novinarstvo s potpisom
Najviše sam kao dijete volio kada bi me djed poveo za ruku u grad kod čika Dušana na egipatski rolat i sladoled. Najprije bismo se kratko zadržali u pionirskom parku Boška Buhe, ne bih li se malo klackao i ljuljao s ostalom djecom, ali bi meni to uvijek brzo dosađivalo, jer sam već unaprijed znao gdje smo se zaputili i jer sam bio nestrpljiv.
U tom sarajevskom parku bile su skulpture Ljupka Antunovića, od kojih sam ja najviše upamtio upravo onu ćosavu glavurdu Boška Buhe s naherenom titovkom, po kojoj sam se vazda pentrao i koja je bila isklesana od jednog jedinog komada granita – belćim da je stećak, a ne glava pionira i narodnog heroja.
A jes’ ti i taj Buha bio pravi serbez i junačina! Djed mi je pričao da je i taj ostao bez roditelja (iako sam ja imao roditelje, ali nisam često provodio vrijeme s njima), i da je s Drugom proleterskom i svojim ahbabima, ono kad je bila ”ukopacija”, naubijao toliko Švaba, da ih ni Hitler nije mogao toliko nafatati i u rat isporučiti.
Djed mi je pričao još i to, da je Buha bombama razvaljivao bunkere i goloruk jurišao na tenkove, ali da je volio šenlučiti i šeretlučiti, pa bi on sigurno bio ubio još toliko Nijemaca, samo da mu glavurda nije bila onako velika, pa ga je neprijatelj već iz daljine mogao bez teškoće uočiti i dobro se pripremiti.
(Ne bih se ni ja sjetio toga Buhe, da mi teta Džemila kao djetetu nije vazda govorila: ”Vid’mu Marija glave, kol’ka mu je, k’o u našeg Boška Buhe!”)
Poslije pionirskog parka šetali bismo našom stranom Miljacke do Vrbanje mosta, pa bismo onda uz Predsjedništvo presjekli uzgor, do Marijin dvora. Tamo je bila velika crkva od bijeloga kamena – eno je, svetoga Josipa, stoji još i danas – a ja priupitam djeda, čija je i kakva je to kuća, a on mi reče da bi to bila Božja kuća, kad u njoj ne bi živjeli zijanćerasti ljudi, a da ima tamo na Bistriku – pokazat će mi! – ona babina crkva, koja je i prava i partizanska, i u kojoj se nikad ne gleda tko je od kojega ćitaba, već samo kakva je čovjeku čehra i ima li u njemu ikakva sevapa.
Od Marijin dvora bismo se Titovom lagano podigli do Alipašine, koju su ondje presijecali veliki grasovi tramvaji s buljavim očima. Kada bismo kod Parkuše izbili na veliku čistinu, preko puta nas, na drugoj strani Titove, a ispred robne kuće Unima, koju su svi odreda zvali – Sarajka, bio je onomad veliki popločeni trg sa žardinijerama za cvijeće i jarbolima na kojima su se vijorile jugoslavenske i republičke zastave.
U robnu kuću bismo obično ulazili od strane kina ”Dubrovnik”, pa bi me djed proveo da zajedno zagledamo ljepuškaste prodavačice po štandovima i biramo koja je od njih najbolja, a onda bismo se od suterena, gdje se nalazila elektronika, bijela tehnika i UPI-jev hipermarket, vozali po svih njezinih pet katova uzlaznim i silaznim pokretnim stepenicama, koje bi i mene i djeda beskrajno zabavljale i nasmijavale.
I sada, dok se toga prisjećam, oživljavaju u meni mirisi, prizori i zvukovi tog dječjeg i bezbrižnog Sarajeva, koji će jednom svi odreda nestati, ali koji ovdje, negdje duboko pohranjeni u mojoj glavi i sjećanjima, još uvijek dišu, biglišu i pulsiraju, baš kao da su bili jučer.
Djed bi se uvijek zadržao kod čika Miše, da mu ovaj očisti i uglanca cipele, a onda bismo krenuli dalje Titovom prema Vječnoj vatri.
Ondje bismo uvijek zastali da odamo počast oslobodiocima grada šakom stisnutom na sljepoočnici, pa bismo krenuli dalje ulicom Vase Miskina, koja je uvijek vrvjela i kiptjela od ljudi i šarenila, zgodnih cura i gradskih fakina, a onda bismo preko Markala i parka ispred Svjetlosti udarili na trg do Katedrale, gdje bi me djed vazda požurivao, da ne zastajkujem previše i da pružim korak, bajagi da me sladoled ne čeka i da se ne bi istopio, iako sam ja znao da je to bilo samo zato što mu je kod tih crkvenih kuća uvijek zaudaralo na smrt i tamjan.
Ta mi je crkva bila naoko i veća i ljepša od one na Marijin dvoru, sa svoja dva velika zvonika i sa svoja dva velika sata, po jedan na svakome od njih, a iznad njezinih ulaznih vrata, baš ispod one velike okrugle rozete s vitrajima, stajao je kip nekog kosonje i bradonje, s uzdignuta tri prsta na desnoj ruci.
Pogledavao sam prema djedu, a on bi mi odvratio pogled iz kojega bih mogao razabrati da je i ovo također zijanćerasta kuća, a ja bih ga priupitao je li i ono gore neki pisac ili narodni heroj, jedan od onakvih kakve smo maločas vidjeli u parku ispred Svjetlosti, jer da ovaj mora biti nekako i veći i važniji od svih ostalih, kad su ga podigli tako visoko gore.
Djed bi se isprva malo krzmao, a onda bi mi odgovorio, da je to gore narodni heroj Isa Pejgamber, glavom i bradom, i da on – kao ni moj jaran Mirza – nema na ovome svijetu ni kučeta ni mačeta, i da ga je neki ćićulajkan gore nasadio, da povazdan po njemu seru gradski golubovi, baš k’o da je kakav surgun i siroče.
”A što li je, djede, dig’o ona tri prsta?” upitao sam radoznalo.
”To ti je zato, moj Mitre, da ove dole, koji povazdan prolaze i zaglédaju, na oči podsjeti da su ga već triput zajebali – i čifutčad i kršćančad i baliluk! – jer su ga najprvo među se raskidali, pa ga onda postavili ondje gore, da po njemu seru gradski golubovi, a da mu se oni odozdo smiju i da mu se izruguju!”
Dugo bih razmišljao o tim djedovim riječima, a onda smo kročili kod čika Dušana u slastičarnicu ”Egipat”, gdje bi meni srce uvijek zaigralo i poskakivalo, oči zavrtjele ukrug, a usta se naglo ovlažila zajedno s ona dva miksera u kojima se bibala žuta i crvena boza, a stajali su povrh velikog staklenog frižidera s gomilama slađahnih kolačića, natanko isjeckanih halvica, krempitica, šampitica, tulumbi, tufahija, ružica i egipatskih rolata.
Djed bi mi govorio da je čika Dušan dobar čovjek (baška to što je ”pitar” i što navija za FK Sarajevo!), i da od njeg nema boljega slastičara od Vardara pa do Triglava, niti na cijelome dunjaluku ima boljega sladoleda od ovoga njegovog.
Ja i djed bismo ondje najprvo ”otresli” po jedan egipatski rolat (iako djed ama baš nikad nije jeo slatko, osim to sa mnom!), a onda bi nam čika Dušan u slatki kornet svakom surduknuo po tri kuglice sladoleda, nek’ nam se nađe usput, jer daleko je Grbavica.
I tako, dok smo se pokraj Katedrale vraćali nazad i lizali sladoled, ja sam se opet zagledao gore, prema onom Pejgamberu, razmišljajući kakav to moraš biti hajvan, da te ljudi baš triput nasamare i zajebu, pa te onda podignu gore, da po tebi seru golubovi.
I baš tako, dok sam se ja u sebi smijuckao i ibretom se ibretio, sastavi me golub posred glave i ispade mi sladoled na ulicu, a ja pomislih: ”Sreća tvoja, moj Pejgambere, pa ti glavurda nije ovolika, k’o u mene i Boška Buhe!”
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.