autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Posluh savjesti i neposluh ratu

AUTOR: Ana i Otto Raffai / 16.05.2025.

Ana i Otto Raffai

Obilježavanje Međunarodnog dana prigovora savjesti, 15. svibnja, ponovno postaje mjesto okupljanja. Naime, unazad nekoliko godina kao da je taj datum zapao u sjenu. Godinama već većina europskih zemalja, a tako i Republika Hrvatska, nemaju obavezni vojni rok za muškarce, a time ni civilno služenje kao alternativu vojnom.

No stvari su se promijenile šutke i naglo. Ministarstvo obrane priprema vraćanje vojnog roka brzim korakom i sve nekako bez rasprave, šutke, prešutno, skrivećki. No rat se afirmira ne samo kod nas, već mnogo šire. Većina u društvu će možda reći, pa nakon ruske agresije na Ukrajinu i onda Hamasovog terorističkog napada na kibuce u Izraelu naprosto je razumno posegnuti za oružjem radi obrane tekovina demokracije. Neki će reći, radi obrane našeg mira, čak.

Mi smo manjina koja vidi nešto drugo: prihvaćanjem logike prava na obrambeni rat, za tri godine, ako računamo najnoviji ratni pohod Rusije na Ukrajinu kao početak, diskurs, vijesti, argumentacija u javnim medijima su se pošteno promijenili. Od mirnodobskog mi smo duboko zagazili u vojničko/militarističko/ ratnopripremačko.

Ne pišemo ovdje o stanju u vojnim ustanovama, pišemo o prešutnom prihvaćanju militarističkog načina razmišljanja od strane nas građanki i građana, ”običnih ljudi” u običnom svakodnevnom životu.

Odobravanje rata počinje u našim glavama, odobravanje koje onda nalazi svoje realizacije u našim odlukama, našim postupcima. Da li politički vođe slijede naše odobravanje ili ga potiču pa se onda jedno s drugim podržava?

Mi, nešto starija generacija smo pred više od tri desetljeća vidjeli rat izbliza. Rat kao ubijanje, rat kao pljačkanje, rat kao silovanje, rat kao prognaništvo, rat kao traumatiziranje. Danas nam se nudi rat kao obrana, rat kao časno suprotstavljanje agresiji, rat kao produžena ruka demokracije, rat kao jedino razumno, da ne kažemo pametno ponašanje naspram naivnosti pacifista. A tragične i pogubne strane rata se skrivaju, ne spominju.

U koji od ova dva rata mi svojim prešutnim pristankom biramo vjerovati?

Mala šačica mladih ljudi oko nekoliko nevladinih organizacija, premda nije vidjela ništa od gore opisanih ratnih strahota, prigovara iz svoje savjesti protiv rata. U srijedu 15. svibnja su pred Ministarstvom obrane RH stajali s porukom: ”Budućnost bez roka”. U općoj atmosferi, da ne kažemo euforiji zagovaranja obrambenog rata, oni djeluju kao čudaci, ako ne kao naivni, možda i kao neodgovorni. A zapravo su šačica onih koji drže svjetlo razuma u bezumlju koje nam prijeti.

A što se tiče mnogih nas koji se u ovoj zemlji opravdavamo da i Katolička Crkva ima doktrinu pravednog rata valja znati da i u tom području postoji razvoj u promišljanju, a nadasve kriteriji koji i te kako dovode u pitanje spremanje na rat.

Katolička Crkva je doktrinu pravednog rata na prijelazu stoljeća nastojala nadomjestiti ili barem dopuniti konceptom pravednog mira. Danas smo i kao društvo i kao Crkva zaboravili da postoji taj koncept.

A kad bismo točno pogledali, ni obrambeni ratovi kakvi se u praksi pokazuju (primjeri domovinskog rata ili aktualnog rata u Ukrajini, a da ne spominjemo pokolj u Gazi) ne slijede niti jedan, sasvim i konzekventno kriterije doktrine pravednog rata. Naprotiv, niti se o tim kriterijima ne pitamo, nego i kršćanski analitičari ostaju kod pridjeva ”obrambeni” i ne pitaju je li taj rat pravedan i kojim kriterijima se vodi. Kao da bi sama činjenica obrane automatski garantirala pravednost.

A pravedan rat, tako su zamišljali veliki teolozi Augustin i Toma vođen je po svim kriterijima ius ad bellum (pravo da se uđe u rat) i ius in bello (pravo kojeg se treba držati u ratu).

Kriteriji su slijedeći: ulaziti u rat dopušteno je (ius in bello) ako je rat objavila legitimna vlast, ako je konačan cilj rata mir, ako motivacija nikako nije mržnja ili osveta, ako je rat posljednje sredstvo (ultima ratio) i ako je uspjeh ratovanja moguć.

U ratu pak, prema ovoj doktrini postoje četiri kriterija pravednog ponašanja, tzv. ius in bello, a to su: korištena sredstva su neminovna da se postigne cilj, koriste se srazmjerno te se pazi na odnos štete i zaštite, sredstva su proporcionalna onome što se namjerava te su kvantitativno razmjerna, to znači da se sprečava voditi rat protiv nevinih (civila).

Ako nađete bilo koji rat, u prošlosti ili sadašnjosti, koji ispunjava u potpunosti ove kriterije – javite nam.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: