Babilonska poruka šefovima Izraela

Naš je svijet obuzela babilonska pomutnja i izopačenost. Bez obzira radi li se o visokim humanističkim standardima ili vjerskim načelima, čini se da gubimo tlo pod nogama u očekivanju još neke svježe laži i obmane.

Zdravorazumsku stvarnost podjednako izvrću militantni i radikalni  zagovaratelji navodne demokracije i ljudskih prava i vjerski fanatici koji podržavaju grozne nepravde i ubojstva vjerujući da su opravdane jer su ih političari uvjerili da nakon toga nastupa neko mesijansko doba.

Primjeri takvih događanja toliko su brojni i učestali da ih više i ne spominjemo poimence, jer je sasvim bjelodano da sila, otimačina i ratovi vode ovo đavolsko kolo. Nasrtati na slabe i protjerivati ih, otimati teritorij slabijih, tvrditi kako agresori imaju pravo na obranu toliko je patološki da jedino pripada povijesnim zbrkama koje nas upućuju na babilonska zastranjenja uperena protiv Božje vladavine. Moglo bi biti poučno prisjetiti se kako Sveto pismo opisuje Babilon.  

Tijekom povijesti imenu Babilon pripisivala su se razna negativna značenja. Izraz se na više mjesta spominje u Svetom pismu u raznim povijesnim vremenima uključujući i posljedak – eshaton. Razmotrimo ukratko kontekste i značenja ovog pojma u Svetom pismu i opišimo što im je zajedničko.

Citirat ćemo pojedine dijelove biblijskog teksta koje je dobro pročitati u njihovom kontekstu, pri čemu ću koristiti prijevod Kršćanske sadašnjosti iz 1968. godine.

Počnimo s Noinim prapraunukom Nimrodom: ”Glavno uporište njegova kraljevstva bili su: Babilon, Erek, Akad i Kalne, svi u zemlji Šinearu.” (Postanak 10,10). Pod njegovim se vodstvom počela ostvarivati ova nakana: ”Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!” Slijedi Jahvina intervencija: ”’Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije.’  Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji te ne sazidaše grada. Stoga mu je ime Babel, jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jahve raspršio po svoj zemlji.” (Postanak 11,4-9).

Pouzdanje u sebe, svoje gradove, stvaranje svojeg imena (identiteta) nasuprot Bogu završilo je zbrkom i rasulom, stanjem koje se opisuje izrazom Babel.

Možda ovdje možemo iznijeti načelo prema kojem je svako okupljanje i angažiranje ljudi s namjerama koje su suprotne vrijednostima izvorne čovječnosti, što je isto kao da smo rekli izvorne bogolikosti, osuđeno na neuspjeh, samokonzumaciju i razdor.

Konkretno mislimo na isključive i sebične stavove i oblike ponašanja koji stoje nasuprot idealima zdrave duhovnosti, kao što su ”ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost”. (Galaćanima 5,22-23). Kako se takva okrenutost prema Bogu očituje u životu najcjelovitiji primjer nam je ostavio Stolar iz Nazareta koji poziva: ”Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.” (Matej 18,20).

Koračajući velikim koracima u povijesti dolazimo do 7. stoljeća prije Krista, do Neobabilonskog Carstva, koje je odjek Nimrodovog Babela. Čitamo opis ljudske povijesti u starozavjetnoj apokaliptičkoj Knjizi proroka Daniela. Radnja se događa u gradu Babilonu, čije ime znači ”vrata bogova” i čiji je zaštitnik bog Mardok. Kralj Nabukodonozor II. povijesna je osoba i vladao je Neobabilonskim Carstvom od 605. do 562. godine. Međutim, u istom izvoru nalazimo opise babilonske arogantnosti i odbacivanja nebeskog Suverena.

Iako u drugom poglavlju Danielove knjige Bog objavljuje Nabukodonozoru u snu tijek ljudske povijesti, što je iznimna informacija koju bismo svi voljeli znati, kralj odlučuje djelovati nasuprot Božjim namjerama. Danijel tumači kralju značenje lika sačinjena od različitih metala koji predstavljaju niz svjetskih carstava od Babilona do samoga kraja povijesti, na čijem kraju nastupa Božje kraljevstvo. Međutim umišljenom kralju to nije bilo po volji, iako je njegovo carstvo bilo predstavljeno zlatnom glavom lika. Kralj je drugačije zamišljao i prekrajao povijest te stoga ”kralj Nabukodonozor odredi da se načini zlatni kip, visok šezdeset lakata i širok šest, i da ga postave u ravnici Duri, u pokrajini babilonskoj”. Zatim je naređeno prisilno klanjanje ”zlatnome kipu što ga podiže kralj Nabukodonozor!” pod prijetnjom: ”Tko se ne baci na tlo i ne pokloni, bit će smjesta bačen u peć užarenu.” (Daniel 3,1.5.6).

Ova babilonska metoda nasilnog vjerskog i političkog uvjeravanja dobro je poznata u povijesti, i ne može je opravdati ni poznata formulacija sv. Augustina koji kao da dobronamjerno pita: ”Zar da se bojimo kratkotrajne vatre kad pomoću nje izbjegavamo vječnu vatru u paklu?” Nasuprot tomu djeluje Pastir iz Palestine čije ”ovce idu za njim jer poznaju njegov glas” (Ivan 10,4), umjesto da ih tjera ispred sebe.             

Iako Neobabilonsko razdoblje sadrži bahatu i bolesnu izjavu svjetskog moćnika: ”Nije li to taj veliki Babilon što ga ja sagradih da mi bude kraljevskom prijestolnicom – snagom svoje moći, na slavu svoga veličanstva?”, nakon kraljeve škole poniznosti dolazi do promjene o kojoj sam kralj svjedoči: ”Pošto se navršiše određeni dani, ja, Nabukodonozor, podigoh oči prema nebu, razum mi se vrati, tada blagoslovih Svevišnjega hvaleći i uzvisujući onoga koji živi dovijeka: njegovo je kraljevstvo – kraljevstvo vječno, njegova je vlast za sva pokoljenja.” (Daniel 4, 27.31).

Ovo je zasigurno životna opomena i našim svjetskim moćnicima koji se, osim neuvjerljivog privida pobožnosti, zapravo uzdaju u svoje utvrde i atomske bojeve glave.

Ovu opomenu u Danielovoj knjizi trebali bi ozbiljno uzeti čelnici suvremene države Izrael koji se ponose djelovanjem proroka Daniela na Babilonskom i Perzijskom dvoru. Međutim, oni čitaju izvan konteksta retke Starog zavjeta koji navodno opravdavaju njihovu agresivnu politiku.

Povijesna podloga pisaca Svetog pisma koji spominju Babilon svakako je robovsko ugnjetavanje Izraelskog naroda u 6. stoljeću prije Krista. Međutim, biblijski pisci proširuju taj motiv na ropsko stanje krivotvorene duhovnosti koje se očituje u isključivosti, samoživosti, sebičnosti i pobuni protiv Boga.

Valja zamijetiti da su Perzijanci, pod vodstvom njihova kralja Kira, oslobodili Izraelski narod od babilonskog ropstva. Zbog toga u Knjizi proroka Izaije (45. poglavlju) kralj Kir je nazvan pomazanikom, mesijom, što je zapravo jedna od predslika Mesije Isusa Krista koji će osloboditi čovječanstvo od neprijateljstva prema Bogu. Kad bi se današnji vodeći Židovi i neki kršćani prisjetili tih iznimnih odnosa između Perzijanaca i Židova, možda bi se oteli babilonskom ludilu u ratovima koje vode.

Najglasniji odjeci Babilona opisani su u posljednjoj knjizi Svetog pisma, Otkrivenju, u kontekstu posljednjih događanja u ljudskoj povijesti – eshatona.

Opisane su posljedice okretanja leđa onome što je pravo po Bogu i čovjeku. Zapravo zdrava pobožnost nikada nije odmaknuta od istinske ljudskosti. Ova je povezanost jedna od najprisutnijih poveznica između Boga i čovjeka u Novom zavjetu. Apostol Ivan to uvjerljivo ističe: ”Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga.” (1. Ivanova 4, 20-21).

Usred bogatih simbola knjige Otkrivenja, u kojoj se isprepliću vjerska i politička zbivanja u konačnoj zbrci odmetanja od Jaganjca (Isusa), nalazimo osudu i najavu propasti Babilona na dva mjesta u Otkrivenju: ”Pade, pade Babilon veliki koji vinom gnjeva i bluda svojega opi sve narode!” (Otkrivenje14,8), te ”Pade, pade Babilon veliki – Bludnica – i postade prebivalištem zloduhâ, nastambom svih duhova nečistih, nastambom svih ptica nečistih, mrskih jer se gnjevnim vinom bluda njezina opiše narodi; s njom su bludničili svi kraljevi zemaljski, a trgovci se zemaljski obogatiše od silna raskošja njezina.” (Otkrivenje 18, 2. 3).

Nakon uspoređivanja Babilona s bludnicom čuje se i glas s Neba: ”Iziđite iz nje, narode moj, da vas ne zadese zla njezina te ne budete suzajedničari grijeha njezinih! Jer njezini grijesi do neba dopriješe i spomenu se Bog zločina njezinih.” (Otkrivenje 18,4.5).

Ovoj babilonskoj pomutnji nije se lako oduprijeti budući da su pojedinačni interesi sračunati i smišljeno lažni, te se često prikazuju kao legitimna obrana vlastite sigurnosti. Bludno ponašanje u međuljudskim odnosima možda možemo opisati i krajnjim licemjerjem u kojem postoje dvostruka mjerila, a poštenje, solidarnost, međuljudska koegzistencija ne postoje. Opet se sve svodi na koristoljublje ili neku ideološku ili čak rasnu isključivost.

Bitno je pitanje kako se oduprijeti ovom babilonskom metežu.

Nasuprot babilonskom ludilu nalaze se opisi ”priklanog Jaganjca” kojeg svi slave i priznaju Njegov suverenitet. Pri čitanju Otkrivenja obično nas najviše zaokupe mnogi simboli i strahotni prizori, od kojih neke nije lako razumjeti, međutim u Otkrivenju nalazimo osam pjesama pobjede nad Babilonom koji nije samo planetarni već i svemirski problem.

U tim prikazima trijumfa dobra nad zlom, Božjeg kraljevstva nad Babilonom, ističe se 5. i 21. poglavlje. U 5. poglavlju pjeva se nova pjesma koju pjevaju sva stvorenja ”i na nebu, i na zemlji, i pod zemljom, i u moru – sve na njima i u njima govori: ‘Onomu koji sjedi na  prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova!”’ (Otkrivenje 5,13). Predzadnje poglavlje Otkrivenja opisuje novo nebo i novu zemlju kad novi Jeruzalem silazi s neba, a glavno obilježje Božje vladavine je ljubav koja sebe daruje – sebedarje. ”On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.” (Otkrivenje 21,3.4).

Jaganjac iz Otkrivenja zapravo je preplanuli Stolar iz Nazareta, koji je preplanuo jer je ”prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao”. (Djela 10,38).  

Da je Isus danas među nama, sigurno bi bio u Gazi. Isus se nije vozio u kraljevskim kočijama, niti su ga nosili u skupocjenim nosiljkama, on je živio s narodom i pozivao: ”Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.” (Matej 11,28).

Iako su ga čelnici njegovog Izraelskog naroda odbacili, nije im se osvećivao, već je plakao nad Jeruzalemom koji se umjesto da bude grad mira, opredijelio da bude Babilon. Kroz suze Isus izriče sud na tim gradom i Izraelom: ”Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste! Evo, napuštena vam kuća.” (Luka 13, 34).

Oduprijeti se babilonskom mentalitetu znači ne podržavati isključivu, umišljenu i površnu pobožnost koja je laki plijen pomahnitalih političara, već slijediti požrtvovni primjer Isusa koji poziva: ”Složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih!” (Filipljanima 2, 2-4). 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Trump prijeti vjerskoj slobodi kršćanskim nacionalizmom
    •  Resetiranje povijesti svijeta
    •  Kuda ide naš svijet? Ovisi o nama
    •  Bonhoefferova poruka kršćanima u SAD-u
    •  Lažni mesija Donald Trump
    •  Ima li nade za nedužne žrtve i počinitelje zločina
    •  Iznenađeni nadom
    •  Prolazak kroz crveno svjetlo i vjerska sloboda
    •  Ima li smisla moliti se Bogu u krizama?

> Svi tekstovi ovog autora