Kardinal Josip, čovjek o kojem nismo saznali ništa

Kraj je kolovoza, sunčan i svijetao, kad svaka stvar u ovoj kotlini, i svaki pogled na nju, kad svaka misao i osjećaj, zadobiju onu potpunu jasnoću mira i saznanja, pa bivaš sretan što si se rodio i živiš upravo tu.

Za stolom si u internom kafeu, na Bogosloviji. Došao si na ručak, kao i svakoga dana otkako je počeo rat, pozvao te je rektor Pero Sudar, kao i neke druge ljude, različitih vjera i pogleda na svijet, da ručavate skupa s profesorima i preostalim osobljem, jer je većina studenata pošla u izbjeglištvo na Brač. I sad bi išao kući, nešto si otpočeo pisati pa da ti ne pobjegne, ali ti se ne da, jer sipa iz minobacača.

Udari pljusak iz vedra neba, pa onda nakratko stane. Išao bi, ali te zadržavaju: Nemoj, gdje žuriš, pa uvijek malo sjedneš! Zadržavaju te, i ti ostaješ. Zbilja, skoro svakodnevno nakon ručka ostaješ u kafeu, razgovaraš s ljudima, svakojakog svijeta tu naiđe, slušaš priče koje nikad više nećeš čuti… Ali sad bi, eto, pisao.

Za stolom vas je sedam-osam. Osim tebe, samo još jedan je civilno lice. Drugi su, redom, svećenici, profesori s već ozbiljnim crkvenim i akademskim karijerama. U budućnosti, koja se tog popodneva čini krajnje neizvjesnom, dvojica će postati biskupi.

Premda izvana gruha, eksplozije bivaju sve bliže, oni vedro razgovaraju. A priča im meandrira, kao što to već biva u ljudi koji čekaju da pljusak mine, i tako stiže do kardinala Kuharića. A onda do toga kako kardinal šofira, uživa u brzoj vožnji, voli auto. I u čas se, u istoj rečenici, izmiješaju različiti svjetovi i osjećaji: poštovanje i poniznost sunarodnika i pastira s dalekih granica carstva, prema duhovnome, nacionalnom, a pomalo još uvijek i političkom starješini, s nekom prostodušnom dragošću, kao iz Šopove pjesme, prema kardinalu koji vozi auto, prema svetom čovjeku za volanom.

I premda je tvoj doživljaj svijeta apartan u odnosu na njihov, jasno prepoznaješ tu dvodijelnost pripovijesti o kardinalu Kuhariću. I zahvalan si Peri Sudaru, mnogo više nego na ratnim ručkovima na Bogosloviji, što ti je pružio priliku da u tih nešto više od godine dana, koliko ćeš tu dolaziti, proboraviš među ovim ljudima, tu negdje na crkvenom backstageu.

Danas će se od dvadeset i sedam godina Kuharićeve nadbiskupske službe kao najvažniji doprinos općoj i nacionalnoj povijesti isticati – rušenje komunizma. Premda su se u tih dvadeset i sedam godina nadbiskup Franjo i njegova Crkva bavili uglavnom dijalogom, komunikacijom, pokušajima sporazumijevanja s – komunistima. Naravno, ne samo s njima, ali uglavnom s njima.

Bilo je to vrijeme kada su se vrlo živo i aktivno nadbiskup zagrebački, a od 1983. i kardinal Franjo, skupa s najmudrijim i najdarovitijim ljudima Crkve, trudili razumjeti one Druge, ući u njihov svijet, aktivno u njemu sudjelovati, i iz njega prihvaćati sve što je iz kršćanske perspektive prihvatljivo. Pad željezne zavjese, slom komunizma 1989, za istočnu je Europu, ili za veći njezin dio, možda sretan povijesni događaj, ali je iz perspektive Katoličke crkve, a naročito Crkve u Hrvata, komunizam fatalno prerano pao. Da je potrajao, Crkva bi se duže bavila Drugim, pa bi se na tom putu naprosto osuvremenila, izašla bi među svijet, umjesto da se propinje na vlast.

Da Berlinski zid nije prerano pao, Franjo Kuharić duže bi uživao u slobodnoj vožnji auta. I njegova bi misija – dvostruka i dvosmjerna – među ateistima, neistomišljenicima i Drugima bila u svakom pogledu plodnija i izazovnija. Ne bi tu nitko promijenio mišljenje, niti bi bilo više nevjernika koji bi postali vjernici, niti vjernika koji bi izgubili vjeru, ali bi se izbjegla krvava niskost onoga što je zatim nastalo.

Kardinal Franjo Kuharić je, dakle, vodio Crkvu u dijalog, u komunikaciju, u sporazumijevanje s onima s kojima je razumijevanje bilo najizvjesnije, ali od kojih se najviše moglo i dobiti. Metafora te epohe je, istina, starija od njegova nadbiskupskog mandata, i pripada vremenu kardinala Franje Šepera: Zagrebačka Biblija.

Nije to izdanje, kao što se danas želi reći, bilo izraz crkvenog lukavstva, nego svijesti o vremenu u kojem se živi, svijesti o jeziku, književnoj kulturi, svome narodu. Nisu komunisti i ateisti radili na prijevodu Zagrebačke Biblije zato da bi se takva Biblija uvela u komunističke knjižare, nego zato što su ti ljudi bili najdarovitiji u hrvatskome jeziku, zato što su oni bili po svom talentu, a ne po odluci Partije, gospodari pripovijesti.

Jesu li u međuvremenu talenti preseljeni u Crkvu, je li Crkva zacarila i ovladala pripoviješću i moćima pripovijedanja? Ne, od toga je dalje nego što je bila 1968. Pa zašto je onda prekinut dijalog s neistomišljenicima, s ateistima, s komunistima? Zato što su zbačeni s vlasti. Samo zato.

Kardinal Josip Bozanić vladao je dvije godine kraće od kardinala Franje Kuharića. Nikada nije dao intervju. Nije razgovarao s neistomišljenicima. Crkvu je sa svih strana zatvorio i zabarikadirao za sve koji joj deklarirano ne pripadaju i koji pritom ne dijele političke i stranačke afinititete njezinih vodećih pastira.

Umjesto Crkve koja nastoji zaći u društvo, među ljude i među neistomišljenike, kakva je bila u vrijeme nadbiskupa Franje, u vrijeme nadbiskupa Josipa to će biti Crkva koja će, uglavnom, prezirati društvo, a neistomišljenike, najprije ateiste, potom i politički ili svjetonazorski nepokorne vjernike, odbacivat će, proklinjati i progoniti – u skladu sa svojim, srećom, ograničenim mogućnostima. (Sjetimo se događaja kakav je, recimo, bilo verbalno orgijanje hvarskog svećenika Plenkovića nad otvorenim grobom Slavka Goldsteina.)

Pritom, Crkva će, uz obilatu materijalnu, propagandnu i svaku drugu pomoć državnih vlasti, desnih i lijevih, zapravo je svejedno, stvarati simulakre unutar vlastitih njedara, simulirat će društvenu živost, laički aktivitet, medije, nevladine organizacije, kao i cijeli jedan vrlo brojan i raznoimen stranačko- politički bestijarij.

Problem je, međutim, u tome što se društvo ne može simulirati, i što unutar vjerničke zajednice nije uputno stvarati društvene strukture, jer će time biti učinjena trostruka šteta: od takvog društva neće biti ništa, završit će onako kako je završilo u Francovoj fašističkoj Španjolskoj; zajednica vjernika bit će smrtonosno inficirana strateškim nevjerništvom, kao posljedicom neprincipijelnog širenja Crkve i njezinih utjecaja; a nesnošljivost isključenog dijela javnosti prema Crkvi postat će gora nego što je bila za komunističkih vremena.

Premda je vladao četvrt stoljeća, i premda je u tom vremenu Katolička crkva imala povlašteno mjesto unutar zajednice, ono kakvo u Hrvatskoj nije imala još od 1918. i konačnog sloma posljednjeg ostatka Svetoga Rimskog Carstva, nadbiskup Josip ostao je uglavnom nevidljiv i neprisutan kao živ čovjek u očima svoga vjerničkog puka i ostalih građana.

Tko je on bio, čime se bavio u slobodno vrijeme, je li uopće imao vozačku dozvolu?

Od svega toga mi ne znamo ništa.

Dijelom, vjerojatno, zato što je u ljudskoj prirodi njegovoj bilo nešto što mu je branilo da se predstavlja svijetu, možda je bio sramežljiv, samome sebi tuđ, možda je čak bio i skroman. Ali drugim, važnijim dijelom, nadbiskup Josip vladao je i vladao se na način na koji su to činili crkveni i politički velikodostojnici u neka ranija, već vrlo davna doba. Obzirni prema sebi, bezobzirni prema drugima.

No, je li on zbilja bio bezobziran? Ja to ne znam, ne zna to onaj mladić, koji okružen profesorima Bogoslovije čeka da prestane granatiranje, jer ništa mi o nadbiskupu Josipu, i to isključivo njegovom voljom, nikada nismo saznali. U njegovo vrijeme po novinama su utjelovljeni crkveni dopisnici, takozvani insajderi, ali golema je razlika između takvih insajdera i mladića za onim stolom u internom kafeu sarajevske Bogoslovije.

Pomognemo li se književnim žanrovima, razlika je to između hagiografije i biografije. Da bi izašao na put svetosti i tako zavrijedio hagiografiju, čovjek bi najprije morao imati biografiju…

U jednome trenutku će se o nadbiskupu zagrebačkom u miru, kardinalnu Josipu Bozaniću, početi pisati ružno. I to ne samo u medijima koji mu prethodno nisu bili skloni, ni njemu, ni instituciji čiji je ogranak predvodio.

Ružno će se pisati i govoriti u medijima koji su vjerno služili sjeni njegova nevidljivog lika i politici koja je iz takve sjene proizlazila. Tako će to biti, jer nalaže tako narav ljudska: kome god raskoš i grimiz položaja, svetog ili svjetovnog, nadmaši i zasjeni raskoš i grimiz osobe, taj završi tužno nakon što ode s funkcije.

Prije dvadesetak godina, na Radiju 101, moćnome glasu tadašnjega zagrebačkog (malo)građanstva, u jednom, često ponavljanom džinglu poigrali su se slabim i nikakvim snalaženjem nadbiskupa Josipa u hrvatskome jeziku. Jedna, iz konteksta otkinuta, sasvim nemušta govorna fraza bila je vrlo ružno zloupotrijebljena, ali ono drugo doista je bilo neugodno duhovito: Europčani.

Nadbiskup Josip doista nije imao tu okretnost u materinjem jeziku da nasluti kako se zovu stanovnici Europe. Tisuću puta ponovljena, ta ga je omaška pretvarala u redikula. Čudo je, neugodno je kako isto malograđanstvo uzdiže i pokopava čovjeka. Zastrašujuće je kad to rade u isto vrijeme.

Svećenike bi, redovnike, crkvene velikodostojnike, uvijek trebalo spominjati osobnim imenom. Tako bi bilo u skladu s tradicijom i s njihovim poslanjem. Nisu to fudbaleri pa da ih se zove po prezimenu. Nisu oni porodično naslijedili Božju službu, pa da ih se tako naziva. Njihovo ime uvijek je znak.

Ne znam kakav je to znak, ali je u jeziku vrlo jak: nadbiskupa Josipa naslijedio je nadbiskup Dražen. Bio je student one sarajevske Bogoslovije, bio je u zgradi ili je bio na Braču, dok si ti u kafeu sjedio s njegovim profesorima i čekao da granatiranje stane, a oni te sprečavali da izađeš na kišu.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autotove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Nadbiskup u miru, kardinal Josip, čovjek o kojem u četvrt stoljeća prisutnosti nismo saznali ništa).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora