Hrvatski tjednik je zapravo dnevnički zapis duše oikofoba

Oikofobija označava prijezir, netrpeljivost i mržnju prema domu, domovini i državi. Današnja Hrvatska nije proistekla iz jednog događaja, ona ima svoju povijest. Na tu povijest se, naravno, ne može svesti, ali joj se ona ne može ni oduzeti a da se pritom ne izvrši udar na državu. Oikofobi su oni koji toliko mrze sadašnju Hrvatsku da joj, putem oduzimanja prošlosti, ujedno oduzimaju sadašnju opstojnost.

Oikofobi, primjerice, ne obilježavaju Dan antifašističke borbe, njima sam spomen na hrvatski antifašizam izaziva napadaje bijesa i mržnje prema domu i domovini. Nitko tko se ne može nositi s obilježavanjem Dana antifašističke borbe, a antifašizam jest, na globalnoj razini, najznačajniji događaj naše prošlosti u 20. stoljeću, nije i ne može biti, da upotrijebim taj oikofobima drag pojam, domoljub – riječ je o mrziteljima hrvatske države.

Nedavno sam pročitao knjigu ”Slobodna” koju je napisala Lea Ypi. U knjizi se, iz osobne i obiteljske perspektive, opisuje tranzicija albanskog društva iz komunizma u demokraciju. Čitajući knjigu o albanskom društvu, posebno o njihovim političarima i braniteljima komunizma koji su preko noći postali demokrati, imao sam osjećaj da čitam opis zbivanja u Hrvatskoj.

Komunisti postaju gorljivi antikomunisti, ne zbog toga što su doživjeli preobrazbu, nego isključivo zbog želje da se održe na vlasti i da ne odgovaraju zbog onoga što su u prethodnom režimu činili.

Politika, nažalost, nije polje istine i ideala, nego moći. Ljude moći ne zanima ideologija, njih zanima moć i sasvim im je svejedno uz što trebaju pristati da bi se te moći dokopali ili da bi je sačuvali.

Naše tlapnje o tome kako je Hrvatska ideološki duboko podijeljena država nisu, zato što su tlapnje, istinite – riječ je o spinu koji ima za cilj odvlačenje javnosti od istine, a istina je da su u Hrvatskoj branitelji i nositelji nekadašnjeg režima, preko noći odjenuli lažno domoljubno ruho. U panici da će im netko razotkriti njihovu nekadašnja prošlost, danas neprestano druge optužuju da su radili ono što su oni radili.

Takvi vječiti oikofobi, jer ljudi režima ne mogu imati ni domovinu a ni pozitivan odnos prema domu, ne zatvaraju temu o Jugoslaviji i komunizmu.

Jednom sam, onako usput, istražio što su bili, a i što su radili u danas navodno mrskoj im Jugoslaviji, Ivan Aralica, Ivica Marijačić i Tihomir Dujmović. Ukratko, bili su ljudi režima, to isto su i sada.

Kada ekipa okupljena oko Hrvatskog tjednika piše o tome što su sve komunisti činili, ali i što su sve spremni bili učiniti, treba im vjerovati. Oni ne pišu o nečemu što su istraživali, oni se sjećaju onoga što su sami radili.

Hrvatski tjednik je zapravo dnevnički zapis duše oikofoba odnosno osobna jeka nekadašnjeg režima koji želi i danas preživjeti, samo je promijenjen predznak, ono bitno je ostalo isto – ljudi režima su uvijek isti, a sad, hoće li taj režim biti obojen komunizmom ili nacionalizmom, to već pripada finesama.

Moj odnos prema povijesti je jasan – primam je na znanje i vrednujem ono što se dogodilo u okolnostima u kojima se to dogodilo. Moja namjera je, iako sam svjestan da se to nikada neće ostvariti, da imanentnom kritikom kritiziram stvarnost u kojoj živim, kako bi ta stvarnost bila bolja i savršenija, ali da, iznad svega, poštujem slobodu onih koji imaju neke druge identitete.

Hrvatska država treba biti savršenija država, a kršćanstvo treba prisiliti da se suobliči s Kristom, a ne, primjerice, s nekom režimskom figurom, neovisno o crkvenim haljinama kojima se ta figura zaogrnula.

U prvom slučaju će kršćani težiti prema tome da budu ljudi mira i nenasilja, a u drugom će postajati ili ostajati ljudi režima.

Mržnja prema državi, što oikofobija jest, nije moguća bez mržnje prema povijesti. Razumijem potrebu oikofoba da ne obilježavaju Dan antifašističke borbe, jasna mi je i njihova mržnja prema tome događaju kojega žele negirati i oduzeti mu događajnost. Mržnja tako djeluje – ona nastupa kao negacija. Jedini koji nije negirao kontinuitet svoje prisutnosti u Brezovici je Igor Peternel, on je u Brezovici uvijek prisutan.

Doduše, kada je poštovao ovu državu, obilježavao je pripadnost svim vrijednostima ove države te je u Brezovicu dolazio odati počast antifašisitima, a onda je, poput mnogih drugih, obolio od oikofobije, pa sada protestira protiv naše antifašističke tradicije.

Nekada je bio prisutan u želji afirmiranja domovine i doma, sada to negira. Čovjek i vrijeme su nerazdruživi, ali se često dogodi da vrijeme bude jače od onog ljudskog u nama – tada negiramo žrtve. To se dogodilo ovom, ali i svim ostalim oikofobima.

Događaji o kojima se najžešće sporimo pripadaju prošlom stoljeću. Te rasprave treba potencirati i održavati na životu iz jednostavnog razloga – za društvo je manje opasno da oikofobi svoju mržnju i agresiju usmjeravaju prema prošlim vremenima, tako čine manju štetu u sadašnjem vremenu.

I taj patogeni Hrvatski tjednik, ali ne samo on, njega navodim kao stalni primjer oikofobne niskosti, manju štetu čini kada se uzaludno obračunava s prošlošću. To je, uostalom, samoobračunavanje ljudi koji su nestali iz prostorno-vremenskog kontinuuma – napustili su sebe kao komuniste da bi mogli postati nacionalisti.

Neka slobodno nasrću na sebe koliko god i kad god to žele, bitno je da ne unose u sadašnjost ono što su oni nekada bili. Njih zapravo i nema jer je oikofobija, u Augustinovom smislu određenja zla, negacija ili nedostatak onoga čega bi trebalo biti, ali toga, eto, nema. Oikofobija je realno zlo odnosno realna negacija.

Dan antifašističke borbe je realno dobro, ono pripada hrvatskom dobru, od toga dobra je sastavljen hrvatski dom, hrvatska domovina i hrvatska država. Bez antifašističke borbe nema hrvatske države.

Nepriznavanje ili negiranje Dana antifašističke borbe je negacija doma, domovine i države. I ta negacija je, ponavljam, bolno realna.

Riječ je o realnom zlu koje nazivamo oikofobijom. Zagovornik sam, kako je to nazivao filozof Jean Baudrillard, egzorciranja prošlosti. Spor oko prošlosti nije samo historiografska nego i egzorcistička aktivnost.

Svaki egzorcizam izaziva nemir. Jasno je stoga da će svako, ama baš svako obilježavanje Dana antifašističke borbe pratiti i mahnitanje oikofoba – uznemireni su egzorcizmom. Tako to treba biti i tako će uvijek biti.

Oikofobi su ljudi bez povijesti, doma, države i domovine – zato ne obilježavaju Dan antifašističke borbe.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mene ne čudi da je vojnik s Pantovčaka dvostruki ubojica
    •  Deklaracija JAZU o povijesnom hrvatskom grbu
    •  Stepinac sublimira uzaludno kršćanstvo, hrvatstvo straha
    •  Brešanova Mrduša Donja je ova naša Mrduša Donja
    •  Lave XIV., pozovi katolike da razoružaju duše!
    •  Lav XIV. će biti papa Kristovog Govora na Gori
    •  Glasači HDZ-a u Zadru ne trebaju polagati test inteligencije
    •  Hrvatska nestaje u kanibalističkom zanosu lažljivaca
    •  Franjo nikada nije izdao vlastitu ljudskost
    •  Ne postoji razlika između tzv. naših i vaših silovanja

> Svi tekstovi ovog autora