišnje poznanstvo. Poručio sam mu da je važno da se nađemo, ali sam mu olakšao odluku time što sam vrlo jasno istaknuo da ne očekujem od njega da mi vrati tzv. missio canonica, dozvolu naučavanja u ime Crkve. Nije mi potrebna.

Njega bi to jako opteretilo, a ja inače cijelo ovo vrijeme djelujem, bez obzira na zabranu, kao katolički teolog. Tako me svijet poznaje i prihvaća. Želio sam da mu bude jasno da ne priželjkujem susret koji će imati unutarcrkvene legalne posljedice.

Jeste li imali barem namjeru dotaknuti se nekih spornih teoloških pitanja?

Ne. Smatrao sam, i to sam mu objasnio, da nema smisla raspravljati o kontroverznim temama jer i on i ja stojimo čvrsto na našim pozicijama i da se duboko razlikujemo u teološkim aspektima, posebno onima koji imaju moralan ili pastoralan učinak.

Dobro, vjerojatno ste mu ipak predložili teme za razgovor…

Naravno. Predložio sam mu da razgovaramo o gorućim pitanjima za svijet i o tome što ja mislim da je potrebno da se prepozna u njegovom načinu vođenja Crkve. On sada ima obavezu sagledavati situaciju puno šire nego kada je vodio Kongregaciju za nauk vjere. Ali da odgovorim na dio vašeg prvog pitanja.

Svakako da sam ostao iznenađen kada je prihvatio susret i, više od toga, kada mi je odgovorio da je važno da se susretnemo i ozbiljno porazgovaramo. Dobro je da je odlučio da sastanak održimo izvan Vatikana gdje bi mnogi njuškali i gdje, svakako, ne bih dobio četiri sata privatnosti s Papom. I moram vam priznati da je taj razgovor za mene bio nevjerojatno iskustvo. Pogotovo jer je atmosfera bila izuzetno prijatna i prijateljska.

Osjećalo se obostrano povjerenje. Najprije smo razgovarali u njegovom uredu, onda smo krenuli šetati po drevnom parku ljetne papinske rezidencije u Castel-Gandolfu, da bismo zaključili razgovor večerom.

Osjećao sam se kao u stara vremena, kada smo obojica radili ovdje u Tübingenu kao profesori. Rasprava je bila živa, ali mi on nije govorio u stilu: trebaš učiniti ovo… ili zašto si, pak, rekao ono. Nije bilo govora s visine njegova novoga položaja. Čak me je on prvi pitao o čemu želim da počnemo razgovarati. Bio je, moram priznati, jako pažljiv.

Što se zaista dogodilo tih četiri sata dok su bili potpuno sami? Imao sam neopisivu volju to saznati iz prve ruke. To me je, pored potrebe da aktualiziramo razgovor o važnim teološkim pitanjima, dovelo do doma dr. Künga u Tübingenu

Čime ste, onda, započeli razgovor?

Krenuo sam pripovijedati o konferenciji s koje sam upravo bio stigao, održane u Potsdamu, na temu znanosti. Bilo je tamo puno važnih ljudi. Ja sam govorio o jednoj od tema moje najnovije knjige (”Početak svih stvari”, op. D.P.), o početku svijeta. Papa je odmah reagirao jako dobro jer je rekao da je dobio moju knjigu koju je pohvalio, čak i u zajedničkom priopćenju, istaknuvši koliko je važno ponovno aktivirati dijalog znanosti i vjere. Nije ništa kritizirao iako u knjizi ima, kao i uvijek, dosta toga kritičnoga. Primjerice, stranice u kojima opisujem crkveni odnos prema Galileju.

Spomenuli ste vaše zajedničko priopćenje. Mislim da je važno da iz prve ruke saznamo kako je došlo do njega jer to otkriva mnogo. Nije, koliko sam saznao od svojih izvora, sastavljen naknadno u vatikanskim informativnim službama.

Dobro ste informirani. I to je nešto što je naš susret učinio izuzetnim. Bili smo za večerom kada je Papa rekao: ”Čuj, ovaj naš susret će izazvati mnogo reakcija. Bilo bi dobro da zajedno složimo priopćenje”.

Budući je bila subota navečer, tajnice više nije bilo, a sutradan, nedjelja, nije se moglo računati s njegovim redovnim službama dok boravi u Castel-Gandolfu. Da bih mu pokazao znak povjerenja i zahvalnosti kazao sam mu neka on sastavi priopćenje i neka mi ga faksiraju, a da ću ja prije objavljivanja vidjeti može li se ili treba li se nešto ispraviti. Dok smo večerali, dogovorili smo se oko glavnih crta toga dokumenta, ali sam mu rekao da imam u njega potpuno povjerenje.

Je li bilo što za ispraviti?

Ja sam samo učinio jednu manju gramatičku korekciju, ali nisam imao nikakav problem s onime što je Papa napisao…

Znači, ispravili ste Papu (smijeh)… Makar to bila njegova gramatika. Ipak, dakle, nije nepogrešiv (smijeh)…

(Smijeh) Da, to je simpatično. No šalu na stranu, priopćenje pokazuje da smo razgovarali ozbiljno i o aktualnim temama kao što je globalna etička platforma za koju se godinama zalažem.

Ako smijem biti indiskretan: što ste večerali?

Ah, to je jako povjerljivi podatak (smijeh).

No morate prihvatiti novinarsku znatiželju. Recite mi, barem, jeste li pili vino ili, u znak obnove dijaloga, bavarsko pivo?

Pili smo vino. I ono može biti shvaćeno kao znak obnove naših odnosa.

Eto, tu sam želio stići. Jeste li, nakon susreta, osjećali da ste ponovno, bez obzira na vaše duboke teološke razlike, dobili prijatelja, izgubljenoga brata?

Treba nam pastir koji će imati ispravan stav prema ženama. Seksualne razlike ne mogu biti korištene da bi im se spriječile dužnosti. Nema više mjesta za seksizam u Crkvi. Naravno, to donosi sa sobom ispravljanje nekih zabluda kakva je bila osuda pilule i alternativnih metoda kontrole rađanja u enciklici Humanae vitae Pavla VI.

(Tišina. Küng gleda u plafon i razmišlja). Rekao bih da sam u njemu susreo dragog kolegu. Previše je toga različito među nama da bi naš odnos smatrao onakvim kakav imaju prijatelji.

Ali ste se ipak osjećali poštovani, a i Papa od vas…

Apsolutno! Moram dodati da sam bio zadovoljan što mogu razgovarati i diskutirati s čovjekom i intelektualcem, a da to bude ”na istom nivou” što bi, da je bio slučaj, bilo teško da se dogodi s Ivanom Pavlom II. za kojeg, nažalost, moram reći da je bio skroman teolog.

Slabo je poznata činjenica da njegovo teološko obrazovanje nije bilo dovoljno kvalitetno da ga prime na doktorske studije na Gregorijani. Wojtyla je to kompenzirao radovima drugih koji su pisali za njega i vještim medijskim nastupima.

Kažem da sam želio doći do pitanja obnove vašeg odnosa s Josephom Ratzingerom jer nije jasno na temelju čega ste izjavili nakon susreta, suprotno onomu što ste rekli nakon njegovog izbora, da je to čovjek koji je otvoren novim perspektivama.

Kao prvo: nemam iluzije glede njegovih poteškoća u namjeri da promijeni neke ustajale crkvene strukture. Ali sam tijekom razgovora stekao dojam da Papa nije teološki ili ideološki fiksiran u svim pitanjima kako se u prošlosti činilo.

Sama činjenica da me, iako se nismo viđali od 1983. primio, da je susret trajao tako dugo, da je pohvalio moj rad, posebno na području globalne etike kao nužne platforme religije za svjetski mir, govori o novim aspektima o kojima oprezni intelektualci moraju voditi računa.

Shvatio sam da i ja moram od sada biti malo oprezniji u izricanju nekih sudova o njemu. Ja mogu djelovati i odlučivati u tren oka. On to sada ne može i ne smije činiti. Nisam ništa rekao o tome što mislim da će on učiniti.

Treba sačekati i vidjeti što će napisati u prvoj enciklici, da vidimo kuda smjera njegov pastoral. Ipak, imam dojam, gotovo uvjerenje, da će napraviti odlučne korake u promociji međureligijskog dijaloga i da će njegovi magisteriji uključivati važne teme svjetske etike bez koje neće biti niti mira među religijama niti mira među nacijama.

Da zaključimo razgovor o Papinom profilu, što on mora promijeniti u odnosu na svog prethodnika. Odnosno, kakav nam Papa treba?

Ja sam to sažeo u pet točaka. Treba nam Papa u duhu s Evanđeljem koji ne trpi duhovni imperijalizam kakav desetljećima stiže iz Rima. Sankcije i oštri tonovi ne pomažu. Čak su i donekle prouzročili negativnu reakciju onih koji su se suprotstavili govoru o Bogu, čak i o kršćanstvu kao kulturalnom faktoru u preambuli Europskog ustava.

Zatim nam treba Papa koji će se prema drugim biskupima odnositi kolegijalno i koji će promovirati unutarcrkveni dijalog, pogotovo u službi ekumenizma.

Treće: treba nam pastir koji će imati ispravan stav prema ženama. Seksualne razlike ne mogu biti korištene da bi im se spriječile dužnosti. Nema više mjesta za seksizam u Crkvi. Naravno, to donosi sa sobom ispravljanje nekih zabluda kakva je bila osuda pilule i alternativnih metoda kontrole rađanja u enciklici Humanae vitae Pavla VI.

Četvrto: treba nam osoba koja više neće govoriti da je Katolička Crkva jedina prava Kristova Crkva. Dakle, nasušna je potreba za Papom koji će biti aktivni sudionik ekumenskog dijaloga.

Treba nam Papa u duhu s Evanđeljem koji ne trpi duhovni imperijalizam kakav desetljećima stiže iz Rima. Sankcije i oštri tonovi ne pomažu. Čak su i donekle prouzročili negativnu reakciju onih koji su se suprotstavili govoru o Bogu, čak i o kršćanstvu kao kulturalnom faktoru u preambuli Europskog ustava

I posljednje: Papa mora biti garant otvaranja Crkve i širenja slobode u njenim redovima. On nema monopol istine.

Govorimo o miru, toleranciji, dijalogu među religijama. Brazilski teolog Leonardo Boff smatra da su sve religije zagađene fundamentalizmom. Slažete li se s ovom konstatacijom?

Načelno se slažem. Dodao bih da nisu samo opasni širitelji fundamentalizma u svijetu islama. Veliku štetu čine i kršćanski fundamentalisti koji podržavaju Busha, iako osjećam da se mnogi oko njega pitaju je li uopće bilo pametno podržati ga. Bush je počeo padati, njegov je kraj neminovan.

Ali treba se suočiti sa štetama, ne samo u njegovom nasrtaju na Irak, nego i s krivim ideologijama svugdje gdje se one pojavljuju: od SAD-a do Irana.

Nije pametno ostavljati sva goruća pitanja fundamentalistima ili izbjegavati rad na planu ostvarivanja socijalne pravde jer onda imamo i bombaške atentate islamskih ekstremista i ove nerede kakve s užasom promatramo u Francuskoj.

Bez lažne skromnosti, da me crkvene vlasti nisu ignorirale i da su podržale moj teološki rad i rad drugih proskribiranih teologa, bilo bi više prostora za dijalog s onima koji su skloni ekstremnim uvjerenjima i ponašanjima.

Rekli ste da nemate iluzija, ali: koliko smo daleko od Trećeg vatikanskog koncila kojim bi Crkva ušla u korak s izazovima današnjeg i budućeg svijeta?

Nažalost, bojim se da smo još daleko od Sabora.

Dakle, treba nam…

Da, takav nam Sabor treba. Ne mogu vam opisati koliko je to hitno.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora