Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje

Zaista sam iznenađen količinom reakcija na moju prošlotjednu kolumnu (Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje), ali neću komentirati grube psovke, poziv na linč i lomaču, čuđenje što se još nisam živ zapalio (jer nema više Titova trga u Zagrebu), izmišljotina neoustaša i njima bliskih portala. To, naime, da ću se živ zapaliti ako se Titu oduzme trg u Zagrebu, neću komentirati jer oni koji se pozivaju na Artukovića, Luburića ili samog Pavelića sami o sebi govore, pak oni koji mašu ”istraživanjima” Igora Vukića i njemu sličnih svoju sreću će naći ako nastave čitati Hrvatski tjednik (list jednog bivšeg komunjare), a na Autografu će sreću pronaći, možda jednom, ako se nauče na život bez mržnje, na život u iskrenom suočavanju s prošlošću.

Ja sam sve to prošao i sretan sam što sam se oslobodio mladenačkih mržnji i zabluda.

Ono što ipak želim komentirati, nekako kao nastavak te navedene prošlotjedne kolumne, jest krivo čitanje i razumijevanje iste od strane mnogih koji su se javili. Kažu: Ne postoji kolektivna krivnja. Iako nisam napisao onako kako ti kritičari tumače, smatram da sam dužan stvar još malo pojasniti jer su kolumnu krivo pročitali i neke meni bliske osobe.

Jedna takva osoba mi piše, otprilike, da je odrastao u obitelji u kojoj nikada nije bilo govora o kolektivnoj (nacionalnoj) krivnji ovoga ili bilo kojeg drugog naroda, da su neki članovi njegove obitelji stradali od ustaša. Kaže da su mnogi Hrvati bili protiv ustaša, u partizanima i u logorima poput Jasenovca. Podsjeća na teze Vasilija Krestića o genocidnosti Hrvata i zaključuje da je krivnja osobne naravi, da nema genocidnih naroda.

Zašto mi to piše? Meni nije jasno, ponaša se kao da ništa moje u životu nije pročitao: ni moje tekstove o Jasenovcu, ni moje pohvale partizanima, ni moje kritike rečenom Krestiću i njegovim simpatizerima. Zamjera mi ovu rečenicu iz te moje kolumne: ”… ipak postoji stanovita kolektivna krivnja Hrvata i smatram da ako je savjest mirna nekim (nad)biskupima, moja to ne smije biti”.

Ali rečenicu taj moj prijatelj izvlači iz konteksta i preskače da sam ja pisao o moralnoj, koja je uvijek osobna krivnja, o metafizičkoj krivnji. Mislio sam, pišući rečenu kolumnu, da nije nužno tumačiti njemačkog filozofa Karla Jaspersa, ali očito je potrebno, pa to činim ovim tekstom, tek toliko da svi oni koji su krivo pročitali i krivo shvatili moju kolumnu, shvate pogrešku i moju namjeru.

Kada govorimo o zločinima ustaša u prvom redu nas ne trebaju zanimati zločini drugih, četnika ili poslijeratnih komunista, na primjer. Pitanje krivnje je, više od pitanja koje drugi postavljaju nama, pitanje koje postavljamo sami sebi.

Nije najvažnije pitanje žaliti za vlastite patnje i tražiti krivnju drugoga, već žaliti za patnje drugih i prepoznati vlastitu krivnju.

Kakvu krivnju, jeba te patak, kaže netko treći, moji su bili u partizanima!

Ok, svaka čast partizanima, ali, polako.

Naša trenutna svijest ο postojanju i ο sebi samima zasniva se na načinu na koji u vlastitoj nutrini odgovaramo na rečeno, najvažnije pitanje. Ono je životno pitanje naše duše. ”Samo preko njega može doći do zaokreta koji će nas dovesti do obnove iz temelja našeg bića”, piše Jaspers u otvorenom pismu njemačkom narodu 1946. godine.

Filozofija i teologija, a to su područja o kojima najčešće pišem u ovoj kolumni, koja je otvoreno pismo (neo)ustašama, pozvane su da rasvijetle dubinu pitanja krivnje. Razmatranja ο pitanju krivnje pate od miješanja pojmova i stajališta. Postizanje istinitosti iziskuje razlikovanje.

O moralnoj krivnji može se zaista govoriti samo kroz borbu utemeljenu na ljubavi uzajamno solidarnih ljudi. Možda je moguća objava metafizičke krivnje u konkretnoj situaciji, u književnim i filozofskim djelima, ali jedva da ju je moguće osobno priopćiti. To što ja živim metafizičku krivnju zbog ponašanja mojih sunarodnjaka Hrvata i članova moje obitelji ne znači da će taj oblik krivnje svi prihvatiti. Treba za to više stanje svijesti i ne baš mali napor. Ja sam u tom naporu, najmanje, od 1982. godine na ovamo.

Najdublje su je svjesni ljudi koji su jednom došli do bezuvjetnosti, ali su upravo na taj način iskusili zakazivanje jer tu bezuvjetnost ne mogu primijeniti spram svih ljudi.

Ostaje stid spram stalno prisutnog, koje se konkretno ne da rasvijetliti, već u najboljem slučaju samo općenito razmotriti.

Razlikovanje pojmova krivnje mora nas sačuvati površnosti naklapanja ο krivnji, u kojem se sve bez stupnjevanja navlači na jednu jedinu razinu (krivičnu), kako bi se sudilo u grubom zahvatu, na način lošeg suca.

Razlikovanja postaju zablude ako ne ostane u svijesti kolika je povezanost medu različitostima. Svaki pojam krivnje pokazuje stvarnosti koje mogu imati posljedice za sfere drugih pojmova krivnje. Kad bismo se mi ljudi mogli osloboditi svake metafizičke krivnje, bili bismo anđeli, a preostala tri pojma krivnje (krivična, politička i moralna) ostala bi bespredmetna.

Moralni promašaji razlog su stanja iz kojih tek izrastaju politička krivnja i zločin. Bezbroj malih djelovanja i propuštanja, zgodna prilagodba, jeftino opravdavanje nepravednog, neprimjetno poticanje nepravednog, sudjelovanje u nastanku javne atmosfere koja širi nejasnoću i kao takva tek omogućuje zlo, sve to ima posljedice koje sudjeluju u uvjetovanju političke krivnje za stanja i događaje.

U moralno spada i nejasnoća u vezi sa značenjem moći u ljudskom suživotu. Zamagljivanje tog temeljnog činjeničnog stanja isto je tako krivnja kao i lažna apsolutizacija moći kao jedinog mjerodavnog čimbenika događanja.

Sudbina je svakog čovjeka da bude upleten u odnose moći u kojima živi (malo kasnije će biti riječ o HDZ-i i DP-u, odnosno SDP-u i Možemo!). To je neizbježna krivnja sviju, krivnja bivanja čovjekom. Njoj se suprotstavlja zalaganjem za onu moć koja ostvaruje pravo i ljudska prava.

Krivnja ima izvanjske posljedice koje se tiču opstanka, shvatio to onaj koji je njima pogođen ili ne, a ima i unutarnje koje se tiču samosvijesti, kad sam sebe prozrem u krivnji.

1. a) Zločin stiže kazna. Pretpostavka je prihvaćanje krivca od strane suca u njegovu slobodnom voljnom određenju, a ne prihvaćanje da je kažnjen s pravom.
2. b) Za političku krivnju postoji odgovornost, a kao njezina posljedica ispravljanje nanesenog zla te nadalje gubitak ili ograničavanje političke moći i političkih prava. Stoji li politička krivnja u vezi s događajima koji svoja rješenja pronalaze u ratu, posljedica za pobijeđene može biti: uništenje, deportacija, istrebljenje. Ili pak pobjednik posljedice može prevesti u oblik prava, a time i mjere, ako želi.
3. c) Iz moralne krivnje izrasta uvid, a s njime pokora i obnova. Posrijedi je unutarnji proces, koji će potom imati realne posljedice u svijetu.
4. d) Metafizička krivnja za posljedicu ima preobrazbu ljudske samosvijesti pred Bogom. Ponos se slama. Ta samopreobrazba kroz unutarnje djelovanje može dovesti do novog temelja aktivnog života, povezanog s neizbrisivom sviješću ο krivnji u poniznosti koja se dosuđuje pred Bogom i svaki čin uranja u atmosferu u kojoj obijest postaje nemoguća.

Razlikovanja doduše ne vrijede apsolutno. Na kraju se nalazi uzrok onoga što nazivamo krivnjom, u jednom jedinom sveobuhvatnom pojmu. Ali to može postati jasno isključivo kroz ono što stječemo putem razlikovanja.

Naši mračni osjećaji (sve te ustaške psovke koje primam, na primjer) bez daljnjeg ne zavređuju povjerenje.

Neposrednost doduše jest vlastita stvarnost, ona je sadašnjost naše duše. Ali osjećaji nisu jednostavno tu kao vitalne datosti.

Posredovani su našim unutarnjim djelovanjem, našim mišljenjem i našim znanjem. Razjašnjavaju se i produbljuju u mjeri u kojoj mislimo.

Ne možemo se osloniti na osjećaj kao takav. Pozivanje na osjećaje predstavlja naivnost koja izmiče objektivnosti onog što se može znati i misliti.

Do istinskog osjećaja, koji nam omogućuje da pouzdano živimo, doći ćemo tek nakon svestranog promišljanja i predočavanja neke stvari, neprestance praćenog, vođenog i ometanog osjećajima.

Pročišćenje kroz ispravljanje krivnje je neizbježno. Ali pročišćenje je mnogo više. I ispravljanje krivnje ozbiljno se želi ako svoj etički smisao ispunjava kao posljedicu naše pročišćujuće preobrazbe.

Razjašnjavanje krivnje ujedno je razjašnjavanje našeg novog života i njegovih mogućnosti. Iz njega proizlaze ozbiljnost i odluka. Gdje se to događa život nije više jednostavno tu kao nepristran užitak.

Sreću postojanja, gdje je dopuštena, u međutrenucima, u predasima, možemo zahvatiti, ali ona ne ispunjava postojanje, već se pred pozadinom turobnosti prihvaća kao dražesna čarolija.

Život je u bitnome dopušten samo još kroz trošenje u toj zadaći. Posljedica je skromnost. Kroz unutarnje djelovanje i transcendenciju postajemo svjesni svoje ljudske konačnosti i nesavršenstva. Tada možemo bez volje za moć u borbi prožetoj ljubavlju provesti razmatranje istinitog i povezati se međusobno u njemu.

Možemo šutjeti bez agresivnosti – iz skromnosti šutnje proizići će jasnoća onog što se može kazati drugima. Važni su samo još istina i djelatnost.

Bez lukavstva spremni smo podnijeti što nam je dosuđeno. Štogod da se dogodilo, dokle živimo, postojat će ljudska zadaća koja se u svijetu ne može dovršiti.

Pročišćenje je put čovjeka kao čovjeka. Pročišćenje preko razvoja ideje krivnje u tome je samo moment.

Pročišćenje se ne događa odmah kroz vanjsko djelovanje, ni kroz magiju. Ono je unutarnji postupak, koji nikad nije dovršen, već predstavlja trajno postizanje vlastitosti. Pročišćenje je stvar naše slobode.

Svako malo svatko će se naći na raskrsnici između pročišćenja i zamagljivanja. Pročišćenje nije isto za sve. Svatko kreće svojim osobnim putem. Taj put nitko drugi ne može unaprijed zadati ni pokazati.

Opća razmišljanja mogu samo skrenuti pozornost, možda i probuditi.

Zapitamo li se na kraju od čega se sastoji pročišćenje, izvan rečenog nije moguće davati nikakve konkretne izjave. Gdje nešto ne može biti realizirano kao svrha razumne volje, već se događa kroz unutarnje djelovanje kao preobrazba, mogu se ponoviti samo neodređeni izričaji: prosvjetljavanje i transparentnost kroz uzlet – ljubav prema čovjeku.

Što se tiče krivnje, put je promišljanje iznijetih misli. Njih ne treba misliti samo apstraktno razumom već ih valja i zorno provesti; valja ih predočiti, usvojiti ili odbaciti vlastitim bićem.

To izvršenje i ono što iz njega slijedi, to je pročišćenje. Ono nije na koncu novo, ni nadolazeće.

Pročišćenje je uvjet i naše političke slobode. Jer, tek iz svijesti ο krivnji nastaje svijest ο solidarnosti i suodgovornosti, bez koje sloboda nije moguća.

Politička sloboda počinje time da se u većini naroda pojedinac osjeti odgovornim za politiku svoje zajednice, da – umjesto što samo traži ili prekorava – od sebe zahtijeva da vidi stvarnost i ne djeluje iz pogrešne političke vjere u zemaljski raj, koji nije ostvaren isključivo zbog zle volje i gluposti drugih – štoviše, da zna: politika u konkretnom svijetu uvijek traži prohodni put, predvođena idealom bivanja čovjekom kao slobodom.

Ukratko: bez pročišćenja duše nema političke slobode. Koliko smo uznapredovali s unutarnjim pročišćenjem na temelju svijesti ο krivnji, saznajemo iz svog ponašanja spram moralnih napada na nas.

Bez svijesti ο krivnji naša reakcija na svaki napad ostaje protunapad. Kad nas je, međutim, zahvatila unutarnja potresenost, vanjski napad samo će nas još površinski okrznuti. Možda će još boljeti i vrijeđati, ali neće više prodirati u našu dušu.

Gdje je usvojena svijest ο krivnji, lažne i nepravedne optužbe podnijet ćemo s mirom. Jer naš ponos i prkos su se rastalili.

Tko zaista osjeća krivnju, tako da se mijenja njegova svijest ο postojanju, na toga će predbacivanja drugih ljudi djelovati kao dječja igra koja u svojoj bezazlenosti više ne pogađa.

Gdje je stvarna svijest ο krivnji trn koji se ne može ukloniti, samosvijest se tjera u novi oblik.

Čuju li se takva predbacivanja, osjeća se briga da je onaj koji predbacuje bez pojma ο krivnji i da ga se ona ne dotiče.

Bez prosvjetljavanja i preobrazbe naše duše osjetljivost bi se samo pojačavala u bespomoćnoj nemoći. Otrov psihološke provedbe pokvario bi nas iznutra.

Moramo biti spremni prihvaćati predbacivanja, provjeravati ih nakon što smo ih čuli. Napade na sebe moramo više tražiti nego izbjegavati, jer oni za nas predstavljaju kontrolu vlastita mišljenja.

Naš unutarnji stav će se dokazati. Pročišćavanje nas oslobađa. Tijek stvari nije u ruci nijednog čovjeka zaključen, iako čovjek može stići nepredvidljivo daleko u upravljanju svojim postojanjem. Jer ostaju neizvjesnost i mogućnost nove i veće nevolje, jer preobrazba u svijesti ο krivnji ni u kom slučaju nema za prirodnu posljedicu nagradu s novom srećom postojanja, samo kroz pročišćenje možemo postati slobodni da budemo spremni za sve što dolazi.

Čista duša zaista može živjeti samo u napetosti, naočigled potpune propasti neumorno u svijetu djelovati prema mogućem. Tako tumačimo Karla Jaspersa. I njemu su svašta dobacivali oni Nijemci koji su mislili/govorili, ja nisam kriv, što ja to imam zajedničko s nacistima? Ja sam im čak i oponirao. Kakve krivnje ima, recimo, u Dietricha Bonhoeffera?

Budući više od 40 godina razmatram pojam krivnje za ustaške zločine (ali i za zločine nacista, jer jedan mi je djed bio ustaša, a drugi suradnik Gestapa) ja imam poziv, koji se drugima ne mora dopasti, da progovorim o toj našoj moralnoj krivnji, koja je, meni vjerniku kršćaninu, i metafizička jer se tiče solidarnosti ljudske vrste.

To što neki Srbi nastavljaju s mitologijom o 700.000 pa sve do milijun i pol ubijenih sunarodnjaka u Jasenovcu, o čemu sam se više puta javno očitovao, ili to što su i Hrvati bili žrtve užasnih zločina, ne može mi biti alibi da se prestanem baviti fenomenom naše krivnje.

Ako je netko bio žrtva ustaša ili je potomak partizana odnosno sudionika NOB-a, taj isto tako nema alibi da se ne bavi krivnjom Hrvata ustaša i drugih koji su za trajanja NDH vršili nepravdu i činili zločine.

Naravno, pravo se može odnositi samo na krivnju u smislu zločina i u smislu političke odgovornosti, ne i na moralnu i metafizičku krivnju.

Možda shvatite ako ovo kažem: što vam se čini, vi koji ste glasali za SDP ili za Možemo!, paše li vam ideja koju zagovaraju Peđa Grbin ili Sandra Benčić, da je moguća, dapače i potrebna, koalicija s ekstremnom hrvatskom desnicom koja, valjda nećete kazati da su to sve samo liberali i ekolozi, obitava u redovima Domovinskog pokreta? Desnicom koja bi kaznila Srbe i njihove predstavnike jer, nemojmo se zavaravati, cilj DP-a je što manje Srba na našem, barem političkom horizontu, te vršila kaznene ekspedicije u našim medijima makar ja bio relativno miran jer je Autograf projekt dobrovoljnosti (ja sam prvi među volonterima) i ne ovisi o državnim parama.

Naime, ja nisam ni iz bliza u situaciji kao što je ona u kojoj su Viktor Ivančić ili Andrea Radak (kolumnist i glavna urednica lista SNV-a Novosti) kojima se sada itekako tiče kakva će biti možebitna koalicija onih koji će držati državnu kesu i davati im plaće, a to su, izgleda, HDZ i DP. Ja sam slobodan koliko se u Hrvatskoj slobodan i neovisan može biti! Dapače, financiram neke troškove ovoga portala sam, sa suprugom, jer u ovaj projekt mi vjerujemo. Vjerujemo u načela solidarnosti i dobrovoljnosti.

Elem, na postavljeno pitanje o koketiranju SDP-a i Možemo! s DP-om, vi se, njihovi glasači, možete praviti blesavi. Vidite, tada nastupa moralna krivnja. Pa i politička, na kraju krajeva. Ako se pravite blesavi onda ste i korumpirani, simple as that.

Meni je zaista žao ako su neki čitatelji nezadovoljni mojom kolumnom možda ateisti ili agnostici (i jedne i druge poštujem), ali ja svjedočim o sebi i mom razumijevanju svijeta: bilo je potrebno zastrašujuće naporno iskustvo vlastitog suočavanja s prošlošću (pa ostati bez velikog broja prijatelja, a onda preko trideset godina podnositi tjedna, kadkad i češća blaćenja i prijetnji) te participacija u moderno te kritičko egzegetsko i teološko propitivanje kako bih nanovo odredio odnos društva kakvog vidim i religije u kojoj živim i izoštrio svoju ulogu u državi u smislu kritičkog suvremenika.

Smatram se i osjećam se pozvanim i obvezanim da od države i od svake vlade zahtijevam ostvarenje neotuđivih ljudskih prava koja izviru iz dostojanstva svih ljudi u njihovoj sličnosti s Bogom, prava koja su temelj socijalnog uređenja i svega što služi spasenju duše.

Tijekom ovih više od 40 godina proučavanja sebe u kontekstu krivnje Hrvata ponovno sam otkrio da poruka Evanđelja nije ograničena vlastitom državnom granicom te da solidarnost u kršćanskom smislu nije ograničena samo na vlastiti narod.

Nadam se da ste me, barem neki od vas nezadovoljnih, sada uspjeli bolje razumjeti.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora