Tužio bih državu!

Futurolozi se, još od starog demografskog katastrofičara Malthusa naovamo, a posebice intenzivno posljednjih četrdesetak godina, bave izazovno-intrigantnim pitanjem “Kako preživjeti budućnost?” U svijetu raste svijest da čovječanstvu budućnost nije zajamčena.

 

O tome sam osobno (opet!) počeo nešto konkretnije razglabati dok sam protekle blagdane proslavljao s unucima, mojim malim bezbrižnim herojima radosti i ljubavi. Iako imaju sjajne i odgovorne roditelje, pa stoga sretno razigrano djetinjstvo, nama odraslima pripada opravdana zabrinutost za njihovu budućnost.

 

Ne mogu a da ne razmišljam o tome u kakvom će svijetu živjeti? Kakve će škole završiti i kakva zanimanja izabrati? Hoće li moći naći posla u svijetu galopirajuće nezaposlenosti? Hoće li kao odrasli građani izabrati život u zemlji u kojoj su rođeni ili će iskoristiti to što osim hrvatskih imaju i američke putovnice (otac im je Amerikanac s hrvatskim dokumentima), pa će “preko bare jer je tamo lakše”.

 

Mi bismo svakako htjeli da ostanu u ovoj ljepšoj i zdravijoj zemlji u kojoj ona toksična kombinacija nazasitnog materijalizma i pretjeranog individualizma još nije sasvim uništila zajednicu i osjećaj tople uzajamnosti. To dobro shvaća i svesrdno prihvaća i njihov otac, naš američki zet.

Ponekad razmišljam o tome da u ime svojih unuka tužim državu koja se prekomjerno zadužuje za sadašnje preživljavanje, a ne postavlja pitanje tko će i kako te dugove u budućnosti otplaćivati. Nije li to diktatura sadašnjih nad budućima, neka vrsta porobljavanja onih koji se ne mogu oduprijeti?

 

Dok pišem ove retke, u pozadini slušam vijesti te sam uzdrman još jednom šokantnom informacijom. Naša kratkovidna Vlada je ovu prezaduženu zemlju potkraj prošle godine u tjedan dana putem telefonskih (?!) sjednica zadužila za dodatnih četiri milijarde kuna!

 

Ponekad razmišljam o tome da u ime svojih unuka tužim državu koja se prekomjerno zadužuje za sadašnje preživljavanje, a ne postavlja pitanje tko će i kako te dugove u budućnosti otplaćivati. Nije li to diktatura sadašnjih nad budućima, neka vrsta porobljavanja onih koji se ne mogu oduprijeti?

 

Odluku Vlade o dodatnim zaduženjima, odnosno samu Vladu, nisam slučajno nazvao kratkovidnom. Velik dio problema i teškoća demokratskih društava proizlazi iz činjenice što njihove vlade samom logikom ograničenih mandata ne razmišljaju što je dugoročno korisno, nego što je kratkoročno profitabilno. Temeljni je problem budućnosti što ni demokratska društva ni kapitalistička mašinerija ne vode računa o dobrobiti naše djece i unučadi. Ono što se čini za korist nas glasača danas skupo će stajati našu djecu i unučad sutra, a da njihov dolazeći glas ostaje bez ikakve retroaktivne moći. A to nije moralno! I ne smije tako ostati!

 

Intergeneracijska pravednost postavlja pred nas imperativ da razvijamo modele i sustave upravljanja koji na razvoj gledaju dugoročnije, pa time i odgovornije prema onima koji danas nemaju pravo glasa.

 

Ima ozbiljnih stručnjaka koji tvrde da postoji tehnologija čijom bi se racionalnom primjenom moglo te probleme sadašnjice i izazove budućnosti rješavati na odgovorniji način, samo kada bi to dopustili kratkotrajno uvjetovani mehanizmi koji proizlaze iz sebične naravi i protuprirodne simbioze demokracije i kapitalizma.

 

Goruće je pitanje, dakle, kako ispraviti taj sistemski defekt nazovi-demokracije i navodno uspješnog kapitalizma?

Ono što se čini za korist nas glasača danas, skupo će stajati našu djecu i unučad sutra, a da njihov dolazeći glas ostaje bez ikakve retroaktivne moći. A to nije moralno! I ne smije tako ostati!

 

U traganju za (neteološkim, ali stoga etičkim) “spasonosnim scenarijima” za budućnost ugrožene ljudske rase na ovoj ranjivoj planeti naišao sam na vrlo poticajna razmišljanja glasovitog norveškog intelektualca Joergena Randersa.

 

Radi se o njegovoj najnovijoj knjizi, “2052: A Global Forecast for the Next Forty Years”, globalnih predviđanja za sljedeća četiri desetljeća. Knjiga je pisana kao izvješće za razvikani Rimski klub, a prigodom četrdesete obljetnice “Granica rasta” te stoga i kao projekcija za isto nadolazeće razdoblje.

 

Randers je bio otpočetka uključen u rad Rimskog kluba koji je 1968. godine osnovan kao neovisan međunarodni think-tank s glavnim zadatkom da brižljivim proučavanjem megatrendova sadašnjosti pronalazi putokaze za održivu budućnost. Randers je bio jedan od mlađih suatora kultne knjige “Granice rasta” (prodane u više od 30 milijuna primjeraka) koja je ranih sedamdesetih godina poprilično uzdrmala svijet uvjerljivim simulacijama posljedica poimanja i prakse neograničenog ekonomskog rasta.

 

Upozoravajući zaključci ovoga štiva – koje bismo mogli prozvati i “Ograničeni rast” – pokrenuli su mnoge burne interdisciplinarne rasprave o održivosti života koji poznajemo i stilu života kakav želimo. Knjiga je naišla na oštre kritike mnogih apologeta kapitalizma na Zapadu jer je osim razbijanja mita o neograničenom ekonomskom rastu, razotkrila globalne nepravde i sebičnost onih koji uništavaju svjetski ekosustav bezobzirnom eksploatacijom prirodnih bogatstava siromašnog svijeta.

 

“Granice rasta” su sustavno proučile suodnose sljedećih, za održivi život čovječanstva ključnih varijabli: raspoloživost privrednih resursa, poljoprivrednu proizvodnju, zaštitu okoliša i kontrolu nataliteta. Na temelju rezultata te studije autori dolaze do dotle najkompleksnijeg i znanstveno najutemeljenijeg predviđanja budućnosti.

 

Upozorenja “Granica rasta” probudila su i pokrenula mnoge druge globalne inicijative te na agendu UN-a stavile ozbiljna pitanja ugroženosti ekosustava i preživljavanja ljudske rase.

Ima ozbiljnih stručnjaka koji tvrde da postoji tehnologija čijom bi se racionalnom primjenom moglo te probleme sadašnjice i izazove budućnosti rješavati na odgovorniji način, samo kada bi to dopustili kratkotrajno uvjetovani mehanizmi koji proizlaze iz sebične naravi i protuprirodne simbioze demokracije i kapitalizma

 

Ta knjiga, kao i nekoliko sljedećih studija Rimskog kluba, UN-a i drugih označavaju ozbiljan početak globalnog prilagođavanja čovječanstva ograničenjima našeg planeta. One nas istovremeno uvode i u fascinantno područje sukoba stručnjaka koje karakterizira ekologistički pesimizam s onima koji se rukovode tehnologističkim optimizmom. No o tome ćemo nesto opširnije drugom zgodom.

 

Popularizaciji koncepta održivog razvoja i podizanju ekološke svijesti javnosti značajno je pridonio i bivši potpredsjednik SAD-a Al Gore svojom uspješnicom “Zemlja u ravnoteži” (1992.). Gore je izrazio zabrinutost nad činjenicom da sve više ljudi gubi vjeru u budućnost, pa se stoga mnogi ponašaju neodgovorno držeći da umjesto brige za dvojbenu budućnost ima više smisla zadovoljavati trenutačne potrebe i rješavati kratkoročne probleme. Suvremena konzumeristička kultura potvrđuje takve površne stavove.

 

Vratimo se prognozama Joergena Randersa koji je pri izradi najnovije studije surađivao s tridesetak istaknutih područnih stručnjaka. Oni drže da se prilagođavanja primjenjuju presporo i neravnomjerno te da zato slijedi neizbježno zatopljavanje i porast temperatura u navedenom razdoblju od četrdeset godina za 2 Celzijeva stupnja. Rast svjetske populacije usporit će zbog urbanizacije i pada plodnosti te će se nakon rekordnih 8,1 milijardi 2042. godine početi smanjivati broj stanovnika zemlje.

 

Što se gospodarstva tiče, Randers predviđa da će danas dominantne zapadne ekonomije stagnirati, posebice SAD, dok će najviše napredovati Kina, Brazil, Rusija, Indija i Južna Afrika, a globalni BDP rast će sporije od očekivanog zbog pada produktivnosti u razvijenim zemljama. Nažalost će, usprkos nekom napretku, 2052. godine tri milijarde ljudi i dalje živjeti u siromaštvu, a neki dijelovi svijeta naći će se na rubu ekološke propasti.

 

U ovom kontekstu svakako treba preporučiti i najsveobuhvatniji dokument UN-a o pitanjima zajedničke budućnosti čovječanstva, “Our Common Future.” Zaključujem njegovom definicijom održiva razvoja: “Koncept razvoja koji zadovoljava potrebe sadašnje generacije a da istodobno ne ugrožava mogućnost budućih generacija da zadovolje svoje potrebe.”

 

Takav pristup bio bi prihvatljiv i za moje i za vaše unuke. Drugog puta u budućnost zapravo nema.

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora