Patrijarh je pretjerao

Blagdanske poslanice i propovijedi duhovnih lidera ne bi smjele biti političke provokacije, nego poticajna duhovna hrana s etičkim smjernicama za odgovorno življenje i zrelo ponašanje vjernika u svijetu i vremenima koja im često nisu sklona.

 

Stoga sam se iskreno ljudski i oduševljeno kršćanski obradovao što naši hrvatski rimokatolički biskupi u svojim nastupima protekli Božić nisu neprikladno politizirali. To je mnoge iznenadilo jer smo, na žalost, navikli slušati neke od njih kako, zlorabeći propovjedaonicu, otvoreno agitiraju za političke snage koje su izgubile izbore, agresivno podržavaju retoriku i stavove ksenofobnih ultradesničara, osporavaju funkcioniranje pravne države, ruše mukotrpno izgrađene ekumenske mostove i razaraju neka civilizacijska dostignuća. Tome treba dodati jednostranu i nekršćansku eksploataciju vukovarskih ratnih rana i prateće poratne agonije, kao i recentnu nepromišljenu podršku destruktivnoj antićiriličnoj kampanji i stvaranju društvene klime koja ugrožava demokratsku kulturu i europsku orijentaciju naše mlade i ranjive države.

 

Stoga, zbunjenost nekih, nevjerica i skepsa mnogih, ali i radost dobrohotnih nad konstatacijom da su proteklih božićnih i inih kršćanskih blagdana hrvatski biskupi promijenili ton te su njihove poruke bile uglavnom pristojne i uveliko, na duhovno osvježavajući način (hvala Bogu za papu Franju!), prožete kršćanskom ljubavlju, božićnom radošću i porukama mira – središnjim temama izvornoga božićnog navještaja.

Poslije uvodnih duhovnih misli, standardnih proobiteljskih poruka ljubavi, s posebnim naglaskom na demografskom imperativu “rađanja i množenja”, patrijarhova poruka na etnofiletistički način prelazi u obranu svetosavskog srpstva “svih i svuda” izvan Republike Srbije i anatemizaciju onih koji ga realno ili prividno ugrožavaju. U zabrinutosti za sudbinu svekolikog srpskog naroda patrijarhova poslanica je nabijena oštrim političkim napadima i Božiću neprimjerenom ratobornom retorikom

 

Ekumenskim senzibilitetom i političkom dobrohotnošću motivirani građani Hrvatske su dakle imali razloga ponadati se sličnom duhu i konstruktivnom odgovoru iz Srpske pravoslavne crkve za proslavu Božića po julijanskom kalendaru. Ta je nada bila ekumenski potkrijepljena i praktično relevantnim podatkom da je pred nama prečesto krhka i predugo od pravoslavnih bojkotirana Molitvena osmina za jedinstvo kršćana.

 

Osobno sam se uzaludno ponadao da će se patrijarh srpski možda prisjetiti epohalno značajnog susreta pape Pavla VI. i ekumenskog patrijarha Atenagore I., koji je održan 5. siječnja 1965. u Jeruzalemu, a kao svoju kulminaciju doveo do ukidanja sramotnih izopćenja iz 1054. godine. No o tom potom, na tragu znakovite inicijative pape Franje i carigradskog patrijarha Bartolomeja da se uskoro obljetnički nađu u Jeruzalemu. Bog ih poživio!

 

Božićni odgovor iz Beograda bio je brutalan.

 

Poslanica poglavara Srpske pravoslavne crkve, patrijarha Irineja, koja se na pravoslavni Božić prije nekoliko dana čitala u svim srpskim pravoslavnim crkvama, ovih je dana višestruko (iako ne integralno!) dokumentirana, nacionalistički izdramatizirana i reakcionarno-politički eksploatirana. Stoji dakle činjenica da je “pravoslavni Božić uzburkao duhove u Hrvatskoj”.

 

Tome je pridonijela i Hrvatska televizija koja je, u skladu s najboljim euro-ekumenskim tradicijama te kuće, uživo prenosila pravoslavnu božićnu liturgiju iz legendarne vinkovačke pravoslavne crkve tragične ratne povijesti (u toj je crkvi 1821. godine kršten Josif Runjanin, uglazbitelj hrvatske himne “Lijepa naša”). Na kraju svečana bogoslužja prisutnim je vjernicima i političarima, a dalekovidnicom urbi et orbi, pročitana i kontroverzna božićna poslanica.

