novinarstvo s potpisom
Odahnuh. U Dnevniku Nove TV voditelj je obavijestio javnost kako je dovršeno vještačenje Hrvatske psihološke komore u vezi sa slučajem ubijene dvoipolgodišnje djevojčice Nikoll. Zaključak je kratak: sve je odrađeno po zakonu, a greškama se nije bavilo. I ni riječi više.
Dakle, dijete je ubijeno bez da je povrijeđen zakon. Savršeno. Mislim da nam je sad svima lakše.
Ako je točno to što je izgovorio voditelj Dnevnika, zakon se, znači, ne bavi mogućim pogreškama. On propisuje jasne i čiste procedure kojih se službujući trebaju slijepo pridržavati bez obzira na kompleksnost životnih priča kojima se djelatnici u centrima socijalne skrbi moraju baviti.
Predstavnica Komore socijalnih radnika već je natuknula da nisu uočene veće greške. Odlično. Što bi se tek dogodilo da se nije izbjegnulo veće?! Možda bi djevojčica bila dvaput ubijena. Vjerojatno će i oni utvrditi da je sve bilo zakonski besprijekorno obavljeno.
Ako ih Nikoll gleda s nekog oblaka, ionako neće razumjeti jezik kojim su izvješća napisana – gore navedena, u sredini spomenuta a na kraju potpisana, utvrdila je da je dana tog i tog, a svezi s predmetom u kojem se prema članku 765, stavak 1001, kojim se ujedno referira na članak 1002, stavak 889, predmetnim osobama vratilo dijete koje su molbom, urudžbeni broj 7896/20, zatražili, a koje im je, dvije godine ranije, molbom istih molitelja, urudžbeni broj 5432/18, bilo uzeto i predano na odgoj i čuvanje hraniteljskoj obitelji, registriranoj u očevidniku centra pod rednim brojem 17, od dana xx/yy/zzzz…
I ova će izvješća biti uredno urudžbirana i pohranjena u registru Ministarstva koje jedino nema problema s mijenjanjem imena od kojih se svako novo trudi biti duže od prethodnog.
Javnost je bila zgranuta, javnost je bila bijesna, psovalo se, opako prijetilo na Facebooku, Twitteru, TikToku nešto manje, fizički se nasrtalo, ali život živima ide dalje, a mrtve se ništa ni ne pita jer nam ne mogu odgovoriti i reći što misle.
Tu su i lokalni izbori, pa ”Život na selu”, pa ”Mir i dobro”, pa nogometne utakmice… čudo stvari. Osjeća li netko popriličnu mučninu, proći će.
Do danas je utvrđena neupitna krivnja jedino jedne Jelene koja se usudila biti bijesna i napisati nešto što se svakoga dana čita ispod gotovo svakog teksta objavljenog na internetskim portalima u kojem se imenom spominje neka osoba.
Jer je zaboravila da ne šalje poruku preko goluba pismonoše svojoj dragoj prijateljici, već njezine rečenice mogu stići do desetina tisuća ljudi.
Napisala ju je vjerojatno sjedeći u pidžami, uz jutarnju kavu, shrvana viješću o ubojstvu jedne djevojčice koja sigurno nije još znala izgovoriti r, š, č, ž i samo se mogla bezazleno smiješiti.
Napisala ju je, izvjesno je, nakon što je čula ravnatelja Centra za socijalnu skrb u kojeg je bezrezervno vjerovala stranka koja ga je tamo postavila, koji je mrtav hladan izjavio da se djevojčica bit će sama ozlijedila, a naravno da su ju vratili roditeljima nakon što su se vjenčali jer to je jedino prirodno što se može učiniti.
Otac je otac i kad su protiv njega pokrenuta 23 sudska postupka, od toga sedam za obiteljsko nasilje, a majka je majka i kad je sama predala dijete Centru za socijalnu skrb jer se o njemu nije bila kadra brinuti.
Komore o njegovom istupu ni riječi do dana današnjeg.
A ta Jelena uopće je od početka mnogima sumnjiva. Šta ona ima u društvu u kojem se cijeni i bez zadrške bira lopove i gramzljivce raditi nešto bez osobnog interesa.
