Naša sudbina nije nimalo sjajna

Devedeset i pete, nakon raspada Jugoslavije i uspješno okončanog domovinskog rata, izašli smo kao moralni i politički pobjednici. U Zapadnom svijetu stekli smo bezrezervne simpatije, u NATO savezu vojne saveznike. Pribilježivši se za ulazak u Europsku uniju, krenuli smo marljivo provoditi, makar na formalnoj ravni, sve reforme koje su bile nužne za ispunjenje kriterija za članstvo i uspješno uključivanje u EU.

Europska komisija prilikom praćenja našeg višegodišnjeg ispunjenja obveza za pristup članstvu EU, posebno se fokusirala na područje pravosuđa i temeljnih prava, što je ponajprije obuhvaćalo reformu pravosuđa, nepristrano vođenje predmeta koji su se odnosili na ratne zločine i borbu protiv korupcije.

Vjerovalo se, zapravo, nadalo se, da će nakon najveće pljačke hrvatske države, takozvane ”pretvorbe”, u režiji HDZ-a, sa ulaskom u EU, stvari krenuti nabolje, demokracija će se samim ulaskom u EU rasplamsati, slobode medija osnažiti, korupcija korjenito smanjiti, ili barem svesti na pristojnu razinu kao u drugim uređenim europskim zemljama, nacionalizam uljuditi, humanizirati …

Kao što znamo, ništa se od navedenog nije dogodilo. Dapače, sve se intenziviralo, i korupcija, i nacionalizam, i kontrola medija, plus ogroman odliv mladih iz zemlje, plus deficit stručne radne snage na svim poljima, ponajviše u zdravstvu ….

Za razliku od one poratne Hrvatske koja je imala perspektivu, ”otvorene karte” i nadu u bolju budućnost, ova današnja Hrvatska, nema više ništa od toga. Izborivši se za punopravno članstvo u Europskoj uniji, predstava ”demokratske, socijalne i uređene Hrvatske” je s time ujedno i završila, kao i želja za prosperitetom, demokratizacijom društva, pozitivnom selekcijom pri zapošljavanju (stručnost ispred političke podobnosti), razvojem neovisnog sudstva koje ulijeva sigurnost i povjerenje svojim građanima …

Sve je otišlo u dim. Ostala je ona ista ekipa iz prvotne, poslijeratne ”pretvorbe”, u režiji HDZ-a, stranke koja dan danas, trideset godina nakon izborene suverenosti, samostalnosti i državotvornosti Hrvatske, simbolizira, poput brončanog spomenika presvučenog vremešnom zelenom patinom, tu istu državnost i opstojnost čiji je neprikosnoveni skrbnik i zaštitnik, vlasnik licence i većinski vlasnik dioničarskog društva ”domovinski rat, državotvornost, samostojnost i suverenost”.

Srednji vijek – jednom riječi dvije riječi, što bi rekao Isak Babelj.

Pitanje koje se ovih dana nameće, u praskozorje najvećeg glazbenog događaja na ovim prostorima – koncerta Marka Perkovića Thompsona, glasi: da li smo kulturološki, diskriminatorski, necivilizacijski i nedemokratski dostigli našeg prvog susjeda i dežurnog neprijatelja, bez čijeg nacionalističkog reciprociteta ovdašnja politika, kao i susjedova aktualna politika, po sistemu ”spojenih posuda”, ne bi mogla ovako idilično funkcionirati, jer jedna od dviju vječno zaraćenih strana uvijek posegne za tim ”spasonosnim” nacionalističkim konsenzusom mržnje, u predizborno vrijeme, ili u neko, po vlast pogibeljno političko previranje u zemlji.

 Ovih dana, u praskozorje najvećeg hrvatskog nacionalističkog skupa na ovim prostorima s neprikrivenim koketiranjem sa simbolima NDH, gdje će se okupiti, prema posljednjim izračunima, oko pola milijuna Hrvata, sa svih strana svijeta – iz Bosne i Hercegovine, Njemačke, Austrije, Švicarske, Argentine…, ali, naravno i velik broj hrvatskih građana, da zajedno daju svoj obol glazbenoj veličini koja je poglavito postala prepoznata u našim krajevima po stihovima koji veličaju ustaštvo i mržnju, a čije je neprotokolarno ukazanje na veličanstvenom dočeku naših srebrnih nogometaša – svjetskih do prvaka, na dupkom punom Trgu bana Jelačića u Zagrebu, izvuklo tog tendenciozno ratobornog i isključivog hrvatskog slavuja iz laganog zaborava, i zabetoniralo ga u mainstream simbol desnice i svekolikog domoljublja u Hrvata, spontano se, samo po sebi, nameće jedno pitanje.

U osvit dakle, ponovimo, najvećeg skupa ideološki jednoobraznih pola milijuna ljudi, nameće se pitanje jesmo li danas kulturološki, odnosno necivilizacijski, dostigli našeg dežurnog neprijatelja Srbiju?

Odgovor koji se nadaje, također spontano ali na žalost i nepobitno, jest da ne samo da smo ih dostigli, već smo ih i prestigli. Kako to, iz kojeg to razloga, upitati ćemo se, naglo poljuljana ponosa i u nevjerici. Pa prisjetimo se – mi smo punopravna dvadeset i osma članica Europske unije i NATO saveza! Nismo li, sve ove godine, živjeli u uvjerenju kako smo predziđe kršćanstva, kako je govorio naš prvi predsjednik, doktor Franjo Tuđman, i ne nosi li takvo određenje određene jasne, plemenite značajke?

Na žalost, te su plemenite značajke u našem društvu iznevjerene, to moramo skrušeno, pognute glave sami pred sobom priznati, gledajući s osjećanjem blage poraženosti u ono što se trenutno događa u naših prvih susjeda. Jer, u isto vrijeme dok se na zagrebačkom Hipodromu priprema romantičarsko nacionalistički skup sastavljen od pola milijuna obožavatelja autora i izvođača pjesme znakovita naslova ”Jasenovac i Gradiška stara”, dok je na nedavnim lokalnim izborima u Hrvatskoj izašao rekordno mali, nikada manji broj glasača, dok se najveći broj privrednog kriminala u zemlji poslovično veže uz vladajuću stranku, dok se najveća oporbena stranka u Hrvatskoj devastira iznutra, potkapacitirana,  bez vizije i jasnoga cilja, u Srbiji je narod, kao što znamo, već mjesecima na ulici, odakle ozbiljno prijeti autoritarnom režimu, tražeći prijevremene parlamentarne izbore – zajedno s ujedinjenom oporbom, koju predvodi intelektualna krema, budući odgovorni građani, studenti.

Ono što Srbija trenutno ima, a to je otpor državnome kriminalu i nada u bolje sutra, to Hrvatska na žalost nema. Hrvatska ima žabokrečinu popločenu lopočima na kojima krekeću žabe, uspavano i anemično, istovremeno i veoma samozadovoljno, omamljujućim ritmom čiji se kreket širi kroz kukuruze i pustopoljine sve do naših ognjišta i tisućgodišnjih snova o arkadijskoj Hrvatskoj sa slika Vlahe Bukovca, o nekoj bogobojaznoj Hrvatskoj – ali uz pivo i samouvjerenosti bez pokrića, i nekoj neprevaziđenoj, neprikosnovenoj i nenadmašnoj Hrvatskoj, kakva se zrcali u uspjesima naših srebrnih nogometaša, naših pozlaćenih turističkih vinjeta i naših rukometaša, dakako i naših Thompsonovaca, i potom ponovno naših zlatno – srebrnih nogometaša, i naših zlatnih rukometaša, i tako dalje, i tako bliže, naizmjenice.

A naše članstvo u sadašnjoj Europskoj uniji, u što smo se već stotinu puta uvjerili, nije nikakva garancija razvoju demokratskog društva i ekonomskog prosperiteta, što plastično oslikava nedavno uvođenje eura u Hrvatskoj, a što je pak uzrokovalo, u korumpiranoj, diletantski vođenoj hrvatskoj ekonomiji, nekontrolirani rast cijena i najveću inflaciju među državama te iste EU.

Sada imamo euro, imamo niže plaće i imamo itekako prisutnu, rastuću i zabrinjavajuću socijalnu nesigurnost, daleko veću nego prije uvođenja eura…

Najnovija zamolba ministra turizma upućena medijima da u vrijeme turističke sezone ne pišu tekstove o rastu cijena hrane i uslužnih djelatnosti, odnosno da mediji ne spominju galopirajuću inflaciju, iz razloga jer to donosi nepopravljivu štetu hrvatskome turizmu, najnoviji je iskorak HDZ – ovog vrijednosnog sklopa, čiji su istaknutiji predstavnici odavno izgubili vezu s golom stvarnošću, hrvatskom svakodnevnicom, koja iskompleksirana i obeshrabrena, ponurena i ponižena kronično životari u siromaštvu i besperspektivnosti.

I na koncu, svima onima koji su kupili karte za koncert na zagrebačkom hipodromu, a i onima kojima takvo što ni na kraj pameti nije bilo, nije na odmet podsjetiti se čuvenih stihova našeg sjajnog Marka Perkovića Thompsona, mainstream simbola hrvatske desnice, mokrih snova hrvatske dijaspore i svekolikog domoljublja u Hrvata, stihova iz pjesme koju je Marko Perković izvodio onda kada bi se atmosfera dodatno zahuktala, a osjećaj urotničkog zajedništva dosegnuo svoju punu voluminoznost:

”Jasenovac i Gradiška stara”

“Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara
Kroz Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure
U Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila

Oj, Neretvo, teci niza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu
Ko je moga zamisliti lani, da će Božić slavit partizani
Ko je reka, jeba li ga ćaća, da se Crna Legija ne vraća

Gospe sinjska, ako si u stanju, uzmi Stipu, a vrati nam Franju
Oj, Račane, jeba ti pas mater, i onome tko je glasa za te
Sjajna zvijezdo iznad Metkovića, pozdravi nam Antu Pavelića”

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Koliko vrijedi jedan ljudski život?
    •  Zašto slovenski umirovljenici ne kopaju po kontejnerima?
    •  Rat u Ukrajini, ima li EU asa u rukavu?
    •  Tužna zakuska
    •  Tito na školskom autobusu
    •  Obezvrjeđivanje velike pobjede
    •  Diletantizam i brzi zaborav
    •  Kako se množi korupcija tako i raste članstvo HDZ-u
    •  Šuma
    •  Sudbina najveće oporbene stranke u rukama ''fikusa''

> Svi tekstovi ovog autora