 

Poslije uvodnih duhovnih misli, standardnih proobiteljskih poruka ljubavi, s posebnim naglaskom na demografskom imperativu “rađanja i množenja”, patrijarhova poruka na etnofiletistički način prelazi u obranu svetosavskog srpstva “svih i svuda” izvan Republike Srbije i anatemizaciju onih koji ga realno ili prividno ugrožavaju. U zabrinutosti za sudbinu svekolikog srpskog naroda patrijarhova poslanica nabijena je oštrim političkim napadima i Božiću neprimjerenom ratobornom retorikom.

 

U Hrvatskoj je s pravom na nož dočekana patrijarhova polušešeljevska geografija. Na što su ciljali oni koji su u njegovo ime (i ime svih supotpisanih episkopa!?) napisali kako njihov poglavar želi blagoslovljen Božić “svoj braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i u Baniji, koji ponovno doživljavaju, kao i pre 20 godina, progone i stradanja zbog svog imena, pisma i jezika”.

Doista, što se dogodilo u posljednjih šest mjeseci da se sada moramo suočavati s vehementnim verbalnim agresijama s obje strane? Zašto je netko (i tko je taj?) odlučio rušiti ono što je u Zagrebu dogovoreno i ono što mudro i strpljivo grade mitropolit Jovan u Zagrebu, episkop Fotije u Dalmaciji, biskup Uzinić i episkop Grigorije na jugu Hrvatske i mnogi, mnogi drugi poput protojereja Azapa u Vinkovcima i mojih susjeda u Osijeku?

 

Jučer je na velikom splitskom slavljeničkom skupu nepopularni lider oporbe pokušao ostrašćenom retorikom podići svoj katastrofalni rejting nediplomatskom i potencijalno opasnom kontrom: ”Mi nećemo dopustiti komadanje Hrvatske kroz ovakve diletantske čestitke crkvenih poglavara koji se vraćaju u 19. stoljeće po nekakvu memorandumskom načelu i shemi koju su smislili velikosrpski akademici.”

 

Par dana ranije njegovi su koalicijski partneri u HSP dr. Ante Starčević pozvali na linč apsolutno nevina čovjeka, apsurdnom optužbom kako je “vinkovački paroh Predrag Azap iskoristio prijenos Hrvatske radiotelevizije te naglasio kako je opet došlo vrijeme stradavanja Srba u Hrvatskoj . . .” i tako dalje u duhu onih i one koji ne vole etničke “goste” među hrvatskim narodom.

 

Vratimo se patrijarhovoj poslanici koja ide dalje uz pomoć razbijački raspoloženih vukovarskih stožeraša. “Čitav slobodoljubivi svet stoji nem i zapanjen pred činjenicom da se brutalno progoni jedno pismo, u ovom slučaju ćirilica, pismo svete braće Ćirila i Metodija. Posebno smo zabrinuti pred činjenicom da se pitanje ćirilice koristi kao paravan za nastavak progona srpskog naroda u Hrvatskoj, za zastrašivanje Srba i njihovo odvraćanje od povratka na ognjišta.” Gospodin pomiluj!

 

Što se to dogodilo od lipnja 2013. kada je isti patrijarh Irinej s jakom episkopalnom delegacijom imao izuzetno uspješan posjet Zagrebu prigodom otvaranja Srpske pravoslavne gimnazije? Primanjem kod predsjednika Josipovića i premijera Milanovića te prigodnim izjavama službeni vrh SPC-a  jasno je i glasno priznao neovisnost i cjelovitost hrvatske države.

 

Najznačajnije, ekumenski gledano, i sa širim implikacijama za pomirenje i suživot dviju naroda, bio je posjet na Kaptolu, gdje je kardinal Bozanić sa svojim impresivnim timom (nad)biskupa otišao drugu milju u srdačnom dočeku visoke delegacije. Nije se tada bez razloga govorilo o povijesnom duhovnom susretu na vrhu jer su biskupi i episkopi postigli značajan sporazum o sučeljavanju s interetničkim napetostima, pozivu na zajedničko traženje istine i kredibilno postupanje u skladu s njom u zajedničkom zauzimanju za pravednost i mir među narodima.

 

Osobno sam bio doksološki oraspoložen kada sam u njihovu priopćenju pročitao kako “biskupi obiju Crkava ohrabruju sve crkvene, državne i građanske institucije, na svim razinama, u obje države, na neumorno zalaganje u otklanjanju posljedica rata kako bi se ublažila stradanja i olakšala patnja svih pogođenih. Podržavaju sva nastojanja oko povratka svih izbjeglih i raseljenih osoba u svoje domove i oko ostvarivanja njihovih ljudskih i vjerničkih prava”. Halelujah!

Mržnja ne može napuniti prazne želuce ili kupiti dječje cipelice ni u Hrvatskoj niti u Srbiji, a još ponajmanje u Bosni i Hercegovini ili na Kosovu. Ima u “nebeskoj” Srbiji religijskih talibana koji bi osim Albanaca protjerali i Hrvate kao što ima u Hrvatskoj onih koji žestinom mržnje svoje etno-vjere pišu i rišu po kapijama Srpske pravoslavne crkve “Srbe na vrbe” jer ozbiljno “misle” da je to ne samo najefikasnije nego i najbolje rješenje za njihovu “svetu” domovinu

 

U svojoj sam osobnoj ekumenskoj arhivi posebno podcrtao njihov mudar i hrabar zaključak. “Biskupima sudionicima susreta na srcu je da se sva događanja iz prošlosti razmotre pošteno i odgovorno kako bi se mogli postaviti zdravi temelji za život u istini među pripadnicima naših dvaju naroda. Samo tako se mogu liječiti rane i vedrije gledati u budućnost.” Halelujah još jednom!

 

Doista, što se dogodilo u posljednjih šest mjeseci da se sada moramo suočavati s vehementnim verbalnim agresijama s obje strane? Zašto je netko (i tko je taj?) odlučio rušiti ono što je u Zagrebu dogovoreno i ono što mudro i strpljivo grade mitropolit Jovan u Zagrebu, episkop Fotije u Dalmaciji, biskup Uzinić i episkop Grigorije na jugu Hrvatske i mnogi, mnogi drugi poput protojereja Azapa u Vinkovcima i mojih susjeda u Osijeku?

 

Ne razumijem dinamiku međusobnih odnosa u HBK, ali mi je još manje dokučiva realnost kohabitacije ratobornih jastreba i mironosnih goluba u među (arhi)jerejima u Svetom sinodu SPC-a. Kako oni dolaze do konsenzusa, to jest kako sudjeluju u formulaciji teksta i na koji način odobravaju zajednički potpisane javne dokumente kao što je, recimo, ova katastrofična “Patrijarhova poslanica”?

 

Shvaćaju li rimokatolički biskupi i pravoslavni episkopi kamo vodi uzdizanje ustaštva i četništva na pozitivne društvene vrijednosti njihovih zemalja i ove regije? Kada ćemo konačno s obje strane Dunava postati svjesni činjenice da kroatofobija pothranjuje srbofobiju i obrnuto te da svi mi u svojim nacionalnim povijestima imamo poglavlja kojima se s pravom možemo i trebamo dičiti, ali i onih za koja se sramimo i ako smo doista kršćani i iskreno kajemo?

 

Mržnja dolazi iz pakla i završava u njemu. Mržnja ne može napuniti prazne želuce ili kupiti dječje cipelice ni u Hrvatskoj niti u Srbiji, a još ponajmanje u Bosni i Hercegovini ili na Kosovu. Ima u “nebeskoj” Srbiji religijskih talibana koji bi osim Albanaca protjerali i Hrvate kao što ima u Hrvatskoj onih koji žestinom mržnje svoje etno-vjere pišu i rišu po kapijama Srpske pravoslavne crkve “Srbe na vrbe” jer ozbiljno “misle” da je to ne samo najefikasnije nego i najbolje rješenje za njihovu “svetu” domovinu. Tko će ih poučiti da se protjerivanjem manjina ne ide u Europu, a još manje u Božje nebo?

 

Svi mi grešnom lakoćom praštamo svojima, a demoniziramo one druge za iste, pa i manje grijehe. Očevidno je da u našim nacionalnim identitetima postoje, osim svetačkih, i sotonski elementi. Krajnje je vrijeme da se biskupi i episkopi počnu baviti srodnim demonima u vlastitim redovima i vjerničkom puku jer bez egzorcizma nema pravdoljubive i mirne budućnosti.

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora