autograf.hr

Kako je dublje zalazila u šumu, osjećala je da to više nije ona ista šuma, već neka druga, gušća i tamnija od one koju je otprije poznavala; tiha, zavodljivo mirna, ogrnuta čudnovatim pokrovom sjena. Zastala je ispod krošnje široka bora, kose ispletene u rep, sakupljene na vrhu glave. Osjećala je kako joj se otvara, u […]

Bila je gužva, svako malo netko se zalijetao za njihov stol da ”salutira” galeristu, da mu se na neki način dodvori, nekakvom poltronskom gestom. A onda jedan, samo na prvi pogled beznačajan, premda vrlo vješt, pomalo vižljast, malo je reći drzak, mlađi kolega, zajedno sa svojom mlađahnom damom, u duetu, oboje nalickani i ”nabrijani” za […]

Nabukodonozor i susjed došli su staroj Markovoj premjestiti krevet iz spavaće sobe u dnevni boravak. – Najprije izvucite fotelju iz boravka – kazala je, glasom u kojemu se još uvijek osjećala trunka prikrivene tvrdokornosti i nepopustljivosti, koja je ustrajala u tom samrtničkom času unatoč svim poražavajućim znakovima.

Na užarenom tjemenu, u zbunjujućoj tjeskobi, osjećao je mržnju kojoj se nije uspijevao oduprijeti. A ipak, upravo je njoj trebalo zahvaliti na omamljujućem miru i konspirativnoj premoći koja je bujala kao slatkasta omama, usmjerena prema zajedničkom neprijatelju. I bila je spremna ispuniti najljućom zluradošću jedan tako promašen, isprazan život kao što je bio njegov.

Bilo je u njemu nečeg mahnitog, suludog, što samo svježa, rasplamsana žudnja iznjedri u trenu, samouvjerena i slijepa na vanjske okolnosti, kada ga je neka neshvatljiva snaga uzela pod ruku i, bez taktiziranja i priprema, usred radna tjedna, izgurala iz školskih klupa na užeglu, prašnjavu ulicu. Na ulici više nije bio siguran kao nekada, već […]

– Jadno dijete – uzdiše žena, uvijek istom potištenosti, prilazeći dječaku koji sjedi u hladu ispred njihove kuće, velikih, zaobljenih ušiju čije resice strše na rubovima kape ispod koje istom zatupljujućom silinom bubri njegova ogromna glava, i čekinjasti čuperci poput mladih povijuša izbijaju iz balavih nosnica i okruglih ušiju. – Bok, Borise! – pozdravlja ga […]

Slabovidni je isprva vjerovao da mu vid propada, jer je u mladosti ”trošio” oči sjedeći u stiješnjenoj kabini dizalice, buljeći u sićušne ljude i teret koji je milimetarskom točnošću prenosio s jednog mjesta na drugo, stalno na oprezu, pazeći da nekoga ne prignječi i povrijedi. Bio je gospodar gradilišta, visoko gore među skelama i krovovima. […]