I crkve imaju razlog osmisliti program EPK 2025.

Od 1985. godine Europska unija svake godine odabire Europske prijestolnice kulture među europskim gradovima koji svojom prošlošću i poviješću, kulturom i perspektivama za budućnost Europljanima trebaju dočarati bogatu baštinu kao i vizije za ophođenje s tim nasljedstvom u budućnosti.

Pri odabiru kandidata za tu prestižnu titulu kroz godinu dana, Europska se unija vodi idejom da u sjeni velikih europskih metropola čame gradići koje valja probuditi iz njihovih Trnoružičinih snova.

Povijest 20. stoljeća ih je potisnula na margine europskih događaja. Dva su grada 1945. godine podijeljena željeznom zavjesom: talijanska Gorizia s jedne i Gorica, preimenovana u Novu Goricu, postojale su kao dvije najisturenije ispostave dvaju nepomirljivih ideoloških tabora, i kao takvi su bili osuđeni na vegetiranje, bez perspektiva za razvitak.

Tko bi u Italiji uložio kapital, ideje i energiju u planove razvitka, kad je u eri Hladnoga rata Europa bila, ne jednom, na rubu eksplozije – i na toj granici gdje se Titova socijalistička/komunistička Jugoslavija sukobljavala s Italijom, kapitalističkom, iredentističkom.

Trst kao jabuka razdora izazivao je svako malo opasno iskrenje. Granica između Italije i Jugoslavije na sjeveroistoku, između talijanskih provincija Furlanije i Gorizije i jugoslavenske (slovenske) pokrajine na Krašu je 1947. godine (Pariškim mirovnim ugovorom između saveznika i bivših sila Osovine),

toliko je nepromišljena, da su se pojedine kote našle na grobovima sela duž granice, a granične crte dijagonalno sjekle pojedine grobove.

Nije čudo, obje su strane ljubomorno i tvrdoglavo inzistirale na nekim, nezaobilaznim, prijeko potrebnim, neotuđivo svojim predjelima, tako da su se obje države približile staroj granici između Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Italije između 1866. i 1918. godine.

Radi se o granici Italije i Slovenije oko koje se na tim brdima, nedaleko Bovca i Tolmina, odvijalo čak 17 krvavih bitaka na toj Sočanskoj bojišnici.

To područje mi je blisko jer se na planinskom grebenu na Karavankama, na Monte Peči, nalazi tromeđa između austrijske pokrajine Koruške, slovenskog područja Kraša i Goričkih brda (Colli orientali). Ondje je granica ispisana krvlju, što se spominje u drevnoj koruškoj himni.

Ove pokrajine danas povezuju međunarodni putovi mira, koji prate tadašnje Karniške i Julijske bojišnice sve do Trsta. Sjeverni izlaz iz neorenesansne zgrade novogoričkog kolodvora, preko Trga Transalpine, imenovanog po željezničkoj vezi između Goricije, slovenskih Jesenica i austrijskog Villacha (Beljaka), bio je između 1945. i 1976. godine, zabranjen za pristup putnicima.

Tada su na malom trgu podigli betonske i žičane ograde ispred kojih su patrolirali pogranični stražari. Jedino se moglo gledati preko ograde i promatrati život i promet s talijanske strane, ili se moglo prošetati duž zida i vidjeti sugrađane i proviriti kroz rupice u gustoj žičanoj mreži.

Nažalost tako je funkcionirala komunikacija između dvaju svjetova. Godine 1976. zid je ipak postao prolazan za nabavke i za krijumčarenje, ali nije bilo ni naznaka da će ga maknuti. Preduboko su se urezali u pamćenje građana s ove i one strane okrutnosti talijanskih fašističkih crnokošuljaša prema Slovencima i Hrvatima, ali i crvenih, koji su u svibnju 1945. godine u Goriziji uspostavili mjesec dana terora, straha i trepeta.

Godine 1989., kad je pao Berlinski zid, nije pao zid na tom željezničkom kolodvoru u Goriciji. Konačno, 2004. godina Slovenija je postala članicom Europske unije, a tada je na zabranjenoj Piazza Transalpina srušen beton, izuzevši malenog komada koji je ostavljen kao trajna uspomena.

Ne mogu se oteti potresnom dojmu: pola koraka do Slovenije, pola do Italije, nekoliko koraka do centra i veličanstvene palače Attems u Gracu, prema sjedištu provincijske vlade i uspomena na grofovske dinastije Attems i Strassoldo, koje su kroz generacije zaduživale habsburške monarhe. Nekoliko koraka dalje prema slovenskoj strani, pa uzbrdicom gore do opatije Kostanjevice, u čijoj kripti počivaju pripadnici dinastije Bourbon, koja je također 1945. godine pretvorena u Titov gulag, slovensku inačicu ženskog gulaga Grgur.

Nova Gorica pak je mjesto na kojem su se arhitekti, projektanti, likovni umjetnici smjeli okušati u novim stilovima i idejama. Ovdje Tito nije bio sumnjičav prema idejnim ”izletima”, tako da je centar, premda stilski neujednačen, inspirativan baš kao eksperimentalno polje.

Po svojem je zemljopisnom položaju Nova Gorica i pozvana da u susretu romanske, slavenske i germanske kulture pronalazi nadahnuća i otkrije neispričane priče u sjeni velikih europskih prijestolnica.

Chemnitz u Njemačkoj u saveznoj pokrajini Saskoj (Sachsen) je treći grad prijestolnica kulture 2025. godine, i to zato što je u svijesti građana izvan Chemnitza bio na zlu glasu kao tipični DDR-ov sivo-crni industrijski grad, ali i kao neviđeni grad koji nitko nije posebno zapazio ili zapamtio.

Na kraju Drugog svjetskog rata 1945. godine Chemnitz je bio gotovo u cijelosti uništen, a zatim je ponovno sagrađen kao industrijski centar. Industrijsku je tradiciju Chemnitz stekao u 19. stoljeću. To je grad bogate industrijske povijesti, a često ga se naziva i Manchesterom Saske zbog važne uloge koju je imao u industrijskoj revoluciji.

Industrijska revolucija je još u 19. stoljeću iznjedrila brzo rastući radnički pokret. Karl Marx ondje je otkrio temelje svojih teza o razvitku radničke klase u besklasno društvo. Chemnitz je od 1949. do 1990. godine bio što je donekle logično, Karl Marx Stadt, grad moderne – moderne arhitekture prije Drugog svjetskog rata, ali ”moderne” po betonskim pločama, građevinskom materijalu za jednolične redove stambenih zgrada u bivšoj Njemačkoj Demokratskoj Republici. Isto tako bi Chemnitz mogao biti grad Katarine Witt i grad nadarenih sportaša, ali i grad neonacista. Grad na prvi mah ne baš atraktivan turistima, ali baš grad za Unseen, za sve ono što treba otkriti.

U Chemnitzu su baš dvije kršćanske crkve pokretačice za novo gledanje, za poglede iza fasadi. Katolička i Evangelička Crkva, ali i evangelikalne zajednice složile su se da će tijekom sljedeće 2025. godine stanovnike i stanovnice grada naučiti novim pogledima, ne samo iza pročelja zgrada, nego i iza lica ljudi. Vidjeti gdje se u ljudima kriju traume, povrede, ogorčenosti, razočaranja… uslijed kojih se mnogi danas okreću radikalnim, desničarsko ekstremističkim, odnosno rasističkim i seksističkim idejama. Chemnitz će 2025. godine postati ”Školom za gledanje”, obećavaju koordinatori crkvi za prijestolnicu kulture 2025.

Raspitala sam se, imaju li vjerske zajednice Italije i Slovenije bilo kakve ideje, kojima bi one mogle nadahnjivati ideju kulturne prijestolnice. Oba grada, slovenski i talijanski, proteklih godina, otkad je pala šengenska granica i kad su otišli iz tih gradova pogranični carinici, policajci, špediteri i srodna zanimanja, koji su dobro živjeli od granica, stagniraju.

Dok se Chemnitz fokusira na otkrivanje skrivenog, zajednička titula za Novu Goricu u Sloveniji i Goriziju u Italiji predstavlja proslavu jedinstva koje prelazi granice. Gradovi u sljedećoj godini žele postati simbol rušenja barijera, i metaforičkih i doslovnih. Ovdje se spajaju dvije nacije i nekoliko kultura, kod rijeke Soče i Alpi.

Pravo je vrijeme obnoviti i nadahnjivati kulturu susretanja i ponovnog druženja, sjećanja na teška vremena neprolaznih granica, i baš zbog toga poticati što više međugraničnih susreta. To bi bila izvrsna preporuka za 2025. godinu i upravo za kršćanske crkve.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora