U ime naroda / Anatomija jedne otmice

O Severininom se desetogodišnjem procesu u kojem joj svako toliko oduzmu dijete zna više-manje sve. ”Bakreni”, pokazao se kraljem parničnih postupaka. Mira ne da niti svome sinu niti bivšoj partnerici. Toliko je fokusiran na ženu koja ga neće pa neće da se dao u šarmiranje njezinog bivšeg. Nakon što ga je osvojio pa onako raznježenog i razgaćenog slikao dodatno se motivirao. Jer, u sve do jednom kutu u kojem iskrsne nešto što ima veze sa Severinom čuči barem jedan krak ”bakrene” hobotnice. Spreman da se zalijepi i ne pušta.

O ženama koje ponižene i iscrpljene ostaju bez svoje djece, bez zdravlja, bez nade, u višegodišnjim procesima zbog kojih svaka od njih povjeruje kako Larssonovi ”Muškarci koji mrze žene” jezivošću ne bi niti kao pomoćna literatura ušli u biblioteke svih onih koji su ih u stanju povrijediti, dodatno slomiti, iscrpiti, prepustiti – jednako tako znamo više-manje sve.

O sucu Radovanu Dobroniću ne znam što bismo uopće trebali doznavati. Svojom izjavom o tome da se Severinu ne može smatrati ”malom i nemoćnom ženom” pokazao je kako promišlja žene i u kojem rasponu ”pjeva” o ideji po kojoj je muškarac neupitno superioran ženi. Da je predsjednik Vrhovnog suda u stanju misliti delikatnije, diferenciranije, odgovornije i kompleksnije on ne bi niti bio u prilici postati predsjednikom Vrhovnog suda.

Još su devedesetih higijeničarske ”komisije” ozbiljno prionule zadaći dezinsekcije i dezinfekcije sudstva i potpuno je jasno koliko su proročanske bile riječi Vladimira Primorca o tome da se od čistke provedene devedesetih pravosuđe neće oporaviti desetljećima. Evo nas upravo u tim desetljećima. Beskrajnim, otpornim, nedodirljivim desetljećima.

O ljudskoj gluposti i nesolidarnosti znamo možda i najviše. U času dok se tisuće ugroženih žena bore za sebe i svoje pravo na život, na dijete, na slobodu i sigurnost druge neke žene i muškarci radosno dodaju grančice na lomaču svojim budalastim doskočicama: ”Za svađu je potrebno dvoje”, ”Da su civilizirani već bi se dogovorili”, ”Šutnja je zlato”…

Ali što je to što uporno više nego manje odbijamo ”vidjeti i znati”? Pa odbijamo recimo, za početak, nimalo vickastu i krajnje karikiranu sliku vidjeti kao upozorenje i predložak realitetu. Po njoj će ”mali” Aleksandar i s četrdeset imati besplatnu kartu Zagreb – Beograd. I u toj će podređenoj stvarnosti iskusni vozač autobusa novom suvozaču reći po prilici sljedeće: ”Idi, Miško, traži karte na pregled. Malom Sevkinom ne traži kartu, on je standardan tu; ovaj vikend malog čuva otac”.

Domovina se voli nakon što se, kao u svakoj zdravoj vezi uspostavi kontakt između nje i građanina. Prisnost dakako nije nužna niti poželjna, ali država nužno mora služiti građanima. Ono što živimo dojam je reda. Suštinski, država ravnodušno prolazi pored svojih građana, a posebno joj puca prsluk za građanke koje svoja temeljna ljudska prava ostvaruju pod imperativnom i autoritativnom patrijarhalno-kršćanskom čizmom.

Nisu temeljno pitanje fragmenti u formi Dobronića, Popovića, pravobranitelja, vještaka, socijalnog radnika. Temeljno je pitanje upravo autistični duh zajednice. Ova je presuda poraz nas građana, svih punoljetnih individua, birača. Ona je, jezikom naše zajedničke prošlosti ”uimenarodna”; ona je komplementarna, autentična volja naroda. Ona ne može biti točnije artikulirana do u formulaciji ”U ime naroda!”.

Naše pravosuđe naime perfektno odgovara stanju našeg društva; naši se kolektivni osjećaji za ispravno i pravedno aktiviraju tromo i sporadično. Mi već preko trideset godina ustrajavamo u državi koja traži ljubav, kolektivno obožavanje, ali koja zauzvrat pruža tek malo ili nedovoljno.

Ona ustrajno radi na štetu svojih građana. Djeca nam umiru jer im država dvije godine nije u stanju pronaći adekvatan smještaj. Ponižene i iznevjerene žene (kao i drugi ”obični” građani) ne uspijevaju dobiti pravnu zaštitu.

Na tisuće slučajeva završava u zastari koja je u sudstvu nekada bila gotovo iskorijenjen pojam. Niz je presuda u kojima je Europski sud za ljudska prava osudio Republiku Hrvatsku za sporost u donošenju odluka u kojima se uređuju obiteljski odnosi s djecom.

Patološka društva ne zanima čovjek nego mit. Zainteresirana su za kolektivno. Naša je mitološka odrednica – nacija. Mrtvu trku s njome vodi nogomet. Time su i ”naši dečki” primarni fokus države čije političke elite tek u zaštiti njihovih (dakle vlastitih) interesa i prava pronalaze motivaciju za aktivaciju mehanizama, za oživljavanje sustava.

Društvo utemeljeno na adoraciji nacionalnog, društvo bez svijesti i plana brige o zaštiti općeljudskih prava ne može egzistirati kao zajednica u kojoj građani o(p)staju. Bježe nam glavom bez obzira kompletne obitelji, skupa s nepokretnom babom iz djevojačke sobe, bježe baš poput one sirote kolone građana što ih ”traktorašima” zovemo, a danas evo sami jednako sjedamo na bilo kakav pokretni mehanizam kako bismo se dokopali prve dostupne ”države po mjeri čovjeka”.

Ali ovo provincijalno, vulgarno, rasprskavajuće izvorište nebrige za čovjeka ne bi bilo moguće bez našeg pristajanja na ovakvu stvarnost.

Trideset nam dugih godina ubojice ”sa zebri” studiraju po stranim sveučilištima, trideset godina puštamo daruvarce da svoje verzije pričaju iz komfora slobode, trideset nam godina ratni zločinci sjede u počasnim ložama, trideset godina životi naše djece ovise o broju poslanih SMS-ova, trideset godina kriminalci svih struktura pljačkaju nacionalna blaga, devastiraju spomenike, betoniraju zaštićene uvale, trideset nam godina za gotovo svaki papir ili pregled treba veza ili vezica, trideset nam godina profesore ucjenjuju i tuku kako se sjete, trideset nam godina majke prodaju život i zdravlje radeći dva posla kako bi platile troškove desetogodišnjih parničenja sa zlostavljačima, trideset nam godina crkvena lica sakraliziraju škole i duh, misama slave zločince, ubojicama djece ruke ljube!

Trideset nam godina, sediranima i hipnotiziranima, državu prodaju pod najčišći kokain, kao sterilizirani i svakog disonantnog viška oslobođen imperativ, kao grb, himnu i zastavu! Ali samo to je preostalo, jedino to i imamo. Grb, himnu i zastavu.

Sve ostalo uglavnom opljačkano je, gupovski podešeno, za sumnjivi kapital priređeno, uništeno, rasprodano, devalvirano, poniženo.

I mi trideset godina nepogrešivo pristajemo, trideset godina novim ”DA, MOŽE” ozakonjujemo, trideset godina ustanovljujemo da želimo još, da smo zadovoljni i da nemamo manjih ni većih primjedbi.

Trideset smo godina predstavljani našim vlastitim, autentičnim glasom izraženim kroz usta biranih političkih struktura koje na ključna pitanja važna za uspostavu civiliziranog društva nemaju ili svjesno ne nude nikakav suvisao odgovor. Sve ove godine u kojima se stvarnost kontinuirano savija pod teškim slomom moralnog poretka mi gromko šutimo, ustrajno trpimo i nanovo, iznova i iznova biramo identično.

Dobronić je simptom, pravosuđe je simptom, socijala je posebno težak simptom, školstvo je gadan simptom, zdravstvo je krajnji simptom – izvor problema je društvo. Ono je bolesno. Ne razvivši, sem u teoriji, fokus na čovjeka, zadovoljilo se fokusom na naciju.

Ako svaka nacija ima vlast kakvu zaslužuje tada smo za otmicu djece od njihovih majki odgovorni svi mi. Tada smo za ovo dijete koje nam je umrlo jer ga dvije godine nismo bili u stanju zaštititi i smjestiti u udomiteljsku obitelj ili dom odgovorni svi mi.

Ne postoji ”slom sustava”. Da bi nešto bilo slomljeno mora zadovoljiti uvjet da je egzistiralo. Sustav se ne raspada. On naime, nikada nije doista zaživio u onom opsegu i formi zbog kojih bismo ga mogli smatrati sustavom.

Država koja ne služi građanima već odabranoj političkoj eliti generira redom: nezadovoljstvo, siromaštvo, poniženost, nesigurnost, egzodus mladosti ali i čitavih obitelji. Žene kao pokošene padaju po tržnim centrima, dvorištima, stanovima, sudovima. Femicid se izgovara kao ”dobar dan”. Narod je izvor i ishodište; pritom s nevjerojatnim deficitom samopoštovanja ustrajno trpi posljedice.

Presude nisu entitet za sebe, one su spona između vlasti i građana te su autentična volja naroda. Država koja bi trebala ustrojiti spoznajne želje svojih birača ovakva je desetljećima i ako je nalazimo prihvatljivom ne vidim razlog zbog kojeg bi se radilo na njezinoj reformskoj koncepciji.

Jer, za reć’ pravo, imao je ovaj narod prilike da se dozove pameti. Da popizdi, da zbroji dva i dva, da mu prekipi, da mu dođe voda do grla, da podvuče granicu preko koje ne ide. Ali nešto nam baš omililo da nam seru po glavama, da nas vode žedne preko vode.

Država – to smo Mi. Podno nje maleni, raširenih ruku, ko kad nas pogodi pjesma. Država je pritom sjajna (doduše sve plića) vreća za stranke, ministre, gradonačelnike, privatne ordinacije, bolnice i veleučilišta. Ona je i odlična građa za viceve.

Nama dakle igara (posebno nogometnih) ne fali, a i kruha uglavnom ima. Još da, al’ za stvarno, bez zajebancije, imamo i državu, da spasi čovjeka i zemlju, gdje bi nam bio kraj?

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Glumci vs Profesori

> Svi tekstovi ovog autora