Tete i strike na Facebooku odmah su je pročitali – skužili su da je zajedno sa svojim frendicama zapravo htjela osnovati udrugu i mažnjavati pare iz proračuna.
Kao što to, zna se, sve udruge i rade. Ili se prodaju strancima, neprijateljima Hrvatske, ili beru lovu poreznih obveznika za svoje džabalebarenje. Besramne u oba slučaja.
Peđa Bajović precizno je zaključio – propuh i udruge najveći su problem domovine nam jedine.
Nadam se da je borbu protiv ovih neprijatelja premijer uvrstio u svoj Plan obnove i oporavka. Da se ne pripremi protuudar, ne da ga nikome u ruke do posljednjeg trena.
I zato treba Jelenu na sud. Da vidi kako je odvratno raditi nešto čista srca, kako je neumjesno pozvati ljude da dignu glas u zaštitu onih koji se ne znaju sami braniti, kako je nedopustivo predlagati mjere kojima će žrtvama biti lakše preživjeti i možda se čak oporaviti.
Jer, who the fuck is ona, vrište političke zvijezde koje se za pristojne pare bave kanalizacijama, mostovima, budžetima, zdravstvom, a za sve su stručno osposobljene do daske i povrh nje.
Jedna glumica, ma i akademski obrazovana, provjereno načitana, usto poslovno uspješna, i sama majka, ne smije reći da je nešto trulo u državi Hrvatskoj, ne smije biti ni dobra, jer kad je dobra i požrtvovna, ne valja jer takvih valjda u Hrvatskoj nema, a pogotovo joj nije dozvoljeno biti bijesnom i neumjerenom u izričaju.
Iako je odmah shvatila da je pogriješila, premda se već sljedeći dan ispričala, bogobojazna Hrvatska ne oprašta.
Pogotovo ne oni koje smatramo stručnima. Oni su naročito uvrijeđeni pa će ju sudski goniti dokle ide. Jer ona je jedina kočnica usustavljivanju sustava, jedina prepreka radu u kojem će se sve učiniti da više ne bude mrtvih djevojčica.
Zapletenim kanalima stigla je do mene objava jedne članice zatvorene Facebook grupe u kojoj su socijalne radnice i radnici. Pa jedna, zaboravivši jednako kao što je to smetnula s uma Jelena da to nije intimna prepiska nekoliko prijateljica već post koji može odavde do vječnosti putovati internetom, radosno piše da se dogodio verbalni dvoboj ”naših i njenih”, pa su novinar i jedna politička zvijezda na ”našoj” strani, pa su malo bili kulturni a malo nekulturni, pa će i dalje revno izvještavati o razvoju događaja.
Da se ne zna tema objave, moglo bi se pomisliti da se radi o nekoj utakmici, ili sukobu poslodavaca i radnika, ili tko zna o čemu gdje postoje zaraćene strane. Svakako ne o događajima koji su uslijedili nakon smrti male djevojčice Nikoll.
U normalnom društvu, sjeli bismo svi zajedno, više ili manje stručni ili nestručni, i ne bismo ustali dok ne utvrdimo kako dalje, kako napraviti sve što je u našoj moći da se djeca više ne bacaju s balkona, da majke nemajke i očevi neočevi ne ubijaju svoje djevojčice.
Znali bismo da je nemoguće predvidjeti svaki zločin, ali bismo se zakleli da ćemo učiniti sve kako bi takvih slučajeva bilo što manje.
Jer, stručno ili nestručno gledajući, izvjesno je da su postojali brojni pokazatelji u puno slučajeva da se moglo predvidjeti kako okruženje u kojem dijete živi nije dobro, kako je pače izvjesno da je opako opasno.
I ne bismo čitali paragrafe zakona nego bismo gledali djeci u oči, nasmiješeni i ohrabrujući, govoreći im da ćemo se potruditi da odrastaju bezbrižni i zaštićeni. Možda i sretni. A onda se potrudili da im obećanje ispunimo.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.