Zašto se ne bismo pravili da smeća nema?

Od prvih dana studenog istočnim se kvartovima Novog Zagreba, Zapruđem, Utrinama i Travnom, širi osebujan smrad, u čijem kompleksnom bukeu, koji za osnovu ima vonj kakve svinjogojske farme na istoku Poljske godine 1942. i 1943, razabiru se note benzena, septičke jame podno koševskog leprozorija, čudovišnog urbanog siromaštva, neuspjele tranzicije i smrti.

Dok bih jutrom izlazio iz nebodera, pogotovu za maglovitih dana, kad savska vlaga u sebi sabire sve neugodne mirise iz atmosfere, nadao sam se da će to proći. Ali nakon što danima nije prolazilo, pomislio sam da ću se naviknuti. I da ćemo se svi uskoro naviknuti.

To je u prirodi čovjekovoj, ali i u prirodi olfaktivnih senzacija i čula mirisa: svih ugodnih i većine neugodnih mirisa prestajemo biti svjesni, prestajemo ih osjećati nakon što se učestalo ponavljaju. Zato ne osjetimo parfem koji već neko vrijeme koristimo, zato nemamo nos za miris svoga doma ako mu se svakodnevno vraćamo, a odistinski nas prepoznavanjem gane nakon, recimo, šestomjesečnog izbivanja. Dok sam se tako nadao da ću navikom otkloniti smrad Jakuševca, još mi je nešto na um palo: čovjeku je od njegovog zvjerskog prapodrijetla ostao atavistički odnos prema vlastitome vonju.

Možda to nije pristojno ovako reći, ali nikome ne smrdi njegovo osobno govno. Nije baš da mu je ugodan vonj rođena govna, ali ne gadi mu se, ne stvara mu mučninu, pa bi se, možda, moglo reći i da u određenoj mjeri gušta u tom bliskom vonju. O koliko je samo drukčije s tuđim govnom!

Na vonj bih se Jakuševca, povijesno sasvim novi – jer takvoga smrada nije bilo u posljednjih četvrt stoljeća – možda još i navikao, kao i na poniženje proizašlo iz takve navike, ali nikako se ne mogu naviknuti na gomile selektiranog otpada, na brda oko šarenih kontejnera i mimo njih, te na činjenicu da ta brda ne nastaju zato što nam zli tuđini, stranci i dotepenci donose svoju selektiranu plastiku i papir, kao što tvrde gradonačelnik i njegova svita, pa bismo mi za svoje novce morali sagraditi kućice za smeće koje ovih dana koštaju po dvjesto tisuća kuna svaka, nego je Novi Zagreb preplavljen brežuljcima šarenog smeća zato što Čistoća, suprotno pravilima koja je sama proklamirala, plastiku i papir ne odvozi jednom u dva tjedna, nego sve rjeđe i rjeđe.

Ono što čovjeka u svemu ovom brine i dodatno ponižava jest to da velikom broju ljudi ovo postaje normalno. I što su se mnogi spremni zakleti da je ovoga bilo i u vrijeme Tutankamona Bandića. A doista nije! Niti se Novi Zagreb gušio u smradu, niti je Zagreb bio zatrpan smećem.

Ravnatelj Čistoće, direktor njezin i intendant, s usporednim funkcijama ravnatelja Opere, Drame i Baleta, stanoviti je Davor Vić. Građevinski inženjer, za kojega vele da je postigao impresivne rezultate u oblasti odvoženja smeća u Osijeku. Tamo je potpredsjednik SDP-a, te je za vladavine jedne neprincipijelne koalicije (da se poslužimo tim davnim terminom Vasila Tupurkovskog) obnašao dužnost glavnoga gradskog smećara, pa je, tvrde to danas možemaši, probleme s otpadom u Osijeku riješio u skladu s najvišim europskim standardima.

Istina, ponešto drukčije mišljenje o Vićevom radu imaju radnici osječkog Unikoma, kao i – sasma prirodno – nova HDZ-ova vlast, koja je nastupila po slomu koalicije u kojoj je participirao SDP.

Novi gradonačelnik Ivan Radić Vića je smijenio, da bi ga zatim, u obraćanju pred Hrvatskim saborom, optužio za gorku sudbinu lavice iz osječkoga zoološkog vrta, za čiju se dobrobit brinula komunalna tvrtka kojoj je Vić bio na čelu. Nesretna lavica je, naime, u nastupu nekontroliranog očaja i gnjeva, odgrizla sebi šapu, pa su je morali eutanazirati. A Davor, lukavac jedan, da bi prikrio lavičinu smrt i prethodnu nebrigu za njezino zdravlje, pokušao je, tvrdio je gradonačelnik, zataškati njezinu smrt.

Stvar je, zacijelo, tragična iz perspektive svakog zaštitnika životinja i pobornika ekoloških ideja, među koje spada i borba protiv specizma, tojest diskriminacije životinja na osnovu toga što nisu ljudi, kakvih je zaštitnika i pobornika među možemašima, zacijelo, čitavo mnoštvo.

Istovremeno, stvar je i bizarna, jer je u povijesti hrvatske politike prije Vića još samo Nadanu Vidoševiću na dušu tovarena sudbina neke afričke zvijeri – istina, njegovi grijesi su lovački, i nije smaknuo tek lavicu, nego barem pola zoološkog vrta. Ali i od toga je, ipak, bizarnije da su Davora Vića – ponovimo to još jednom: potpredsjednika osječke podružnice stranke – nakon poraza SDP-a na izborima povukli u stranačku središnjicu u Zagreb, i tu mu našli namještenje na mjestu direktora Čistoće.

Nije, dakle, podnio odgovornost za politički debakl. A nije ni zadužen da osječke socijaldemokrate, koje je, eto, žive satrala crna desnica, nakon što su oni prethodno s još crnjom desnicom vladali gradom, podiže iz pepela i vraća na puteve pobjede. Dakle, ništa od toga, nego neka lijepo ide u Zagreb i riješi zagrebačke probleme sa smećem. U skladu s najvišim europskim standardima, naravno.

O ukupnoj visini Vićevih beriva, uključujući i dodatke za odvojeni život, za stan, za službeni auto i svakotjedna putovanja doma u Osijek, pisalo se po medijima. A Davor Vić, pojavom i nastupom karakteristični esdepeovski fićfirić, od vrste mladih lavova i lavica, koji su u javnosti postali vidljivi u vrijeme onoga Sauche, a prepoznatljivi su po tome što su odreda prilično temeljito neobrazovani, neupućeni u zbilju kao ni u neke ozbiljnije knjige, ali tako nadmeni, samouvjereni u svojoj praznoglavosti, napuhnuti kao riba bucanj.

Ono što je, međutim, bilo zanimljivo jest da se Vić odmah po dolasku na zagrebačku funkciju isprepovezao s možemaškim dijelom prijestolničke koalicijice. Znači, umjesto da se druži s Joškom Klisovićem, pristojnim premda socijalno bljedunjavim gospodinom staroga kova, koji uglavnom šuti ako o nečemu ne zna ništa, postao je vedeta one ekipice koja je vlastiti društveni aktivizam transformirala u univerzalno neškodljivu i ideološki savršeno bezazlenu klinačku politiku.

Prvi put ovaj je degustator novozagrebačkih smradova i marni provoditelj sveudiljnog selekcioniranja otpada vidio kako zapravo izgleda Davor Vić na jednoj fotografiji koju su, čini mi se krajem svibnja, hrvatski mediji prenijeli s Facebook profila Danijele Dolenec. Ova je naoko ozbiljna žena, profesorica nečega na Fakultetu političkih znanosti i zamjenica gradonačelnika, na slici u drugarskom zagrljaju s ekipom na zagrebačkom koncertu Iron Maiden: ravnatelj Čistoće Vić, Tomislav Tomašević u majci s insignijama Iron Maidena, i Sandra Benčić, s ljevicom stegnutom u pesnici, valjda je to neki ajronmeidenovski pozdrav. U tom zajedništvu nešto je zabrinjavajuće infantilno i kulturološki te estetski nedostojno.

Naime, kada gradiš nekakvu kobajagi lijevu, pa još i zelenu platformu, kada se služiš politički hiperkorektnim terminima, poput “osobe koje menstruiraju”, i kada uspostavljaš svjetonazorsku, moralnu, intelektualnu i svaku drugu razliku u odnosu na svoje prethodnike i suparnike, tada nekako lažnim bivaš na koncertu – Iron Maiden.

Preciznije, ili lažeš kada govoriš o uvjerenjima, ili lažeš kada ideš na koncert. Jedno uz drugo naprosto ne ide.

No, ima li sve to skupa veze sa zagrebačkim smećem i vonjem? Naravno da ima, samo je o smeću i vonju svo vrijeme i riječ. Smeće i neugodni mirisi nastaju uglavnom od viškova pri izgaranju, pri probavi, kao i pri socijalnoj, političkoj i estetskoj diferencijaciji.

U idealnom svijetu, u kojemu bi se svakoj stvari našlo njezino mjesto, u kojem ne bi postojala suvišna ambalaža ni predmeti koji nisu biorazgradivi, u kojem ne bi bilo političkih prevara i neprincipijelnih koalicija, u svijetu u kojem bi, kako je to estetski red premda nije etička nužda, Iron Maiden slušali upravo oni koji slušaju M. P. Thompsona, jer to je generički, stilski i poetski ista muzika i jednak tekst, u tom svijetu ne bismo imali problema sa selektiranjem i odvozom smeća. Otpad bi u tom svijetu bio nacionalno blago.

Ono s čime, međutim, imamo ozbiljan problem dok govorimo o smeću, o zagrebačkoj gradskoj vlasti, te na kraju i o tom osječkom momčiću u zagrebačkoj Čistoći, jest upravo činjenica da nam naše govno ne smrdi, pa onda vrlo bezobrazno i od drugih počinjemo očekivati da ne smrdi ni njima.

Naime, nevjerojatno je, zapanjujuće je koliko ozbiljnih ljudi vidim oko sebe koji odbijaju priznati da im ovih dana nepodnošljivo smrti od Jakuševca i koji su u stanju da me proglase za izdaju naše stvari, jer sam zaprepašten količinama smeća kojim smo u posljednjih nekoliko mjeseci zatrpani.

Oni se ponašaju upravo onako kako se već tridesetak godina ponašaju simpatizeri HDZ-a, kada dosljedno odbijaju primijetiti svakodnevne posljedice vladavine njihove stranke. Tako se jedan atavistički refleks pretvara u društvenu metaforu. I kao u najcrnja vremena jednoumlja obaveznim bivamo da ne primijetimo ono što odudara od općih proklamacija. Recimo, svo to naše smeće. 

Da sam lav, sad bih si odgrizao šapu. Ovako ništa.

(Nije dopušteno prenositi ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Davor Vić, ili ako već ne možemo ukloniti smeće s ulica, zašto se ne bismo pravili da ga nema).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora