Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam

U Zagrebu je 25. siječnja zatvoren 64. teološko-pastoralni tjedan na temu ”Suvremeni izazovi pastorala i kateheze odraslih”. Predavači su se usredotočili na situaciju u Hrvatskoj u kojoj se većina građana izjašnjava katoličkim vjernicima, ali velikim dijelom ne prakticiraju svoju vjeru ili je prakticiraju premalo, odnosno ne prepoznaju važnost vjere kao integralnog dijela svojih života. Problematikom su se bavili teolozi i teologinje! (što se obično prešućuje, jer se podrazumijeva). Rezultat skupa su ozbiljne analize, prijedlozi i ”poziv na snažniji pastoral i katehezu odraslih… koja je – moglo se čuti na završetku skupa – najteže, ali upravo i najvažnije područje pastorala”.

U predavanju naslovljenom ”Analiza vjerske prakse u Hrvatskoj: socijalno-etička i pastoralna perspektiva” iznijet je podatak da je prvih 10 do 15 godina nakon stjecanja neovisnosti Hrvatske vladalo ”ozračje zajedničkoga traženja cijele Crkve uloge i mjesta laika”. Potom se to traženje mjesta laika u Crkvi zapostavilo, a činjenica je da se laici snalaze na svakojake načine. Osim samostalnog snalaženja, organiziraju se u udruge, a mnogi se o vjeri informiraju u virtualnome svijetu.

Za divno čudo okupljeni na Teološko-pastoralnom tjednu nisu odbacili taj način prakticiranja duhovnosti, nego su se složili da internet služi iskustvu rasta i izgradnji vjernika i to u istoj mjeri kod primatelja i komunikatora. Kako su istaknuli predavači, konzervativizam, u smislu prihvaćanja različitih, neliturgijskih načina ponašanja vjernika u uvjerenju da su to i tradicionalni i jedino ispravni oblici, zadaje brigu Crkvi.

Nije naodmet ukazati na formulacija predavača koji je tumačio problem s konzervativizmom:

”Oni (takozvani konzervativni) zanemaruju patrističko razdoblje, posebno prva četiri stoljeća. Kad bi prihvatili i tu tradiciju, ne bi imali problema s liturgijskom reformom, pričešću na ruku, a možda i ne bi klečali na trgu, nego bi eventualno stajali…”. Meni je jasno na što je predavač ciljao s ”patrističkim razdobljem”, a je li to baš svima također jasno?!

Ne moram predavača podsjećati da su prva četiri stoljeća ne samo ”patrističko razdoblje”, već se tada mlada kršćanska zajednica, Crkva u izgradnji (!) borila s različitim vjerovanjima i naucima i učila razlikovati i diferencirati pravovjerje od hereze. No kad čitatelj nailazi na takvu evangelizaciju, ne treba se čuditi kada se zapita kakav je to ”fahidiotski” rječnik, koji treba ostati tamo gdje mu je mjesto – u znanstvenoj zajednici i stručnim publikacijama.

Sasvim jednostavno obrazloženje za relativno raširen pojam konzervativizma, koji je provjeravan u razgovorima s vjernicima koji skoro pa demonstrativno pokazuju konzervativan način ponašanja, konzervativne odavno prevladane teze, molitve, posvećene predmete, slike i slično. Oni, svjesni svoje relativno nedostatne vjerske upućenosti, traže sigurnost u ispravnost svojih vjerskih manifestacija, jer su nesigurni, boje se krivovjerja. Držeći se nekih tradicionalnih oblika, oni imaju povjerenje u sebe i ispravnost svojih stavova, pa se ni po koju cijenu ne daju smesti.

Navedite li im da se i sama Crkva stoljećima trudila razlučivati pravovjerja i krivovjerja (u onom ”patrističkom razdoblju”), to je doista beskorisno. Kod nekih izazivate šok, pa reagiraju burno, uzrujano i uznemireno, drugi će vas, uzdignutim kažiprstom, upozoriti da niste dovoljno upućeni i da ste posve zalutali. Predavači koji su u svojim zaključcima ukazali na svoja iskustva iz kojih proizlazi da je katehetizacija odrasla čovjeka najteži zadatak, vjerojatno su se upoznali također i s takvim stavovima.

Pitam se zašto su na Teološko-pastoralnom tjednu sva izlaganja tematski bila fokusirana na vjernike koji jesu u Crkvi, koji joj nisu posve okrenuli leđa, za koje postoji šansa da će se odazvati pozivima na katehetizaciju, o poteškoćama s njima, o potrebi novih pristupa, metoda, raznih pomagalo, treba li ”progresijama” (prof. dr. Franjo Pogorelec) ili je to ”podilaženje duhu vremena” pogreška. Kriza izgradnje zrele vjere kroz socijalizaciju, pritisak tradicije i(li) sredine više ne funkcionira, treba pronaći druge metode.

Međutim, glavni je problem današnje situacije s kršćanstvom ”tihi egzodus iz Crkve”. Gorući problemi su vjernici koji su daleko od Crkve zbog različitih razloga. Prioritetni problem je, prije no što počnete razmišljati o metodama i pomagalima, kako privući one koji su Crkvi okrenuli leđa, na koji ih način vratiti. Zašto radite drugi korak prije prvoga? Za to treba osmisliti metode.

Predavanja su se usmjerila oko pridobivanja indiferentnih vjernika o kojima se mnogo raspravljalo. No govoriti samo o njima, onima nad kojima predavači imaju stanovitu ”nadležnost”, jednostran je pristup, u stvari to je pristup koji ignorira dostojanstvo osobe, bila ona vjernik ili nevjernik. Osoba kao subjekt, zna govoriti za sebe i ima pravo na to. Zašto nitko ne spominje da treba razgovarati o onim vjernicima koji više ne idu u Crkvu, o tome zašto ne idu i bi li bili zainteresirani ponovo približiti se Crkvi.

Sinoda o sinodalnosti Crkve koja je u tijeku (2021. – 2024.) radi na ostvarivanju ”sinodalnog lika Crkve” ili, službenim riječima, na još neispunjenoj zadaći komunitarne preobrazbe Crkve, na zajedničkom hodu Božjega naroda kroz povijesno vrijeme, kako je formulirao Drugi vatikanski sabor (Lumen gentium, Svjetlost naroda, II.15).

Sinoda je u svome stilu rada ostvarivala zajedništvo: diskutiralo se u kružocima različitog sastava, crkveni dostojanstvenici s laicima i s laikinjama – svećenici s muškarcima i ženama. Govorili su o Crkvi, ali o sebi kao o Crkvi, o ravnopravnim članovima i članicama te Crkve. Nije naodmet napomenuti da je s takvim stilom rada započela sinoda Njemačke Crkve – ona toliko osporavana, popraćena s tolikim sumnjičenjima i izvrgnuta čak i papinskim ”zabrinutim molitvama” (što, u prijevodu na laički jezik, znači ”upozorena pljuskama”).

Svjetska sinoda 2023./2024 mora se nositi s gotovo istim zadacima, kao ona prije dvije godine: laicima i laikinjama priznati – priznati (!), a ne podariti – status pravih subjekata u Crkvi, u svim društvenim aktivnostima, da im se omogući sudjelovanje u procesima donošenja odluka u Crkvi, da se njihov status u svijetu prepoznaje kao mjesto i poziv na ”istinsko evanđeosko svjedočanstvo u najobičnijim životnim stvarnostima”.

Po načinu rada, u kružocima, za stolovima zajednički sudjeluju poneki biskup, kardinal, svećenik, laik ili laikinja, redovnik i(li) redovnica, sinodalci su poručili Crkvi, da su svi oni subjekti, da govore o sebi i podsjećaju Crkvu da se ona sastoji od subjekata, s kojima mora razgovarati i računati, a ne do milosti i nemilosti razglabati što laici misle, traže, hoće – oni će to sami reći, i na radnim tijelima je da slušaju laike.

U pravu je Drago Pilsel kojem osjećaj kaže: ”Da ni u Crkvi, gdje se propovijeda i nastoji živjeti evanđelje, nema nekog velikog života, da je često to doživljeno na razini obreda i tradicije, da nema žive vjere”. (Drago Pilsel, NEMIRI & NESANICE: ”Pitanje (nad)biskupima: koliko katoličkih vjernika, realno, imate u Hrvatskoj?”, Nacional, 4. veljače 2024.).

Slažem se s Pilselovim stavom. Teolozi su svjesni da je u Hrvatskoj prisutan trend, kao i u drugim zemljama, i onim tradicionalno katoličkim, premda ne toliko izražen, pada praktičkih vjernika, porasta onih koji su okrenuli leđa Crkvi, a crkveni velikodostojnici ili razmišljaju o tome ili čak ni ne razmišljaju.

Crkva je zabrinuta, teolozi mozgaju, no ne znaju odakle krenuti. Krenuti treba od vjernika koje misle pridobiti za produbljivanje vjere, vjerskog znanja i vjerske motiviranosti, treba raspravljati o tome što njima treba i kako njima pristupiti. Doduše treba razmišljati i o drugima koje će teško pridobiti. Crkveni dostojanstvenici razgovaraju o jednim i o drugima, no nisu došli na ideju sastati se s ljudima koje misle pridobiti – možda ih i pozvati, saslušati ih tijekom teološko-pastoralnog tjedna, saznati iz prve ruke zašto nisu suglasni s Crkvom ili s predstavnicima vjerskih zajednica. U Europi se pokazalo da se gotovo trećina građana bez vjerske pripadnosti smatra duhovnima. Oko 30 posto građana bez vjerske pripadnosti ne vjeruje u Boga, ali vjeruje u ”višu silu”.

Prijašnji ”svećenički tjedni” bili su vrlo važni događaji u životu Crkve. To mogu potvrditi kao veteranka koja je sudjelovala na njima 1986. i 1990. godine. Teme ”Laici u Crkvi” i ”Žene u Crkvi”, pouzdano znam da su u prepunoj dvorani na Šalati slušali i novinari dnevnih novina (dakle: ”komunjare”) i da su aktivno sudjelovali u diskusijama. Laici su govorili i svećenici o njima, ali i s njima. I gospoda u crvenom i ljubičastom, koji po protokolu sjedaju u prve redove, nisu bili toliko brojno zastupljeni, ali oni koji su se odazvali, iznosili su svoje primjedbe i često neslaganja, ali su se barem očitovali. Nisu se sakrivali iza svojih biskupskih nadležnosti. Moglo se njima obrazložiti, objasniti i, u najgorem slučaju, dogovoriti se s poštovanjem da se slažemo, kako se ne slažemo. Tempi passati.

”Hrvatska klizi u praktični ateizam jer veliki broj odraslih osoba ne osjeća ili zanemaruje važnost vjere u svom životu”, smatra Drago Pilsel, a ja bih dodala, ni teolozi ne znaju kako se danas postupa u ljudskim kolektivima. Ne govoriti samo o ljudima, nego s njima.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora