Sarajevo, ljubavi moja

Ovog listopada, prvi puta nakon osamdesetih godina, otputovala sam u Sarajevo na četiri dana. Sretna, što su naši sindikalni čelnici za savjetovanje odabrali baš ovaj grad, kojeg pamtim po izuzetnoj gostoljubivosti, a njegove stanovnike po otvorenom, širokom duhu i tipičnom humoru, pomalo sam i strepila da je tu široku sarajevsku dušu, njihovu toplinu i spremnost da se uvijek vispreno našale, prvo na svoj račun, promijenila četverogodišnja opsada i ratna stradanja.

Radovala sam se i strepila u isti mah, vozeći se zapadnom Bosnom uz divan kanjon rijeke Vrbas čije su vapnenačke stijene oblikovale gotovo nestvarnu rezbariju u krajoliku, koja je u svojim vitičastim njedrima udomila zelenu rijeku a u njoj su šarene krošnje, pune jesenskih boja, ogledale svoje vijorne lisnate kose.

Dalje niz rijeku, uz cestu, prostirala su se polja, poneka mala, stara  bosanska kuća među novosagrađenima, i pastiri sa svojim stadima ovaca. Ponegdje su i šarene bijelo-smeđe krave mirno pasle u polju, sve je odisalo mirom i u tom ozračju, što sam bila bliže Sarajevu, duša je bivala radosnija i spokojnija.

Iako me čekao i naporan radni dio i mnoštvo edukacija, znala sam da će slobodnog vremena biti dovoljno za razgovore, susrete i otkrivanje Sarajeva u svim njegovim mijenama koje su ga zadesile u protekla tri desetljeća.

Smještaj u hotel na Ilidži je bio profesionalan kako i dolikuje toj kategoriji hotelskog smještaja, hrana raznovrsna i preobilna no, iznad svega, naši konobari i topla prisnost kojom su nam se obraćali, pozorno nagnuvši glavu kad bismo zatražili npr. dodatni beštek, nasmijani, donijeli bi iz kuhinje i friško pečene uštipke, potapšavši vas po ramenu i rekavši: ”Evo, vilica, nož, i vrući uštipci, ovi na švedskom stolu su servirani prije pola sata, pa sam donio nove, ispod čekića što se kaže”. Profesionalna usluga ali i topao, prijateljski pristup koji je stvarao dojam da smo u gostima kod dragih i poznatih, a ne u hotelu.

U pauzi između predavanja, otkrila sam lijepu, novu pješačku zonu na Ilidži koja je vodila od hotela, da bi se desno moglo doći do remize – isto urednog okretišta, koje kao i svako ima i pekare i ćevabdžinice i buregdžinice, no nema smeća uokolo, grafita, potrganih koševa, fasade su nove.

Sarajevski žuti tramvaji, ovi novi, vrlo su udobni, još voze i stari češki (kao naši stari na linijama 6 i 14) , no vozni park se obnavlja. S autobusima je to malo zapelo, čini se, jer su zaista stari, no ukupni dojam je vrlo pozitivan.

Otkrila sam na putu prema remizi i mali tipični dućan u kojem sam kupila dehidrirane patlidžane, bamije i rahatluk, nestrpljivo iščekujući subotu, dan za druženje s gradom. No, prije toga, odlučila sam posjetiti Tunel spasa, koji je vodio iz privatne kuće obitelji Kolar, ispod aerodromske piste na kojoj su bila smještena UN vozila s hranom lijekovima i higijenskim potrepštinama, a snajperisti su gađali ljude koji su dolazili po pomoć, pa je tunel bio nužan.

Sve te fotografije, priča kulturnom otporu opsadi o Iron Maiden bendu koji se prošvercao u Sarajevo i održao koncert, svima znana priča o izboru za Miss Sarajevo, Pavarottiju i istoimenoj pjesmi, fotografije uplakane djece i ”sarajevskih ruža” – tragova granata na asfaltu poput krvavih cvjetova,  natjerale su suze na oči. Koliko li je samo propatio taj grad za vrijeme  najdulje u povijesti opsade jednog glavnog grada, koja je trajala 44  mjeseca, bilo je teško od naših sugovornika slušati, a istovremeno, ostala sam mirna i zagrijane duše njihovom toplinom i tipično sarajevskom gostoljubivošću začinjenom visprenim humorom.

Otkrila sam da je Baščaršija jednako mirna i pitoma, golubovi su posvuda, ljudi ih hrane. Sahat-kula uz Begovu džamiju i dalje pokazuje lunarno vrijeme jer se mehanizam sata redovno održava i navija, a bivša Nacionalna biblioteka koja je tijekom opsade razorena granatama te je izgubljeno više od dva milijuna vrijednih knjiga i rukopisa, potpuno je obnovljena.

Na Baščaršiji, priča mi Nijaz o značenju bosanskog ljiljana u simbolici Bosne od Kulin-bana naovamo, o značenju istog u islamskoj, katoličkoj i pravoslavnoj tradiciji i o nes(p)retnoj žuto-plavoj novoj zastavi BiH, idejnom rješenju nametnutom od međunarodne zajednice, a koja izgleda kao prekrojena i nevješto skrpljena zastava EU, i koju nitko baš ne doživljava kao svoju i dio svog identiteta.

Uspijevam razgovarati i s mladima, u drugoj polovici dvadesetih, svih triju nacionalnih i četiriju vjerskih identiteta (uključujući židovski) koji mi govore o potrebi da nadiđu politike podjela, o tome kako političke entitete ne doživljavaju kao zastupnike narodnih entiteta koje navodno predstavljaju, već kao otuđene političke elite, u službi interesa izvan BiH, a umrežene s domaćim (post)ratnim profiterima.

Izražavaju svoje razočaranje što zbog umreženih i koristoljubivih klika, od rata na ovamo, politike podjela umjesto građanskih i uključivih opcija i dalje odnose prevagu na izborima.

Vrelo Bosne, svojom svježinom i kontemplativnom tihom jeseni daje završnu notu divno provedenom danu. Navečer predzadnjeg dana, slijedi svečana Skupština povodom 30.obljetnice našeg Sindikata, kratka dokumentarna kronologija događanja i sindikalnih akcija od osnutka naovamo. I naravno, zahvalnice kolegama koji odlaze ili su otišli u mirovinu.

Na toj Skupštini, saznajem i najdirljiviji razlog zbog kojeg smo došli baš u Sarajevo: na red dolazi zahvala našoj osnivačici i dugogodišnjoj članici Glavnog odbora Gordani Kovač-Bluha, učiteljici iz OŠ Rapska. Krenuo je kratki filmić o njenom sindikalnom radu, zahvala predsjednika, a onda kad je htjela sići s pozornice rečeno joj je da ostane još malo. Uslijedio je film o ratnom Sarajevu, snimka majke koja dječaku u svom naručju popravlja kapicu, razorni zvukovi granata, uplakana dječja lica. Slijedila je snimka nasmiješenog smeđokosog dječaka i njegov sastavak o ratu u kojem govori kako bi sve oružje zakopao duboko u zemlju i more, da nitko više do njega ne može doći, zemlji poklonio tulipane i svakovrsno cvijeće, a nebu šarenu dugu. Potpisuje ga Mersad Kolaković, OŠ Rapska.

I tada, prema pozornici i zapanjenoj Gordani, raširenih ruku kreće čovjek- Mersad, njen učenik koji je želio svoju učiteljicu osobno ispratiti u mirovinu, i zagrljajem joj zahvaliti na svemu što je za njega bila u najtežim vremenima.

Mersadovu majku je, naime, ubio snajperist dok je s njim u naručju trčala u zaklon. Satima je ležao ispod tijela mrtve majke, i to mu je spasilo život. No, od traume mjesecima nije govorio. Prebačen je u Zagreb kod rođakinje Amre i njezine obitelji, i ona mu postaje druga majka. A onda kreće u školu i tu upoznaje svoju učiteljicu Gordanu, koja je upotrijebila sve svoje znanje i cijelo svoje srce da ranjenu Mersadovu dušu dovede do punih njenih potencijala. Ljudi, kakav je to susret, kakav zagrljaj bio! Svi smo plakali!

Te sam večeri, duše nahranjene ljepotom i duhom grada, i svim emocijama koje je boravak u njemu probudio, zaspala mirnim čvrstim snom. I nisam bila jedina.

Prije zatvaranja skupa, razmijenila sam s kolegama dojmove, svi smo bili puni emocija, zagrijani toplom dušom bosanskom. I za kraj, za zahvalu našim prijateljima na gostoprimstvu, četiristotinjak ljudi na zatvaranju skupa zapjevalo u glas ”Sarajevo, ljubavi moja”. Većina je, sigurna sam, u srcu šapnula, baš kao ja ”ja ću se vratiti”. Jer, Sarajevo je grad kojem ću se uvijek vraćati.

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kad dođeš, pričat ćemo o Slavenki
    •  Matoš i žilavi barbarizam u Hrvata
    •  Thompson kao ideološka ''Vegeta''
    •  Sindikalno proljeće na Europskom trgu
    •  Kako Vlada lažira socijalni dijalog
    •  Slučaj Sandra Vukovića: novinarstvo kao politički aktivizam
    •  Božić u ugljenim zjenama
    •  Zbogom, zagrebački Lever House
    •  Da glasam u Mentonu svoj glas dala bih mladom Sarkozyu
    •  Vlada kao koordinacijsko tijelo između interesnih lobija

> Svi tekstovi ovog autora