Romi – narod bez države

Vjetar iznenađenja rijetko prostruji vatikanskim zdanjima kao što je to bilo 4. svibnja 1997. Trg sv. Petra bio je ispunjen tisućama ljudi obučenih u šarena odijela do kraja predanih radosnom plesu i glazbi koja pripovijeda o ponosu i tuzi. Jednoga je od njih papa Ivan Pavao II. toga dana proglašavao blaženim.

Neukog seljaka, velike životne mudrosti, koji se u danima građanskog rata u Španjolskoj dobrotom borio protiv mržnje. Ceferina Jimeneza Mallu. Okrutno ubijenog 1936. godine. Bio je Rom kao i njegovi sunarodnjaci koje je s papom ujedinjavala nada da će ih drugi upoznati i razumjeti. Priznati braćom. Prije svih oni koji se zovu kršćanima.

A ovo je tek mali pogled u njihovu priču koju bismo trebali upoznati jer i sami čeznemo da drugi upoznaju i razumiju našu priču… 

Djeca Indije 

Progon i glad prije petnaestak stoljeća nagnaše Rome da napuste svoju domovinu – indijsku oblast Punjab. Tragajući za novom domovinom, u istočnu Europu dođoše početkom desetog stoljeća. Mnogi od njih kao robovi osvajača – Arapa.

Kronike zapadnih europskih gradova spominju ih od petnaestog stoljeća. Izgledom i životom neobične došljake u početku dočekaše prijazno. S puno znatiželje. Proširi se i priča kako potječu iz Egipta pa ih prozvaše Ciganima – Egipćanima.

Ali Romi ne htjedoše postati kao ljudi među koje dođoše.

Ne bijahu spremni zaboraviti svoje običaje i način života. Voljeli su putovati iz mjesta u mjesto, živjeti bez sulude želje za gomilanjem bogatstva što vodi u mržnju i ratove, radovati se uz zvuke glazbe koja se rađa iz srca koje ničemu ne robuje, zarađivati za kruh svagdanji vještim rukama koje znaju obrađivati drvo i kovine.

Zasmetaše mnogima. Vlastodršcima koji žele sve držati pod kontrolom jednako kao i ljudima koji njima slijepo služe. Vlastito zlo i bijedu počeše podmetati Romima. Bez srama ih počeše proglašavati uhodama i kradljivcima, širiteljima zaraznih bolesti i nesposobnim neradnicima. Gotovo sve ondašnje europske države donesoše zakone po kojima svatko smije progoniti i ubijati Rome po vlastitoj volji.

Od tada u Romima vlada nepovjerenje prema bijelcima koje zovu strancima – gadše. Nastojahu živjeti što dalje od bijelaca koji u njima zbog uskoće svoga duha ne prepoznaše ljude jednaka dostojanstva, upravo ono što riječ rom znači – čovjek.

Zaboravljena patnja

Bilo je pokušaja da Romi postanu dio društva. Ali nikad iskrenih – vođenih željom da Romi ostanu ono što jesu i da se Europljani oslobode predrasuda prema Romima. Takav bješe pokušaj iz razdoblja prosvjetiteljstva. Carica Marija Terezija dade svakoj romskoj obitelji komad zemlje ali im zabrani govoriti romskim jezikom, putovati i ženiti se međusobno. Dopusti da im se oduzimaju djeca, bez dozvole roditelja pokrštavaju i odgajaju u obiteljima bijelaca. Carica htjede istrijebiti Rome tako da se stope s drugim europskim narodima. Sve to produbljivaše nepovjerenje Roma prema bijelcima.

Nepravdu im činjahu i mnogi ljudi iz svijeta umjetnosti – glazbenici, pisci, kazališni stvaratelji. Svoja djela koja ih proslaviše stvarahu učeći i nadahnjujući se romskom umjetnošću, nerijetko i kradući ono što je romsko.

Umjesto da se iz zahvalnosti bore protiv mržnje i predrasuda koje zagorčavahu život Roma, oni stvarahu nestvarne priče o sretnom životu Roma ispunjenom bezbrižnošću. Bajkovite priče postadoše zastor iza kojeg se skrivahu stvarne nepravde prema Romima. Ali nepravdi ni tu nije bio kraj.

Najveće zlo prema Romima počiniše fašisti koji odmah nakon što dođoše na vlast 1935. Rome proglasiše manje vrijednom rasom koju treba istrijebiti. Tijekom Drugog svjetskog rata iz svih osvojenih zemalja deportirani su u koncentracijske logore – osobito u Auschwitz. Fašisti su ih ubili blizu 500.000 a na tisuće ih je preživjelo s trajnim posljedicama mučenja.

Za razliku od fašista koji su pokušali istrijebiti Rome, pobjednici u Drugom svjetskom ratu pokazali su neprijateljstvo prema Romima na drugi način – šutnjom i zaboravom. Dok se na sve strane govorilo i pisalo o židovskim žrtvama fašizma, o romskim žrtvama nitko nije ni pisao ni pokušao saznati njihov broj. Preživjeli Romi nisu dobili ni novčanu nadoknadu za pretrpljena mučenja.

Zahvaljujući predrasudama, u mnogim zemljama Romi često još uvijek trpe bezrazložne i nasilne napade policije za koje nitko ne odgovara. U slučaju da se neki problem ne može riješiti optužuju se Romi koji se nisu u stanju sami obraniti.

Novo buđenje fašizma u zapadnoj Europi, kao i buđenje nacionalne svijesti naroda u istočnoj Europi vodi do novih nepravdi prema Romima.

Budućnost Roma

Danas živi oko 10 milijuna Roma, od toga više od pola u jugoistočnoj Europi. U bivšoj Jugoslaviji živjelo je oko jedan milijun Roma. Danas su rijetki Romi koji žive nomadskim načinom života. Iako pripadaju jednom narodu, žive u različitim plemenima. Svoje ime pleme obično zahvaljuje prvotnom zanimanju svojih pripadnika. Romi vješti u pravljenju kotlova tako žive u kalderaškom plemenu koje je ime dobilo po rumunjskoj riječi za kotao.

Upravo Romi toga plemena žive u Bosni. Ujedno, svako pleme njeguje poseban dijalekt zajedničkog romskom jezika koji potječe iz starog indijskog jezika sanskrta.

Većina Roma danas dijeli sličnu sudbinu. Imaju velike probleme pri zapošljavanju zbog nedostatka odgovarajućeg obrazovanja. Obično ih optužuju da ne žele ići u školu, ali to nije tako jednostavno.

Rijetko gdje postoje škole u kojima Romi mogu učiti svoj jezik, upoznati vlastitu povijest. Ići u školu u pravilu za Rome znači susresti se sa sredinom koja ih prezire i omalovažava. Uspjeti znači prestati biti Rom. Stoga u romskom društvu ulogu škole preuzima obitelj. Rješenje je organiziranje škola uz pomoć cijelog društva u kojima će Romi učiti i o samima sebi.

Ponižavanju Roma često se priključuju i mediji odašiljući u svijet jednostranu, crnu sliku o Romima.

Romi nastoje organizirati unutar društva vlastito školstvo, standardizirati romski jezik, istražiti i napisati vlastitu povijest koju su do sada, vođeni vlastitim interesima, pisali drugi, Europi pokazati veliko bogatstvo svoje kulture, ohrabriti i podučiti Rome da se za svoja prava u društvu bore ali ne mržnjom i zatvaranjem nego stjecanjem znanja.

Romi ne žele sažaljenje drugih nego da ih drugi prihvate s njihovom drugačijom kulturom i vrijednostima kako bi svi zajedno gradili društvo u kojem svi mogu zajedno rasti i učiti jedni od drugih.

Romska vjera

Tijekom povijesti Romi su obično prihvaćali vjeru naroda u čijoj bi se zemlji zatekli. Iako Romi danas pripadaju islamskoj, pravoslavnoj ili rimokatoličkoj vjeroispovijesti, ljubomorno čuvaju običaje i vjerovanja drevne narodne vjere koja svoje korijene vuče još iz Indije.

Vrhovno božanstvo romske vjere zove se Del. U početku bijaše samo voda pa Del od pijeska načini zemlju. Ljudi padoše poput sjemena s velikog drveta. Zemlja i nebo bjehu jedno. Del prvi ljudski par obdari s pet sinova koji kraljevahu suncem, mjesecom, vatrom, vjetrom i maglom. Kad se prvi par ljudi rastade, razdvoji se nebo i zemlja, ljudi prestadoše biti besmrtni a među njih dođoše različiti oblici zla. Zemlju nastaniše dobri i zli duhovi.

Romi vjeruju da sudbinu svakog čovjeka određuju boginje koje se zovu Urme. One su sestre i u noći rođenja posjećuju svako dijete. Najstarija određuje koliko će godina dijete živjeti i kakvom će smrću umrijeti, srednja određuje hoće li dijete biti bogato ili siromašno, u braku sretno ili nesretno a najmlađa nastoji uskladiti omjer sreće i nesreće u životu djeteta. Kako bi ugodili Urmama, Romi ispred šatora stavljaju posudu punu meda i vina s tri žlice.

Sudbina djeteta ovisi i kojega dana je rođeno. Četvrtak i nedjelja znače dug i sretan život, utorak i petak pak siromašan i nesretan život. Srijeda donosi bogatstvo ali i ne prirodnu smrt. Ponedjeljak i subota u sebi kriju dug život, sretan brak ali i siromaštvo.

Romi vjeruju kako je čarobnim riječima i predmetima moguće prizvati u pomoć dobre duhove a odagnati zle. Čarolijama se obično bave žene koje taj dar dobiju rođenjem od roditelja ili kasnije od duhova.

Osobito veliku moć čaranja posjeduje sedmo žensko dijete rođeno u obitelji bez muške djece. Čarobnice koje ljudima čine dobro ljudi poštuju, a one koje ljudima nanose zlo preziru. Nazivaju ih lypi što u prijevodu znači žena koja se ljuti zbog dobra drugog čovjeka.

Čarolijama Romi pokušavaju zadobiti sreću u ljubavi, postići skladan brak, očuvati zdravlje i saznati budućnost.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ekoteološki pabirci I.
    •  Mistika zemlje u životu Alfreda Delpa
    •  Aristides de Sousa Mendes na putu građanske hrabrosti
    •  Pobratimstvo mistike i politike u životu Daga Hammarskjölda
    •  Zaokret prema miru u sjeni nuklearne katastrofe
    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan

> Svi tekstovi ovog autora