Imamo li izlaz iz toksičnih odnosa? Priča o jednom karakteru

Ne znam jeste li primijetili, ja sam to vidio, u Argentini i ovdje: ako ne dopuštaš da se gazi po tebi, oni koji bi te gazili, oni koji bi se koristili tobom, ali tako da ne mrdnu dupetom (oni misle da sve zaslužuju i da su im svi drugi podređeni), oni koji bi se penjali gore preko tvojih leđa, oni koji bacaju anateme ako im nisi sasvim po volji, da oni, kažu da si ”konfliktna osoba”, da imaš ”težak karakter” i tako dalje i tako slično.

Pa, imam vijest za njih: ja ne dam da se gazi po meni i zaista me boli uho za njihovo komentiranje moga karaktera. Zovu li se ti odličnici Ivančić ili Zovko, Čičak ili Bozanić, Milanović ili Plenković, ma, sasvim mi je svejedno kako se zovu ili su se zvali – na dam na sebe.

Ne podnosim njihove laži, ni sebičnost, ni nadmenost, ni osornost, a majke mi ni glupost ili nepismenost… A opet, moram ovdje živjeti, s njima, tu su i oni. Kako to pomiriti? Kako zagovarati dijalog, što općenito radim, i vježbam, na stotine je svjedoka tomu, a funkcionirati kada smo predmet iživljavanja kojekakvih krvopija.

Evanđelje kaže: praštaj, trpi, okreni drugi obraz… Ja to vidim kod Porfirija. Trpi, prašta, okreće drugi obraz, ali, opet, neće prešutjeti, on ili njegove službe u patrijaršiji i Crkvi, kada se laže, i to brutalno, kao što se uobičajeno radi kada je njegova persona i služba patrijarhova u pitanju. Ja nisam dostojan da me se uspoređuje s Porfirijem, a trebalo bi biti moguće, da trpim, praštam i okrećem obraz za nove udarce kao što on radi.

Ovoga časa mi je utjeha što, uz Miroslava Krležu, mogu ponoviti toliko puno velikih istina. Poput ove da sviramo, on i ja (ili smo svirali), godinama jednu te istu (gramofonsku) ploču: ”Ne možemo tražiti od civilizacija kojima smo okruženi da znaju više o nama nego što znamo sami o sebi, a mi o sebi ne znamo mnogo, upravo ništa, a i ono – ništa – što ne znamo, proglasili smo narodnim svetinjama” (Miroslav Krleža, ”Hiljadu devetsto šezdesete – Fragmenti dnevnika”, Bodoni, Zagreb, 2022., Izabrao i priredio Vlaho Bogišić, str. 14).

Govorit ću vam danas o tim nekim ljudima koji ne daju da se na njih gazi (jer ti zaista znaju tko su, što imaju u sebi i što znače, što je od opće društvene vrijednosti) i izdvojit ću jednoga, meni sada posebnoga. Koristim njegovu pripovijest da bih pokazao da se može i drugačije nego ono što konstatira dobri Krleža.

Svatko od nas ima nekoga s kim se ne slažemo (ili više njih), ili nas uzme na zub, ili stalno ima nešto protiv nas. Uvijek ima neka osoba zbog koje, kad ju sretnemo na zabavi ili na hodniku, na ulici ili na nekoj priredbi, ”naglo izvadimo mobitel i počnemo tipkati po njemu, da ne bismo morali razgovarati s njom” (poučna je to priča koja se tiče života svete Terezije iz Lisieuxa).

Ne možemo izbjeći takve ljude, a to nam potvrđuje i Terezijino iskustvo. Takvi ljudi su svagdje, čak i u samostanima (u što sam se i sam imao priliku uvjeriti). Međutim sv. Terezija brzo je naučila kako se nositi s teškim ljudima i kako se ponašati prema njima.

Lako je voljeti svoju obitelj i prijatelje, ali nije lako voljeti nekoga tko ne izaziva nikakvo divljenje. Terezija u autobiografiji govori o redovnici koja joj nije bila simpatična i o tome kako je shvatila da je ljubav čin, a ne osjećaj, pa je to bila savršena osoba za usavršavanje njezine ljubavi. Terezija se i promijenila upravo zahvaljujući strpljivoj ljubavi svojih roditelja, pa je znala koliko je važno voljeti nekoga tko se čini nedostojan ljubavi.

Napisala je: ”Nastojala sam joj iskazivati pažnju što sam više mogla, a kad god sam bila u napasti da govorim ružno o njoj, nasmiješila sam joj se”. Nakon nekog vremena njezini su se osjećaji prema toj susestri promijenili. Na kraju, ogorčena i teška osoba može na nas utjecati samo onoliko koliko joj dopustimo. Ovo sam posudio iz članka ”Naučimo živjeti s neugodnim osobama po uzoru na sv. Malu Tereziju” kojeg sam pročitao na HKM-u.

Junak ove moje priče je Adrián Rebello (49), grafičar koji je odlučio poduzeti, mimo svih nadanja, avanturu života i predvodi skupinu od desetero Argentinaca (dakle, moji su to ljudi, nekako drugačije nego što ste to vi koji ovo čitate) u namjeri da prođu svijet u Toyotama 4×4, ali u off-road vožnji (znate, ono, po šumama i gorama, a ne samo po autocestama i ugodnim putovima). Protekli smo se vikend upoznali. On i ekipa su nam bili gosti na Medvedskom Bregu. Pili smo mate, jeli smo empanadas (koje odlično radi naša prijateljica Judith Francetić) i pizze i razgovarali smo o životu.

Adrián je s ekipom stigao i do Zagreba, odakle i kamo će krenuti bit će rečeno u reportaži koju sam dogovorio napisati za prilog Tempo tjednika Nacional. Ono što je važno za ovu kolumnu je da je on sebi rekao da neće dati da gaze po njemu (oh, da, ima i u Argentini onih koji bi gazili po tebi). Okupio je zanesenjake i sa suprugom i desetogodišnjim sinom (koji pohađa nastavu na daljini, baš kao i tijekom pandemije, a mali je genije, slaže Rubikovu kocku u roku dok si kazao keks) prolazi šumama, dunama, kanjonima, stepama. Maltene obilazi svijet.

Niti su jako bogati, srednja je klasa u pitanju, niti imaju jake sponzore (najmanje bi se to moglo reći za samu Toyotu, prilično kratkovidnu tvrtku, jer su ovi ljudi dokazali koliko je to vozilo jako i pouzdano). Njih motivira isto što ih tjera da za vrijeme dužih vikenda odu na Ande, promatrati llame, kondore i vegetaciju, ali čine to samozatajno (zapravo je skoro malo nedostajalo da se ne susretnemo, dogodila se slučajnost, ma da ja u slučajnosti, kako sam ranije pojasnio, i ne vjerujem) pogonjeni voljom da upoznaju nove kulture i sa željom da iskažu poštovanje svakoj novoj civilizaciji, jeziku ili religiju koju na putu susretnu. A usput kupe smeće koje nađu na putu jer su ekološki osviješteni.

Zanima ih bratstvo svih ljudi i, prešavši 48.000 od planiranih 60.000 kilometara već su toliko napunili duh i um pozitivnim iskustvima da bi mogli čuda da se dese oko njih i iza njih. Povijesnu su stvar već dosegnuli.

Tako sam mogao sa strane svjedočiti njihovoj radosti kada sam ih u subotu navečer odveo na Gornji grad da im pojasnim što se sve nalazi na Trgu svetoga Marka i o čemu govori krov te naše crkve, a oni postali presretni i skakali kao oduševljena djeca kada su iz susjedne gradske vijećnice do njih stigli, da bi se slikali uz narančaste i markantne Toyote (pet ih je komada), tek vjenčani supružnici, Hrvat iz Zagreba i Srpkinja iz Beograda, što se njima strašno dojmilo nakon što smo prije toga, u našem domu govorili i o turbulentnim odnosima Srba i Hrvata na našim prostorima.

Adrián će se, naravno, vratiti u Argentinu. Tako je planirano. U tu istu toksičnu sredinu iz koje je otišao u svijet. Vođa je puta. Odgovoran je. I ja ću se morati nastaviti baktati s ljudima, a koji nisu baš za prste polizati. Što je poanta?

Ovu bih kolumnu završio citirajući papu Franju koji je ovih dana boravio u Bahreinu, i time dao odgovor na pitanje. Poanta je da ne može biti mjesta za egoizam: za podjele, svađe, klevete, ogovaranja. Čuvajmo se ogovaranja: ogovaranje uništava zajednicu.

”Podjele svijeta, kao i etničke, kulturne i obredne razlike, ne mogu povrijediti ili ugroziti jedinstvo Duha. Naprotiv, njegova vatra spaljuje svjetovne želje i obasjava naš život onom toplom i suosjećajnom ljubavlju kojom nas Isus ljubi, kako bismo i mi mogli ljubiti jedni druge na taj način. Zato, kad Duh Uskrsloga silazi na učenike, postaje izvor jedinstva i bratstva protiv svakog egoizma; uvodi jedinstveni jezik ljubavi, kako različiti ljudski jezici ne bi ostali daleki i nerazumljivi; ruši barijere nepovjerenja i mržnje, kako bi stvorio prostore prihvaćanja i dijaloga; oslobađa od straha i ulijeva hrabrost da se iziđe u susret drugima razoružanom i razoružavajućom snagom milosrđa”, poručuje Papa.

Jedinstvo je temelj bratstva. Kako bismo bili vjerodostojni u dijalogu s drugima – živimo bratstvo među sobom. Kao Adrián, kao Bruno (10) najmlađi u timu i kao Eduardo (71), zvani El Águila (orao), najstariji u ekspediciji. Uvijek u korist dijaloga, tkalci zajedništva s braćom i sestrama drugih vjera i vjeroispovijesti i svjetonazora.

Imam malu ali važnu formulu, pročitao sam je kod svetog Augustina i vidio sam da i Adrián, koji ne dopušta da se gazi po njemu jer ima karakter, isto živi: U nužnom – jedinstvo; u dvojbenom – sloboda; u svemu – ljubav.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora