novinarstvo s potpisom
I premda smo sve to već prošli i sve to znamo, uvijek nam je iznova, pomalo začudan i neobjašnjiv taj unisoni muk i sagibanje glava, poslušnost koja je uvijek na oprezu i koja je samoj sebi kontrola, cenzura i mjera. U svim životnim segmentima, u svim ljudskim izvorima i interesima ona se poput vinske uši širi i razmnožava sve do zadnjega čokota, do zadnjega reda vinograda.
Ništa ne može narušiti tu uspavanu ”lojalnost”, nikakvi lopovluci, moralne žgadije, sudske presude u korist evidentnih lopova, ništa ne može pokrenuti narod da progleda. Diletantizam, bahatost, pokradene tvrtke, izgladnjeli puk, glad koja kreće u jutarnjim satima ”obijati” kante za smeće u potrazi za plastičnim bocama… Zvučalo bi patetično, da nije beznadno i neutješno.
Tako razmišlja onaj koji ostavlja vlastitu kuću s okućnicom i voćnjakom iza kuće i natpisom prikačenim za ogradu NA PRODAJU, s konačnom odlukom u džepu o odlasku u pečalbu u neku uređeniju i neporočniju zemlju, i dok tako razmišlja mrmlja sebi u bradu novu mantru: ”Nećete vi mene više …, u zdrav mozak”.
A mi što ostajemo, kako da mi razmišljamo, kako da opravdamo naše postojanje i naš ostanak u ovoj zemlji – slučaju, kako da se mi izvučemo, a da ne poludimo, da ne svisnemo u vlastitoj letargiji kojoj je već sve zapravo ravno, koja sve može progutati, svaku vijest, svaku nepravdu, svaku svinjariju…?
Kako da se mi spasimo i ne poludimo kao onaj češki pisac, takozvani ”unutarnji disident”, Bohumil Hrabal, koji je ostao, isto kao što i mi ostajemo, u vlastito j domovini ogrezloj u strahu i besperspektivnosti, i na koncu, kada je sve prebrodio, kada je dočekao toliko žuđenu ”demokraciju”, ipak je svisnuo, skočivši s prozora u bezdan, tresnuvši na kameni pločnik?
Kako da se mi nosimo s ovim poremećenim sustavom vrijednosti, gdje ništa više ne iznenađuje, gdje je prosječan građanin spreman mirno prihvatiti svakojaka iznenađenja, najluđi amoral, jer ništa ga više ne može iznenaditi?
Cijepljeni smo protiv iznenađenja, pokriveni širokim sombrerima mi čučimo u hladu i čekamo da prođe ta vrela siesta koja traje u zemlji kaktusa i sjetnih gaučo balada već tridesetak godina.
Evo, uzimam novine – posljednji od vladajućih je ulovljen gdje sa sinom krade željeznu armaturu s gradilišta lokalne obilaznice, drugi je ”gospodin ministar” dobio novčane poticaje iz Europske unije za sadnju vinograda koji je već godinama prije zasađen, u imovinskoj kartici isti gospodin kuću knjiži kao mjesto za roštilj, ili ona ”gospođa ministarka” koja je dobila europska sredstava za nabavu softwera kojem je, u međuvremenu, višestruko narasla cijena, ili onaj četvrti koji je pronevjerio 15 milijuna kuna, ili onaj peti koji je pronevjerio 30 milijuna kuna, 50 milijuna kuna i tako dalje…
Kada bi uvažen član vladajućih, izmišljam, nekim spletom okolnosti bio uhvaćen, snimljen, potkrijepljeno dokazima, u krađi antičkih amfora s Brijuna ili Meštrovićeve drvene skulpture ”Raspeće” u Meštrovićevoj galeriji u Splitu, ili kada bi uvaženi član vladajućih, bio ulovljen s rukama u marmeladi, kako uzima zlatni kalež iz zagrebačke katedrale, ili trpa vrijednu numizmatičku zbirku antičkog novca iz Hrvatskog povijesnog muzeja u duboke džepove… bi li se u tom slučaju išta promijenilo, bilo kakvi vidljiviji tektonski poremećaji na političkoj sceni.
Ništa se ne bi dogodilo. Ama baš ništa. Nakon dva dana halabuke, mediji bi se opet raspisali o trivijalnom prometnom udesu bivšeg predsjednika države koji je u trezvenom stanju autom oštetio paravan nekog kafića, ili bi se ziheraški fokusirali na nove, doduše, puno blaže, simptome stare dobre korone, ili bi izvukli neku novu ratnu priču iz Ukrajine.
A narod bi u poslušnom ritmu dobrodušnih spavalica sve to upijao, upijao, i – niti bi što naročito mislio niti poduzimao.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.