Galerist

Bila je gužva, svako malo netko se zalijetao za njihov stol da ”salutira” galeristu, da mu se na neki način dodvori, nekakvom poltronskom gestom. A onda jedan, samo na prvi pogled beznačajan, premda vrlo vješt, pomalo vižljast, malo je reći drzak, mlađi kolega, zajedno sa svojom mlađahnom damom, u duetu, oboje nalickani i ”nabrijani” za akciju, na prepad, eto – u trenutku manjka stolica i stolova, jednom usputnom gestom, posegnuli su oni za njihovim stolom da im se uguraju u njihov posao, u njihov poslovni razgovor s njihovim galeristom i njihovom golom egzistencijom, sve kako bi osujetili taj njihov dogovor i dugo planirani sastanak i ubacili se, pod jeftinom izlikom i otrcanim izgovorom da je krkljanac u restoranu, i da, eto, za njihovim stolom ima dovoljno mjesta za još njih dvoje, ukoliko se svi još malko stisnu…

Srećom žena je ekspresno reagirala, odrješito presjekavši taj iznenadni upad mladoga kolege i njegove dame jednim neoborivim – ”Ne može!”.  

U prvi tren izgledalo je malko pregrubo, zamalo rabijatno, ali već u drugom trenutku – čim je prošao onaj prvi utisak, prvi val zažarenih ušiju i znojnih dlanova – osjećao je naš umjetnik melem postignuta efekta, iscjeljiteljski učinak ženina brza odgovora, otresita reagiranja, odgovora koji je odmah postavio stvari na svoje mjesto, nazvavši ih pravim imenom, bez cimanja i prenemaganja… I tek tada, naknadno, kada je sve već prošlo – prvotna neugodnost i neprijatnost, zažareni obrazi i nakrivljeni pogledi, mogao je naš umjetnik zamisliti kako bi to dalje išlo, njihovo druženje s galeristom, da su kojim slučajem pristali na to grubo uzurpiranje njihova prostora i prostora njihovog galeriste…  

Mladi kolega umjetnik se, naravno, nakon tako brze reakcije umjetnikove žene, na trenutak malko zanio, zatreperivši rukama kao grana na vjetru, no već u idućem trenutku pribrao se, zadivljujuće brzo, otkrivajući nasmiješenim, krezubim zubima da se nije nimalo prepao, što je samo potvrđivalo ispravnost ženine reakcije, već se okrenuo elegantnom piruetom na drugu stranu, tražeći, tobože, neko drugo upražnjeno mjesto, mada je svakome bilo jasno da u restoranu nema slobodnih mjesta, niti za ugurati držak metle među stolice. 

Galeristovo ozareno lice, posve razumljivo, sjajilo se pretjeranom samosvijesti, smijuljeći se pomalo bezobzirno prema svemu uokolo što ga je okruživalo – kao da odjednom to nasmijano lice, u nevidljivoj sprezi s prikrivenom nadmoći, kao da je odjednom to samozadovoljno lice rezimiralo koliko je zapravo taj naš svijet, ta naša mala, iskompleksirana ”kulturna javnost” daleko od svjetskih trendova, daleko od velikih uspješnica, svjetskih izložbi, svjetskih festivala…  

Sve je dijametralno drugačije u svijetu, govorili su njegovi bijeli, blistavi, iskešeni zubi.  

– Fantastičnu instalaciju imamo. Ogromni panj slavonskoga hrasta, zajedno s korijenom, prekriven svilenom trobojnicom, na rubovima obrubljenom pleterom – objašnjavala je žena našega umjetnika.

 – Hmm, mrmljao je galerista klimajući glavom, tako da se nije moglo prozrijeti klima li glavom odobravajući taj iznenadni manevar umjetnikove supruge, ili klima radi izvanrednog okusa ribe, koja se rasporena pušila na njegovom tanjuru. 

– Jedite, ribe su doista svježe – brzo je dodao zamuljanim ustima.  

– Korijen i panj slavonskog hrasta, našeg domicilnog hrasta, i trobojnica od svile sa zlatnim pleterom opšivena – ponavljala je umjetnikova žena, klimajući zadovoljno glavom, iznudivši još jedno ohrabrujuće mrmljanje galeriste koji je naginjao vino iz litrenke u veliku čašu za pivo.  

– Panj sam već rezervirao … i to bi sve išlo preko naše Dragovoljačke udruge, da mi dečki pomognu oko prijevoza i jedan mali domjenak na kraju bismo upriličili ispred galerije, ili, ako se vi slažete, mogli bi ispeći prase tu u obližnjoj pekari, pa ga rasjeći i napraviti kanapee od mesa, mesne kockice na salatu, s krastavcima, što ja znam, to sam vidio na jednoj svadbi, bilo je fascinantno.   

– Hmmmm, da, da …. A čijoj bojni pripada ta udruga? 

– To je naša osamdeset i šesta, slavonska. Mi i Leopardi! Ako smijem pripomenuti, sama ideja za instalaciju izvorno je vezana za ratni put naše bojne, i to treba naglasiti, bez ustezanja, nemamo se čega stidjeti… Dečki su bili oduševljeni, sve je bilo fascinantno, instalacija sa slavonskim, našim izvornim hrastom, kada sam im predložio …Naprosto, svi su ostali paf!   

– Jedino smo još u nedoumici da li instalirati trobojnicu sa znakovljem bojne, ili ipak čistu, državotvornu trobojnicu – mekanim glasom iznova se uključila u razgovor umjetnikova žena.  

– Ovo sa bojnom mi se sviđa. Ovo sa bojnom mi se jako sviđa – zamišljeno je zaključio galerist.  

– Netko iz Ministarstva obrane, svakako, aktivni časnici … Da, to bi moglo biti, hmmm, za državnu televiziju, za Dnevnik … Za prste polizati, hmm, da…  

– A ova riba, čini li vam se da ima malo previše sitnih kostiju? – upitala je umjetnikova žena, i tu se svi nekako zbuniše, zaustaviše, kao da im je neka kost zapela u grlu, a, zapravo, uistinu, nije bilo razloga za takvo što.

 (Napomena autora: Tekst naslovljen ”Galerist”, ulomak je iz neobjavljene zbirke priča u nastajanju).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kako se množi korupcija tako i raste članstvo HDZ-u
    •  Šuma
    •  Sudbina najveće oporbene stranke u rukama ''fikusa''
    •  Mornaričko groblje - Oaza usred ničega
    •  Manifest raspjevanog roba
    •  Košarica Baby Lasagne premijeru Plenkoviću
    •  Hrvatska iznad Hrvata
    •  Premještanje kreveta
    •  Cirkus! Kakav dobar cirkus! Točno u srijedu
    •  Priča koja nikada nije ispričana

> Svi tekstovi ovog autora