In memoriam: Danijel Dragojević

Dana 19. 2. 2024. u 91. godini života umro je najveći i najvažniji suvremeni hrvatski pjesnik Danijel Dragojević. Korčulanin rodom (Vela Luka, 28. siječnja 1934.), građanin svijeta duhom, pjesnik čije pjesme najbolje govore o njemu ali i o vremenu u kojem je stvarao.

Danijel Dragojević bio je jedinstvena pojava, beskrajno duhovit, nasmijan, ciničan, okrutan i nježan, intelektualac staroga kova. Bez njega ne bi bilo mnogih emisija Trećeg programa Hrvatskoga radija, a napisao je neke od najvažnijih pjesama koje su utjecale na generacije pjesnika i pisaca. Bez njega je naš književni krajolik pustiji i tužniji, ali njegova poezija je s nama da nas sačuva od nas samih (Fraktura).

KIŠA
Kada te više ne bude, bit ćeš kiša i povremeno
padati po Dubrovniku. Rominjat ćeš, pljuštati, sipiti, 
šumiti po krovovima, ulicama, stablima, po vrtovima,
glavama, kišobranima: bit ćeš na svemu i na
pojedinostima, takva će biti narav tvojih dolazaka.
Poslije toliko uspinjanja silazit ćeš u svačiju žeđ; žeđ
ljudi, stvari, kuća i životinja, nicat ćeš, rasti, cvasti,
blistati na svakom licu. Na jednoj i na drugoj strani
neba bit će tvoje nebo.
Već vidiš nekoga tko predvečer na Trećem konalu
izlazi na terasu i gleda kako raspoređuješ zvučnu
tapiseriju po moru, Lokrumu, zidinama, pločnicima
i vlažiš zvukove dominikanskih zvona, udarce godina
i Zelenaka. Grad će biti u zraku, bit će na zemlji,
utjeha imena, glazba što preskače sebe i silazi stubama
u smirenu ludost.
Tko pruži ruku kroz prozor doznat će da je svuda
i da je sam, jedna sjena slobodna od budućnosti. A
zatim? Zatim će pretrčati pas, zatim će se smiriti
brodovi, zatim će se ribe primaknuti površini, zatim
će svetac u niši izaći iz sna, djevojka obrisati lice – i
ti ćeš prestati.

NAPRIMJER
Volio bih da mogu reći naprimjer i onda
nabrajati to naprimjer. Prozor je naprimjer
jedan naprimjer. I sve što gledamo, znamo i
čekamo nešto je naprimjer iz velikog naprimjer.
I sâm sam usred ljeta, i drugih godišnjih doba,
radosno i manje radosno naprimjer nekog naprimjer. 
Kako sam skakao u djetinjstvu i iz njega vani.
To će reći nabrajao sam i bio nabrajan. A sada?
O, da mi je reći naprimjer i nabrajati to napri-
mjer gdjegod da se zateče. Ja volim naprimjer
onih koje volim, i svoj naprimjer volim. Tako
nekako volim. Kako inače umrijeti bez takvog
obuhvata, vrste jutarnjeg zvona?

VIJCI
Nije svaki vijak tako izuzetan,
a moglo bi se reći ni sretan,
kao što je to obična žarulja.
Ona kada je uvrćemo i kada
dođe do kraja, zasja.
Priča nije duga, samo nekoliko
navoja, ali je sa sretnim završetkom,
što je važno ako se zna kako je mrak
čest i dugotrajan i kako je promjena
poželjna. Drugi vijci, a njih ima
gotovo bezbroj vrsta, nisu takvi,
kod njih na kraju nema svjetla.
Međutim priča svakoga od njih nije
manje uzbudljiva. Navoji kreću,
obično traju duže, i vezuju dvije
strane, učvršćuju dva dijela.
Zahvaljujući njima nešto je to što
jest, ne raspada se. Je li to možda
malo svjetlo? Na neki način da.
U prirodi završetka i obavljena
posla je da na kraju zasja. Svjetlo,
kao što se zna, nije uvijek vidljivo.
Možda upravo to nevidljivo svjetlo
treba osobito cijeniti.

LAKE MISLI 
Lako je lakim mislima,
Iako je i nikakvim mislima,
one dođu i prođu,
one ne dođu.
Često o njima mislim,
često ih čekam i zovem,
dođite lake misli,
dođite nikakve misli,
budite moje misli
zajedno s drugim mislima.
Lake misli za naslov
lake misli u knjizi
lake misli za misli
nikakve za pogled i spavanje
nikakve kada budem na nebu
sa svecima i sveticama
i laganim anđelima
letio iznad oblaka.

***
Diplomirao je 1958. povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do 1967. živio je kao profesionalni književnik u Splitu, a potom u Zagrebu, radeći kao urednik na Trećem programu Hrvatskoga radija. U književnost je ušao kao pripadnik tzv. razlogovskog naraštaja hrvatskih pjesnika (Razlog, 1961–68). U prvoj zbirci poezije (Kornjača i drugi predjeli, 1961), nastaloj u doba dominacije “razlogovaca”, pokazao je pjesničku samosvojnost u izrazu i odmicanje od naraštajne poetičke sheme. Do 1985. objavio je jedanaest zbirki pjesama i kratke proze (O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata, 1970; Prirodopis, 1974; Izmišljotine, 1976; Razdoblje karbona, 1981; Rasuti teret, 1985. i dr.), a nakon devetogodišnje stanke zbirke Zvjezdarnica, Cvjetni trg (1994), Hodanje uz prugu (1997) i Žamor (2005), te Negdje (2013) i Kasno ljeto (2017).

Njegova poezija, u kojoj se iskazuje erudicija i poznavanje likovne umjetnosti (“fenomenologija oka”, Z. Mrkonjić), fenomenološki propituje svijet svakodnevnih i običnih stvari u kojima prevladava razbijeno mnoštvo pojedinačnosti (Rasuti teret) koje se nastoje sklopiti u smislenu cjelinu (Izmišljotine). Njegova “poetika očitosti” (Z. Mrkonjić), u kojoj male, sporedne i nepoetične stvari postaju predmetom opjevavanja, usmjerena je na pisanje kao pokret imenovanja, u kojem jezik više nema komunikacijsku funkciju već funkciju mišljenja, kazivanja i djelovanja (C. Milanja). Primjetno je povezivanje svakodnevnih izričaja s nepripadajućim leksičkim sadržajima i istraživanje na planu metrike, sintakse, semantike i metaforike.

Već se u prvoj zbirci zapaža kako se Dragojević u komponiranju knjige koristi pravilom da u drugom dijelu slijedi dnevnik teksta, kao svojevrsni autoreferencijalni komentar. Također se iz jedne zbirke u drugu ponavljaju neke pjesme pokazujući ne samo na sponu među pojedinim zbirkama već i perpetuiranost, variranje i prepletanje provodnih motiva.
Dragojević briše granice između eseja i priče, proze i poezije, slobodnoga i vezanog stiha i inaugurira žanrovski hibrid poetskog eseja. U duhu suvremenih poststrukturalističkih filozofskih traganja i ujedinjenjem esejističke faktografije i poetske maštovitosti, Dragojevićeva poezija otvara prostore nove semantičnosti i jedan je od najistaknutijih pjesničkih rukopisa suvremene hrvatske književnosti.

Pisao je i eseje, likovne prikaze, studije i monografije (Kosta Angeli Radovani, 1961; Albert Kinert, 1963). Dobitnik je “Nagrade Goranov vijenac” za cjelokupan pjesnički opus (1992) i Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo (2018), koju nije prihvatio.

Dragojević, Danijel. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 20.2.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/dragojevic-danijel>.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  O “Filozofskim pričama” Predraga Fincija
    •  Milorad Pupovac i Dejan Jović: Hvala Budimiru Lončaru!
    •  Papa Franjo: poštujmo primirje tijekom Olimpijskih igara
    •  Pamtimo heroja mira Josipa Reihl Kira
    •  HND o prijetnjama novinarima Nacionala: došli su opasni dani
    •  Prizanja HND-a za 2023. – glavna nagrada Dori Kršul
    •  In memoriam Damir Matković
    •  Biskupi Europe za proširenje EU kao “snažna poruka nade”
    •  Neoustaški nasrtaji na kampanju ''Hrvatska treba Srbe''
    •  In memoriam: Mirjana Krizmanić

> Svi tekstovi ovog autora