Marko Marulić, prvi hrvatski pisac bestselera

Za našu kulturnu povijest od nemalog je značaja što je prigodom 500. obljetnice tiskanja ”Judite” 2021. godina u Republici Hrvatskoj proglašena Godinom Marka Marulića.

Mi, naime, velikog Marulića preslabo poznajemo i premalo vrednujemo.

Svestrani Splićanin Marko Marulić (Marcus Marulus Spalatensis, 1450. – 1524.) u stručnim se krugovima svrstava među najpoznatije i najčitanije europske kršćanske humaniste i istaknute predstavnike renesansne epike.

Marulić je ”polihistor, vrlo obuhvatan i raznolik; pjesnik i književnik, on je istodobno mislilac i sakupljač staroga blaga, filozof i teolog, biblijski egzegeta i humanistički didaktičar, moralist i teološki pisac, stvaralac i praktičar zajedno” (Drago Šimundža).

Prije neki mjesec na jednom je javnom predavanju splitski teolog prof. dr. Mladen Parlov, koji je doktorirao na Maruliću, izjavio: ”Da je Marulić bio Talijan ili Nijemac, možda bi bio više valoriziran. Marulić je za Hrvatsku ono što je Dante za Italiju ili Goethe za Njemačku! Ne možemo niti dovoljno naglasiti važnost Marulića… Marulić je najveći kršćanski humanist, veći od Erazma Roterdamskog…”.

Stručnjaci su registrirali da je Marko Marulić jedan od najprevođenijih hrvatskih književnika svih vremena. Za života najpopularnija su mu bila djela na latinskom, iako je pisao i na hrvatskom i talijanskom jeziku.

Stručnjaci su registrirali da je Marko Marulić jedan od najprevođenijih hrvatskih književnika svih vremena. Za života najpopularnija su mu bila djela na latinskom, iako je pisao i na hrvatskom i talijanskom jeziku

Djelo De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (”Pouke za čestit život prema primjerima svetaca”, Venecija, 1506.) bilo je velika uspješnica 16. stoljeća, i doživjelo je oko 60 izdanja na brojnim europskim jezicima: talijanskom (1563.), njemačkom (1563.), portugalskom (1579.), francuskom (1585.), češkom (1621.) i tako dalje.

Malo je naših pisaca za koje bismo mogli reći da su na latinskom jeziku pisali bestselere. Osim navedenog djela ”Institucije”, treba naglasiti da mu je i ”Evanđelistar” (1516.) izdavan tijekom 16. i 17. stoljeća diljem Europe i preveden na brojne svjetske jezike.

Marulića su čitale i okrunjene glave i veliki umovi među kojima su bili: engleski kralj Henrik VIII. i njegov kancelar Thomas More, španjolski dramatičar Francisco de Quevedo, francuski leksikograf Pierre Bayle, njemački kozmograf Sebastian Münster te sveci kao sv. Franjo Ksaverski i sv. Franjo Saleški, koji su njegov ”Evanđelistar” i ”Institucije” nosili sa sobom na svoja glasovita misijska putovanja.

Marulić je naslov ”oca hrvatske književnosti” (i hrvatskog Dantea) stekao zahvaljujući ”Juditi”, svom najznamenitijem djelu i prvom umjetničkom epu ispjevanom na hrvatskom jeziku.

Judita je Židovka (to joj znači i ime), junakinja istoimene starozavjetne knjige. Proslavila se time što je svoj rodni grad Betuliju oslobodila od Nebukadnezarove vojske tako što je svojom ljepotom očarala neprijateljskog vojskovođu Holoferna te mu pijanom, dok je spavao, odrubila glavu.

”Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena, kako ona ubi vojvodu Oloferna posridu vojske njegove i oslobodi puk israelski od velike pogibili”, (1501., prvo izdanje 1521.) je Marulićevo remek-djelo, prvi umjetnički ep hrvatske književnosti ispjevan na hrvatskom jeziku (šest pjevanja, ukupno 2.126 dvostruko srokovanih dvanaesteraca s prijenosnom rimom).

”Judita” je neosporno nacionalni klasik, Maruliću svojstvena sinteza biblijske motivacije, humanističke učenosti i domoljubne svijesti. Poput najpopularnijih Marulićevih latinskih djela, ”Judita” je također prevedena na engleski, mađarski, talijanski, francuski i litavski te dijelom i na slovenski, španjolski i njemački jezik.

Biblijska Judita je poticajna priča, teološki prikaz izraelskoga otpora poganskim osvajačima. Nastala je u prvom stoljeću prije Krista, pisana hebrejskim ili aramejskim jezikom, a sačuvana samo u grčkom prijevodu te je stoga od Židova i protestanata proglašena deuterokanonskom knjigom koju oni ne svrstavaju u biblijski kanon.

Marulić je u svom posvetnom pismu don Dujmu Balistriliću napisao da je nadahnuće za svoj libar dobio ”prevrćući po knjigama Staroga zavjeta”, a u uvodniku izvornoga teksta napisao je kako mu se svidjela biblijska pripovijest o hrabroj udovici Juditi i ”preoholom Holofernu, koja ubivši ga, oslobodi svu izraelsku zemlju od pogibelji koja se već bijaše nadvila”.

Kako izričito naglašava u svom pismu, poslužio se ovom biblijskom parabolom kako bi ispjevao hrabrost Judite i ukazao na važnost vjere u Isusa Krista i u svoj narod te tako šalje kontekstualno relevantnu poruku da potakne svoj narod na otpor prema Turcima koji su u to vrijeme ozbiljno ugrožavali njegov Split i okolicu.

U uvodniku svog izvornika Marulić je zapisao da je djelo napisao ”od utjelovljenja Isukrstova godine prve nakon tisuću i petstote, dvadeset i drugoga dana mjeseca travnja, u Splitu gradu”. Nepoznato nam je zašto je djelo čekalo na prvo objavljivanje čitavih dvadeset godina.

Za našu kulturnu povijest od nemalog je značaja što je prigodom 500. obljetnice tiskanja ”Judite” 2021. godina u Republici Hrvatskoj proglašena Godinom Marka Marulića. Mi, naime, velikog Marulića preslabo poznajemo i premalo vrednujemo

Marulićevi suvremenici ”Juditu” su izvrsno primili (tri izdanja u nepunih 18 mjeseci), imala je trajan odjek u hrvatskoj književnosti od 16. stoljeća nadalje, a u novije vrijeme je zapažena i izvan hrvatskih granica te je prevedena na engleski, mađarski, talijanski i francuski.

Marulić je povjesničar i prorok koji hrabri na otpor sučelice turskoj opasnosti, ali i podsjeća na nužnost moralnih vrednota, na kršćanski pristup spolnosti, važnost predbračne čistoće i čistoga života. U tom kontekstu spominje i Sodomu i Gomoru, biblijske gradove koji su razoreni zbog bludnosti, prostitucije i gubitka svih oblika morala.

”Eto, k vama ide moja veleštovana Judita, možda ne s manjim ukrasom nego kad se bijaše pokazala Holofernu, nego dapače da vas okrijepi u pridržavanju svete čistoće, pred vaše oči izijevši i postavivši sve ljepote, kreposti, krasote, dike i slave moje…”

Čitajući ovih dana iznova Marulića, moram priznati da sam izuzetno impresioniran njegovim osobno doživljenim i na Krista usredotočenim evanđeoskim kršćanstvom. Stoga me nije iznenadila ocjena profesora Mladena Parlova, kolege teologa, čije riječi supotpisujem.

”Kristocentrizam je jedna od glavnih značajki cjelokupnog Marulićeva opusa. Marulić je izričito Isusu Kristu posvetio djelo ‘O poniznosti i slavi Kristovoj’ koje je njegovo najteološkije djelo. Marulić je bio sveti čovjek! Umro je na glasu svetosti 1524. godine. U nas je tako da mi Hrvati ne znamo baš svoje štovati, promicati. Uvijek nam je bliži netko drugi”, upozorio je dr. Parlov, poručivši:

”Krist je u središtu Marulićeve teološke misli kao osovina oko koje se sve okreće, pa i sam njegov život. Središnje mjesto povijesti pripada Kristu kao osovini ljudske povijesti, ali i Marulićeva osobnog života. Krist je savršeni čovjek i uzor svake kreposti. Marulić ne govori o Kristu na spekulativan, apstraktan način Erazma Roterdamskog, nego ga predstavlja kroz otajstva utjelovljenog Bogočovjeka. To je njegov veliki doprinos teologiji”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora