novinarstvo s potpisom
Stalnost i sigurnost zaposlenja daje slobodu članovima akademske zajednice da otvoreno i bez straha da će time ugroziti svoj posao raspravljaju, kritiziraju i sudjeluju u raspravama, i to unutar sveučilišta i fakulteta, kao i u javnom prostoru. Zakon o plaćama međutim ukida sigurnost, a time i stalnost zaposlenja, zbog stvarne i stalne prijetnje otkazom.
Jednom godišnje – opasnost od otkaza
Od sada će jednom godišnje dekan (na fakultetima sveučilišta u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu), odnosno rektor na pravno neintegriranim sveučilištima, ili osoba koju one ovlaste, ocjenjivati učinkovitost rada sveučilišnih profesora. I to prema postupku i kriterijima koje još ne znamo, jer tek ih Vlada i nadležni ministar moraju propisati uredbom, odnosno pravilnikom.
Ako ocijene da, na primjer, redoviti profesor u trajnom zvanju (izboru) ”ne zadovoljava”, unatoč tome što ispunjava znanstveno-nastavne uvjete što utvrđuju deseci kolega u stručnim povjerenstvima, fakultetska vijeća, matični odbori, vijeća područja, odnosno senati sveučilišta – dobit će ”momentalni” otkaz.
Jer dovoljna je samo jedna negativna ocjena – i redoviti profesor u trajnom zvanju (izboru) automatski dobiva redoviti otkaz o radu.
Učinkovit mehanizam pravne zaštite zbog zloupotrebe sustava ocjenjivanja i dobivanja otkaza na temelju negativne ocjene pri tom ne postoji. Mogućnost podnašanja prigovora na odluku posebnom Odboru za preispitivanje prijedloga ocjena ne postoji.
Donedavni redoviti profesor može jedino, zbog neutemeljene i neopravdane odluke o otkazu na temelju negativne ocjene o radu, potražiti sudsku zaštitu i pokrenuti radnopravni spor. Ali dok sudovi ne donesu pravomoćnu presudu mogu proći godine.
S druge strane, dodatak za učinkovitost rada, koji ovisi o ocjeni koju daje dekan, odnosno rektor, na temelju kojeg plaća može rasti i do 30 posto (pod uvjetom ako je zaposlenik kontinuirano ocjenjivan s ocjenom izvrstan), također otvara prostor za zloupotrebe kroz nagrađivanje podobnih i poslušnih.
Koliko je opasnost od otkaza stvarna
Očekivati da će redoviti profesori početi masovno dobivati otkaze je nerealno. To se sigurno neće dogoditi. Ali uvijek postoji ali.
Tri su opasnosti koje prijete sveučilišnim profesorima i njihovim akademskim slobodama zbog novog sustava ocjenjivanja.
”Vaša su stajališta u suprotnosti sa službenim stajalištima”
Prije nedavne reforme sustava znanosti i visokog obrazovanja Tomislav Stojanov napisao je kolumnu o izravnim i neizravnim kršenjima akademskih sloboda u Hrvatskoj u kojoj je ukazao na kršenja tih sloboda i nedovoljno razvijenoj svijesti unutar same akademske zajednice što akademske slobode zapravo znače.
Stojanov je upozorio da hrvatski znanstvenici nisu dovoljno etički zaštićeni u obrani svojih akademskih sloboda unutar same akademske zajednice, od toga da se ograničuju javna istupanja (”preporučuje ne sudjelovati na skupovima na kojima se polazi od suprotnoga stajališta koja ima poslodavac”) do toga da im prijeti otkaz zbog nesuglasja sa službenim stajalištem poslodavca.
Zaključuje da ”u postojećem zakonodavnom okviru kritički govoriti o znanstvenoj politici vlastite ustanove više je ludost i izvjestan put prema diskriminaciji, mobingu i otkazu nego intelektualna hrabrost” te je pozvao na izradu kvalitetnog znanstvenog zakonodavstva kojim će takve prijetnje otkazom postati relikt povijesti.
Reformom sustava znanosti i visokog obrazovanja učinjeno je upravo suprotno, te je stvoren zakonodavni okvir kojim su akademske slobode još više ugrožene, dok je Zakon o plaćama posmrtno zvono akademskim slobodama u hrvatskoj akademskoj zajednici.
Homo homini lupus
Sustav ocjenjivanja kakav se uvodi i mogućnost dobivanja otkaza na temelju jedne negativne ocjene ne samo da je nepotreban (što je objašnjeno u prvom dijelu kolumne), već otvara prostor za zloupotrebe, osobne osvete i prizemna razračunavanja.
U akademskoj sredini sukobi mišljenja nisu neuobičajeni, ali ponekad ti sukobi prelaze okvire akademske rasprave. Idealizirati akademsku zajednicu pogrešno je jer su sudionici akademskih rasprava prije svega – ljudi. Osim toga, često su povod sukobima unutar akademske zajednice materijalni interesi, borba za položaje itd., što sve dodatno potencira mogućnost zloupotrebe novog sustava ocjenjivanja.
Nadalje, dekani su samo primus inter pares koje bira fakultetsko vijeće (rektore senat) na ograničeni mandat. Fakultetsko vijeće je upravljačko tijelo koje donosi najbitnije odluke, a njega čine – sveučilišni profesori. Stoga ovlast dekana (ili rektora) da svake godine odlučuje hoće li sveučilišni profesor dobiti ili ne otkaz, daje mu par excellence instrument pacificiranja članova fakultetskog vijeća (odnosno senata). Jer ocjenjivanjem će moći kažnjavati neposlušne i možda nepodobne, kao i nagrađivati poslušne i podobne, a ne one koji su manje ili više učinkoviti u radu.
Opasnost od političkih pritisaka
Mogućnost dobivanja otkaza na temelju Zakona o plaći dakle otvara prostor da se sveučilišnim profesorima ograniči sloboda iznošenja mišljenja koja nije u skladu sa stajalištima uprave fakulteta, odnosno sveučilišta, prostor za zloupotrebe, osobne osvete i prizemna razračunavanja unutar sveučilišne zajednice te daje dekanima (rektorima) snažnu polugu kontrole nad odlukama i radom fakultetskog vijeća (senata).
Ali Zakon o plaćama otvara i prostor daljnjoj politizaciji cijelog sustava. Dugo očekivana reforma sustava znanosti i visokog obrazovanja, koja je trebala osuvremeniti sustav znanosti i visokog obrazovanja, u svojoj biti svela se na etatizaciju javnog sustava visokog obrazovanja.
Novim zakonima (ključan je pri tom Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti) ukinuta je trodioba ovlasti između autonomnih sveučilišta, neovisnih strateških i stručnih tijela i tijela državne uprave (Ministarstvo). Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje, znanost i tehnološki razvoj, Agencija za znanost i visoko obrazovanje te Hrvatska zaklada za znanost sada su podvrgnuti puno većoj kontroli i utjecaju izvršne vlasti.
U pogledu sveučilišta, ministru, odnosno izvršnoj vlasti, dane su goleme ovlasti kojima se grubo narušava i u pojedinim dijelovima ukida sveučilišna autonomija. Najozbiljniji udarac autonomiji sveučilišta proizlazi iz odredaba o financiranju visokog obrazovanja i znanstvene djelatnosti.
Zakonom je ukinuta financijska autonomija sveučilišta, a nedavno donesena Uredba o programskom financiranju javnih visokih učilišta i javnih znanstvenih instituta predstavlja završni čin preuzimanja kontrole od strane Ministarstva nad sveučilištima i ukidanja njihove institucionalne i financijske autonomije.
Umjesto decentralizirana sustava znanosti i visokog obrazovanja u kojem se poštuje autonomija sveučilišta stvoren je centraliziran sustav koji koncentrira golemu moć i kontrolu nad cijelim sustavom u ruke jednog čovjeka (ministra), odnosno izvršne vlasti.
Uvođenje čvrste ministarske ruke pod izgovorom uvođenja reda u sustav, čime je HDZ ”stavio šape” i na sveučilišta, posljednji veliki sustav u državi koji još uglavnom nije pod kontrolom HDZ-a, otvara ogroman prostor zloupotrebi političkog utjecaja i moći te kontroli cijelog sustava.
U kontekstu Zakona o plaćama i opasnosti od otkaza koje prijete sveučilišnim profesorima posebno su bitni programski ugovori. Novi model programskog financiranja, koji je trebao osigurati ravnopravan (paritetan), partnerski i uključiv razvojno-poticajni sustav financiranja sveučilišta, iskorišten je za njihovo financijsko podvrgavanje ministru.
Model programskih ugovora ustvari nije ni ugovor jer su sveučilišta (i instituti), kao jedna od ugovornih strana, u potpuno neravnopravnom i podređenom položaju čime se u potpunosti osigurava diktat Ministarstva. Na ovaj način Ministarstvo je odstupilo od modela programskih ugovora i financiranja znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja koje je predviđao reformski Nacrt zakona tog istog Ministarstva iz 2020. godine koji izjednačava položaj sveučilišta s jedne strane i Ministarstva s druge strane i ne stavlja sveučilišta u položaj da moraju prihvaćati diktat Ministarstva
Programski ugovori su osim toga i glavni instrument dezintegracije četiriju najvećih te u akademskom i istraživačkom smislu vodećih hrvatskih sveučilišta u zemlji (Zagreb, Rijeka, Split i Osijek). Uredba, naime, otvara mogućnost i da pojedine njihove sastavnice (fakulteti) sklope separatne programske ugovore mimo sveučilišta na poziv Ministarstva.
Time se ne samo marginalizira položaj rektora na sveučilištu, nego se i snažno jača utjecaj ministra na dekane fakulteta, koji će svake godine ocjenjivati profesore i odlučivati hoće li ili neće zadržati svoje radno mjesto (isto se odnosi i na rektore pravno neintegriranih sveučilišta na kojima ne postoje sastavnice s pravnom osobnošću).
Time je otvorena mogućnost snažnih političkih pritisaka na članove sveučilišne zajednice i ograničavanja njihovih javnih kritičkih istupa prema vlasti.
Damoklov mač i autocenzura
Možda se ni jedna ni druga opasnost neće uopće ostvariti. Možda dekani (i rektori na pravno neintegriranim sveučilištima) neće zloupotrebljavati svoje ovlasti za osobne osvete i/ili kondicioniranje sveučilišnih profesora – članova fakultetskih vijeća.
Možda ni politička vlast neće zloupotrebljavati ogromne ovlasti koje sada ima nakon reforme, a prije svega programske ugovore, kako bi radili pritiske na uprave fakulteta da dovedu u red profesore koji kritiziraju pojedine odluke izvršne, odnosno zakonodavne vlasti.
Ali poznavajući mnoge sukobe unutar akademske zajednice, sumnjam da će se prije ili kasnije dogoditi zloupotreba ove ovlasti koju Zakon o plaćama daje dekanima (i rektorima).
A ako uzmemo u obzir da živimo u državi koju Freedom House svrstava u skupinu polukonsolidiranih demokracija, u državi s politiziranom državnom upravom, s neučinkovitim pravosuđem koje je pod snažnim utjecajem politike, te stranačkom kontrolom nad najvažnijim ”nezavisnim” institucijama, u društvu s raširenom korupcijom i niskom razinom političke kulture koja dodatno potencira zlouporabu širokih ovlasti političkih moćnika kao instrumenta pritiska na intelektualce, ne smijemo zanemariti ni isključiti mogućnost političkih pritisaka na članove sveučilišne zajednice.
Dovoljno se samo sjetiti načina na koji je aktualni premijer nedavno kritizirao ustavnopravne stručnjake koji su upozorili na ozbiljne nedostatke u izradi novog Zakona o izbornim jedinicama.
Međutim, nije uopće ni nužno da se dogodi ijedna zloupotreba i da bilo koji profesor stvarno i dobije otkaz. Već sama činjenica da ta mogućnost postoji, a članovi sveučilišne zajednice nisu neuki i nesvjesni društvenih i političkih okolnosti te sve snažnijeg utjecaja političke vlasti na sveučilište, dovoljna je da i najhrabriji zašute, ili barem ne govore sve što misle.
Kroz povijest su poznati brojni primjeri pisaca, umjetnika, znanstvenika (primjerice, Nikola Kopernik je neposredno pred smrt objavio svoj rad o heliocentričnom sustavu) koji su suočeni s mogućnošću (političkog) pritiska ili represije odlučili jednostavno šutjeti o osjetljivim temama.
Konformizam akademske zajednice pri tom nije nerazuman, jer imaju itekako razloga da strahuju za vlastiti opstanak i znanstvenu karijeru.
Posljedice su drastične – posebno za redovite profesore u trajnom izboru
Jer u slučaju otkaza, znanstvena karijera profesora de facto prestaje. Bez afilijacije, bez financijskih sredstava za istraživanja i objavljivanje te u situaciji kada si mora osigurati materijalnu egzistenciju, teško će imati vremena i mogućnosti za bavljenje ozbiljnom znanošću.
U tom smislu najviše su izloženi upravo profesori u najvišim zvanjima (odnosno na radnim mjestima) – upravo oni koji bi prema mišljenju Ustavnog suda trebali biti najviše zaštićeni.
Asistenti, viši asistenti, docenti, pa i izvanredni profesori, još uvijek će imati vremena započeti novu karijeru i izvan akademije. Ali redoviti profesori, posebno u trajnom izboru (zvanju), koji su cijeli život posvetili akademskom pozivu, pred kraj radnog vijeka nemaju više vremena ostvariti neku drugu karijeru.
Mogućnost da u kratkom roku, a bez redovite plaće, vrijeme sigurno igra ulogu, nađu posao na nekoj drugoj instituciji u hrvatskom sustavu znanosti i visokog obrazovanja je malo vjerojatna, ako ne i nemoguća, jer je novim Zakonom o visokom obrazovanju uveden automatizam pri napredovanju na više radno mjesto što znači da se više ne raspisuju natječaji za viša radna mjesta od docenta.
Čak i kada bi se kojim čudom raspisao natječaj za redovitog profesora u trajnom izboru, što znači otvaranje novog radnog mjesta, Ministarstvo treba prethodno odobriti koeficijente za zapošljavanje na novo radno mjesto.
Osim toga, za razliku od sustava znanstveno-nastavnih zvanja, svi zaposleni prema novom sustavu radnih mjesta, pa i redoviti profesori u trajnom izboru, u slučaju zapošljavanja na novoj instituciji prolaze ponovni izbor na novo radno mjesto te moraju (ponovno) zadovoljiti znanstveno-nastavne uvjete koji su sve stroži.
Naime, gubitkom radnog mjesta sveučilišni profesor gubi titulu i nije niti se više može predstavljati kao prof. dr. sc., izv. prof. dr. sc. itd.
Profesor više nije profesor!
Novi Zakon o visokom obrazovanju ukinuo je naime znanstveno-nastavna zvanja i uveo sustav radnih mjesta. Radno mjesto je nestalna i nestabilna kategorija koja je isključivo radnopravne provenijencije, ono znanstveno-nastavnu kategoriju veže samo uza sebe i dok se osoba nalazi na radnom mjestu, a ne i izvan toga (već je uvađanje sustava radnih mjesta ustvari ukinulo stalnost i stabilnost radnih mjesta jer se resistematizacijom radno mjesto može i ukinuti!).
Dakle, netko je redoviti profesor u trajnom izboru dok je zaposlen na radnom mjestu. Prestankom radnog odnosa on prestaje biti redoviti profesor u trajnom izboru, niti bi se takvim smio predstavljati (već samo kao doktor znanosti).
Otkaz, drugim riječima, donosi materijalnu neizvjesnost, stavlja pod upitnik nastavak znanstvene karijere, te društveno degradira profesore, pogotovo na najvišim radnim mjestima, koji gube svoje titule, a učinkovit i brzi mehanizam pravne zaštite od nezakonitog otkaza pri tom ne postoji.
U slučaju ponovnog zapošljavanja na drugoj instituciji u sustavu visokog obrazovanja i znanosti, zbog automatizma napredovanja koji je uveo novi Zakon o visokom obrazovanju i de facto zatvaranja stvarne mogućnosti da se netko izvan institucije zaposli na višem radnom mjestu, bivši redoviti profesori u trajnom izboru moći će se prijaviti na javni natječaj za mjesto docenta, što ponovno znači društvenu i materijalnu degradaciju njihova dotadašnjeg položaja.
S takvom perspektivom izbor između slobodnog i kritičkog izražavanja vlastitih i propitkivanja tuđih stavova i odluka, neovisno o autoritetu koji ih izgovara ili donosi te odluke (na primjer, dekan, Vlada ili ministar znanosti itd.), ili prešućivanja vlastitih uvjerenja i izbjegavanja rasprava i kritičkog mišljenja, a kako se slučajno ne bi zamjerio vlasti, upravi fakulteta/sveučilišta ili nekim drugim interesnim skupinama, i nije neki izbor.
Ili kao što je Stojanov napisao, više je ludost nego intelektualna hrabrost u takvoj situaciji kritički govoriti.
Zatvaranje kruga
Donošenjem Zakona o plaćama zatvoren je krug koji je započeo nedavnom reformom sustava znanosti i visokog obrazovanja te je zabijen i posljednji čavao u lijes sveučilišne autonomije i akademskih sloboda.
Kada sam 2022. godine objavio knjigu ”Akademske slobode u prijedlozima novih zakona” kritičari su bili skeptični u pogledu teza koje sam iznio. Danas je jasno da je naglasak na očuvanju akademskih sloboda kao središnjem pitanju reforme sustava znanosti i visokog obrazovanja bio u potpunosti opravdan.
U posljednje dvije godine dva temelja na kojima počiva akademska sloboda su zakonskim izmjenama nestala.
Prvo je reformom sustava znanosti i visokog obrazovanja ograničena i u nekim dijelovima ukinuta sveučilišna autonomija. Etatizacija i centralizacija sustava znanosti i visokog obrazovanja, slabljenje položaja do sada neovisnih i stručnih tijela u sustavu (AZVO, Hrvatska zaklada za znanost, Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje) i njihovo podvrgavanje ministru, kao i koncentracija ogromnih ovlasti u rukama ministra otvara niz do sada nepostojećih formalnih, te još više neformalnih mogućnosti izravnog utjecaja ministra na upravljačke strukture na visokim učilištima, a također i na članove akademske zajednice.
Sada je Zakonom o plaćama uvedena stvarna opasnost koja neprestano prijeti nad članovima sveučilišne zajednice, pa i za one u najvišim zvanjima, odnosno na radnim mjestima, dakle redovitim profesorima u trajnom zvanju/izboru, da mogu dobiti otkaz i to neovisno o tome ispunjavaju li oni ili ne jedine uvjete koji su relevantni kod ocjenjivanja nečijeg rada u sustavu znanosti i visokog obrazovanja – znanstveno-nastavne uvjete.
Uloga sveučilišnih profesora nije da šute i drhte pred dekanima i rektorima te političkom vlašću, već da kao angažirani intelektualci kritički progovaraju o postojećem društvenom stanju, a naročito o patološkim stanjima u društvu i hipokriziji vladajuće elite, kao i o stanju u akademskoj zajednici, a da zbog toga ne trebaju strahovati da će ostati bez posla.
U situaciji kada se inače zamjera intelektualcima što nisu dovoljno prisutni u javnosti i angažirani oko rješavanja bitnih društvenih problema, novi zakoni neizbježno će predstavljati dodatni poticaj da se ta ”šutnja intelektualaca” nastavi i dodatno produbi.
A možda je to i bio skriveni cilj reforme. Jer umjesto usklađivanja hrvatskog sustava znanosti i visokog obrazovanja s prihvaćenim načelima i zadatostima Europskog prostora visokog obrazovanja, reforma nas je približila mađarskom modelu upravljanja znanošću i visokim obrazovanjem koji povećava utjecaj državne vlasti i uspostavlja (posrednu) političku kontrolu nad sveučilišnom zajednicom što će nedvojbeno imati duboko negativne posljedice za hrvatsko društvo i daljnje demokratsko nazadovanje Hrvatske.
Jačanje političkog utjecaja u kulturi, umjetnosti i obrazovanju
Ali kao u lošoj reklami – to nije sve. Jer znanost i visoko obrazovanje nisu jedini.
Već jedno vrijeme razvidna je tendencija centralizacije i jačanja političkog utjecaja u brojnim, ali ključnim segmentima javnog života i institucija koje su do sada bile relativno autonomne od političkog utjecaja – kazališta, arhiva, muzeja, knjižnica, osnovnih i srednjih škola.
Krenimo od Zakona o plaćama. Zakon se odnosi i na ostale ustanove iz kulture i obrazovanja koje se financiraju iz državnog proračuna. Sada će nastavnici i profesori u osnovnim i srednjim školama, kulturni djelatnici itd. svake godine također biti izloženi opasnosti otkaza od ravnatelja ustanove na temelju jedne negativne ocjene bez mogućnosti žalbe (jedino mogu pokrenuti radnopravni spor).
Vezano za škole, prošle godine ozbiljno se spominjala mogućnost povećanja broja predstavnika osnivača u školskim odborima čime bi se narušila krhka ravnoteža i osigurao odlučujući utjecaj politike u upravljanju srednjim i osnovnim školama. Jer školski odbori, između ostalog, imenuju i razrješuju ravnatelje te daju prethodnu suglasnost u vezi sa zasnivanjem radnog odnosa u školskoj ustanovi. Da li će se to dogoditi ili ne tek ćemo vidjeti, ali promjene ostalih zakona upućuju da se ide u tom smjeru.
Naime, nedavnim izmjenama Zakona o arhivskom gradivu i arhivima, Zakona o muzejima te Zakona o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti omogućilo se čelnicima lokalnih jedinica, koje su njihovi osnivači, da izravno biraju ravnatelje i članove upravnih vijeća (koji trebaju nadzirati iste te ravnatelje).
Ista stvar se napravila i Zakonom o kazalištima (donesen prošle godine). Intendante javnih kazališta čiji su osnivači jedinice lokalne samouprave na prijedlog kazališnog vijeća od sada imenuju čelnici lokalnih jedinica (do sada ih je imenovalo i razrješivalo predstavničko tijelo). A članove kazališnog vijeća – iznenađenje – imenuju i razrješuju isti ti čelnici lokalnih jedinica, a ne predstavničko tijelo kao što je do sada bio slučaj.
Na ovaj način koncentrirala se velika moć u ruke općinskih načelnika, gradonačelnika i župana koji sada imaju isključiv i presudan utjecaj nad radom kulturnih ustanova na lokalnoj razini.
Zakon o kazalištima je osim toga snažno ojačao položaj intendanta, dok su ovlasti kazališnog vijeća oslabljene. Posebno je opasan institut revizije umjetničkog djelovanja za umjetnike koji su u stalnom angažmanu, kojim im se relativno lako mogu otkazati ugovori o radu, a s obzirom da je ovaj institut zakonski nedorečen, otvara velike mogućnosti zloupotrebe od strane intendanata.
Redateljica i producentica Nora Krstulović možda je najbolje opisala zakon kada je istaknula da se njime ”doslovno skriva poslovanje kazališta, ministrici se u dosluhu s poslušnim gradonačelnicima omogućuje feudalno upravljanje cijelim sustavom, a intendanti postaju nesmjenjivi šerifi koji će odlučivati što jest, a što nije umjetnost”.
Gušenje pluralizma mišljenja?
Svi ovi zakoni, od Zakona o plaćama, Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti pa do zakona o kazalištima, muzejima, arhivima i knjižnicama, stvorili su situaciju da se u rukama jednog čovjeka, odnosno vrlo uskog kruga ljudi, koncentrira ogromna moć, čime su otvorili široki prostor za zloupotrebe i jačanje političkog utjecaja u kulturi, umjetnosti, osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju, te znanosti i visokom obrazovanju.
Time se zatvara prostor slobode za intelektualce, umjetnike, kulturnjake i sveučilišne profesore jer ako se zamjere pogrešnoj osobi na poziciji moći postoji stvarna opasnost da mogu ostati bez posla. A na taj način se guši pluralizam mišljenja u društvu i ugrožava demokratsko i otvoreno društvo, jer upravo je njihova uloga da javno otvaraju društvene rasprave, pa i o pitanjima koje politički moćnici i druge osobe na poziciji moći ne žele otvarati.
U društvu koje ima nedovoljno razvijenu političku kulturu i demokratsko upravljanje, politiziranu upravu i stranačku kontrolu nad najvažnijim ”nezavisnim” institucijama sada sve ovisi o sreći. Sreći hoće li na vlast i poziciju moći doći politička opcija i osoba koja neće zdravo kritičko propitivanje i skepsu te intelektualno promišljanje doživljavati kao ugrozu svoje vlasti i pozicije.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.