Donji grad kao adresat prijezira

Ovih dana čuli smo najavu gradonačelnika kako će se gradski stanovi dati na korištenje građanima koji su još od potresa u ožujku prošle godine smješteni u hotel Arena i na druge privremene lokacije.

Svakako je pohvalno da Grad napokon aktivira i uvede red u brojne nekretnine koje ima u vlasništvu, i da ih kao institucija stavi na raspolaganje onima čiji su stanovi, neovisno o vlasničkoj strukturi pogođeni potresom, što će pripomoći i rješavanju pitanja zaštićenih najmoprimaca, što je već državno pitanje i stvar donošenja odgovarajuće legislative koja treba čim prije biti donesena kako bi se Gordijev čvor (su)vlasničkih odnosa i odnosa nositelja drugih prava napokon počeo raspetljavati.

Grad Zagreb je suvlasnik većini zgrada u Donjem gradu, te je njegov doprinos stanju zgrada, kao pravne osobe i institucije, još veći nego nekog od privatnih suvlasnika ili nositelja drugih stvarnih prava.

U javnom diskursu punom prijezira prema stanovnicima Donjeg grada, u kojem se potezalo ono zašto nisu održavali svoje zgrade (namjerno izostavljajući spomenuto suvlasništvo i druge pravne odnose s nositeljima drugih stvarnih prava) nekako je iz diskursa uvijek ispadalo ono što Grad treba činiti za održavanje zgrada, što suvlasnici niti ne mogu bez Grada, a to je infrastruktura i statička, odnosno konstruktivna pojačanja zgrada koja su u nadležnosti Grada i Konzervatorskog zavoda.

Stanovnici Donjeg grada, prvo su od gradonačelnika Bandića bili prozvani da nisu ulagali u svoje stanove (ima i takvih), a zatim su postali predmet bijesa i sprdnje šireg puka po društvenim mrežama, s jasnim gentrifikacijskim porukama – neka se isele ako ne mogu održavati svoje stanove.

No da bismo shvatili otkud taj neoliberalni, tačerijanski diskurs u kojem postoji samo zgrada kao privatna svojina suvlasnika (iako je suvlasnik i Grad), a ne grad sa svojim urbanim i zaštićenim cjelinama kao javno dobro, moramo se vratiti u prošlost sve do gradnje Donjeg grada kakvog danas poznajemo, i diskursa i odnosa svih vlasti prema gradu kao urbanoj, otvorenoj cjelini i semiotičkoj strukturi, odnosno gradu koji kao takav prestaje postojati i biva samo pozornica za privatne interese i zatvorena struktura otuđena od stanovnika.

Stanovništvo Donjeg grada u posljednjih se osamdesetak godina bitno promijenilo. Prvo su 1941. iseljeni, a dijelom i likvidirani primarno predstavnici židovske zajednice, da bi se u najreprezentativnije prostore uselili predstavnici političke elite NDH i njihovi pobočnici. Potom su 1945. iseljeni, dijelom i likvidirani preostali predstavnici tih struktura, nastupila je nacionalizacija, a preostali izvorni vlasnici u stanovima koji su im po kvadraturi preostali, dobili su sustanare

Donji grad kakvog danas poznajemo, osmislili su bečki arhitekti nakon velikog potresa 1880. godine, a realizirali vrsni arhitekti i graditelji, mahom predstavnici židovske i češke zajednice u Zagrebu.

Dovoljno je samo pogledati najveća ostvarenja Vjekoslava Aloisa Bastla, najpoznatijeg arhitekta secesijskog Zagreba koji danas u njemu nema ni svoju bistu ni ulicu, a kamoli trg. Samo iz njegovih ostvarenja, iako se radilo o privatnim investitorima, sva su ostvarenja morala biti u funkciji estetskog, urbanističkog i umjetničkog, te svojim izričajem ostvarivati funkciju otvorenosti javnog prostora svim toponimima i osobnim koordinatama i emocijama koje građani upisuju u grad.

Vlast je osigurala novu kanalizacijsku i električnu infrastrukturu i dala stroge urbanističke gabarite unutar kojih se ostvarivala umjetnička sloboda najjasnije u Bastlovom radu vidljiva na kući Rado i kući Kallina.

Nije to bio slučaj samo s urbanim sredinama, ušorena slavonska sela nastala su nakon odlaska Osmanlija po konceptu Marije Terezije, uz osiguranje sve potrebne infrastrukture.

Stanovništvo Donjeg grada u posljednjih se osamdesetak godina bitno promijenilo. Prvo su 1941. iseljeni, a dijelom i likvidirani primarno predstavnici židovske zajednice, da bi se u najreprezentativnije prostore uselili predstavnici političke elite NDH i njihovi pobočnici.

Potom su 1945. iseljeni, dijelom i likvidirani preostali predstavnici tih struktura, nastupila je nacionalizacija, a preostali izvorni vlasnici u stanovima koji su im po kvadraturi preostali, dobili su sustanare. Jer, trebalo je negdje smjestiti radnike koji su pristizali u jeku otvaranja tvornica i poduzeća sa sela i iz svih dijelova ne samo Lijepe Naše nego i cijele tadašnje države Jugoslavije.

Novi Zagreb još nije bio izgrađen. Dvije dominantne izmjene stanovništva u Donjem gradu zapravo počivaju na političkim represijama. Problem je zapravo što nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije, vlasti koje su uslijedile Donji grad su samo naseljavale dodatnim stanovništvom, ne ulažući u infrastrukturu već se služeći takvom kakva je postojala.

U socijalizmu, grad je postao gusto naseljen radnom snagom koja je trebala osigurati uspjeh petoljetki, a film Zvonimira Berkovića ”Moj stan” jako dobro ilustrira tu stvarnost.

Raščlanjujući ta zbivanja, Tomislav Pletenac u knjizi ”Kako Zagreb izranja iz sna” obuhvaća prelijevanje dobrog dijela radne snage izgradnjom Novog Zagreba na područje preko Save i u novogradnje u preostalim dijelovima grada.

Novi Zagreb je nastao u vrijeme socijalizma, i njegov se uspjeh i sve gušće naseljavanje tumačilo svojevrsnim uspjehom tog društvenog koncepta, dok su u Donjem gradu ostali izvorni stanovnici, već nagriženi dugotrajnim sustanarstvom i čestim sanacijama koje su bile samo kozmetičke jer infrastruktura nije dirana ni obnavljana, puknuća cijevi su bila česta pojava u stanovima koji su odjednom dobili dvostruko više stanovnika uvođenjem sustanarstva.

Pa ipak, kad se dio stanovnika prelio u novogradnje i Novi Zagreb, ostala je mentalna podjela na nova naselja koja su značila uspješnost društva i stari, ”kapitalistički” Donji grad. Sam autor svjedoči i o aktualnom postpotresnom prijeziru pojedinih novozagrebačkih stanovnika prema ”buržujima” iz Donjeg grada, koji nisu kadri održavati svoje stanove.

U tranziciji sredinom devedesetih godina, jačanjem ortačkog kapitalizma, prevladala je logika da će stanovnici pod pritiskom tržišta polako iseljavati iz Donjeg grada jer će im život postati preskup.

To se nije događalo, odnosno događalo se samo sporadično, no i u tim slučajevima nije se ulagalo u sigurnost zgrada, a do prije nekoliko godina ni u sam vanjski izgled. U svijesti i novih stanara i gradskih vlasti, postojale su samo zgrade, a infrastruktura i javni prostor koji ih okružuje kao da ne utječe na same zgrade.

Pletenac u opisu tog stanja koristi terminologiju Laclaua i Mouffe, opisujući kako su s elementarnom nepogodom svi momenti koji su omogućavali da se razumije prošlost, živi sadašnjost i projicira budućnost postali stihijski, slobodno leteći označitelji bez značenja.

Ured gradonačelnika Bandića, ponudio je upravo taj diskurs, ne postoji grad, postoje samo zgrade, čime se naravno dokida sva odgovornost vlasti i prebacuje na građane.

Raščišćavanje ruševina prepušteno je vojsci i vatrogascima, i oni su učinili sve što su mogli, no građevinska mehanizacija bila je angažirana na drugim projektima, i gradilištima, kao na Spomeniku Domovini i zgradama privatnih investitora, te građevinski zahvati nisu usporeni niti su stali kako bi se sanirale posljedice potresa.

U javnom diskursu punom prijezira prema stanovnicima Donjeg grada, u kojem se potezalo ono zašto nisu održavali svoje zgrade (namjerno izostavljajući spomenuto suvlasništvo i druge pravne odnose s nositeljima drugih stvarnih prava) nekako je iz diskursa uvijek ispadalo ono što Grad treba činiti za održavanje zgrada, što suvlasnici niti ne mogu bez Grada, a to je infrastruktura i statička, odnosno konstruktivna pojačanja zgrada koja su u nadležnosti Grada i Konzervatorskog zavoda

Za one koji se sjećaju, Palača pravde nije nikad dovršena u projektnom obliku jer je sva mehanizacija bila poslana u Skopje u vrijeme razornog potresa u bivšoj državi.

U potresu Zagreb je pukao po svojoj osi, iznio na vidjelo sve skrivene tangente i austrougarski graditeljski ponos grada skrivao je pozadinsku nemoć i raspad i društvenih odnosa, i građevina.

Kako se u Hrvatskoj sve promišlja politikantski i parcijalno, tako se i složena problematika raspada koncepta grada baštinjenog od Austro-Ugarske, sagledava samo parcijalno, sukladno vlastitom svjetonazoru i političkoj agendi.

Zbog toga Zagreb sada, više nego ikada, treba cjelovitu viziju i ponovnu imaginaciju, odmak od paradigme da javni prostor postoji samo kao skup privatnih interesa. Ako naime, ne postoji javni prostor, ne postoji ni grad.

Označitelji koji su bili povezani u neku vrstu simboličke nulte institucije i tvorili cjelinu, postali su stihijski, slobodno lebdeći označitelji koji su umjesto regulacije stvorili osjećaj izgubljenosti i nesigurnost u institucije.

Zagreb, da bi mogao biti ponovo zamišljen kao cjelina, mora iz sadašnjeg manjka dobiti ponovnu simboliku, lacanovskog ”gospodara označitelja” simboliku koja proistječe iz subliminalnih želja njegovih stanovnika.

Grad da bi postojao i ponovno nastajao kao struktura na pukotinama prošlog, mora ostati otvoren.

Završavam, kao i Tomislav Pletenac, riječima Jacquesa Derride: ”Jedan grad mora ostati otvoren pred onim što zna da još uvijek ne zna da će postati: potrebno je upisati u vidu zadatka poštovanje ovog ne-znanja”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora