novinarstvo s potpisom
Tatjana Gromača
Evo nas sada, u svitanje nove jeseni, ponovno na okupu, da nastavimo gdje smo stali ovaj naš zajednički cirkus zvan ”uljudbeni i dični građani države Hrvatske”. Svi smo tu, koji smo za sada i do sada preživjeli, pa se, kao pravi domoljubi, bogu molimo i ufamo da će tako i nadalje biti – tu smo, i dalje sviramo u one naše dobro znane panove frule, koje već pjevaju dobre stare melodije, koje i nama samima već odavno idu na uši – pa opet, i nadalje sviramo, svatko svoju pjesmu, jerbo drugo ni bolje ne znamo, a i zbog koga i zbog čega da se trudimo, u ovoj našoj žabokrečini, u kojoj svatko svakog prezire u osnovi, a potom nadalje samo je stvar nivelacije – koliko i u kojoj mjeri – prezire li iz dna duše, ili je to više prezir rutinski i poslovični, koji je tako reći nužan, kako bi se u specifičnostima našeg suvremenog, europeiziranog konteksta preživjelo?
Nastavljamo dakle i nadalje istim, ukoliko ne i nešto žešćim intenzitetom patiti od dobro nam znane boleštine uskih i tijesnih, malih prostora, od klaustrofobije duha, kao i od kojekakvih drugih fobija, čvrsto se i odano držeći svojih interesnih krugova, iskazujući im lojalnost i kada ne treba…
Nakon što smo odvagali snage u lepršavom ambijentu ljetnih festivala i značajno se nakimali glavama, evo nas ponovno na vrsta – zbor sabirnome mjestu, gdje sa razglasa glasno svira himna. Spremni za nastavak života pod zajedničkim državnim krovom, lažemo, krademo, podmićujemo i podmećemo, tlačimo slabije od sebe i tako rastemo u vlastitim i tuđim očima – sve redom kako smo već naučili da je potrebno – podmazujemo i podebljavamo istovremeno politička zaleđa, biramo strane, premda je jasno da, u stvari, nikakvih strana i nema, obzirom da živimo u neko vrsnom političkom diktatu, gdje se željezna ruka pravolinijskog mišljenja prikriva takozvanim pluralizmom, koji je tek privid privida, kao što je umjetnost za filozofa Platona bila tek sjena sjene.
U svakom slučaju, nitko nije ono za što se predstavlja da jest, svatko ima sijaset lica za izmjenu, ovisno o prigodi, i mijenja ih kao što mijenja košulje iz ormara – histerično i nasumce, jer živi se brzo, pa ritam ne pogoduje dugim promišljanjima.
I nadalje živimo autistično, i to u dvostrukom pogledu – ne samo da nas ne zanima što se zbiva u ostatku svijeta, već nas ne zanima niti ono što se zbiva u našem vlastitom okružju, naročito još ukoliko je to povezano sa socijalnim buntom, rušenjem vladajućih nomenklatura, građanskom hrabrošću, za koju pak naša domaća svijest nikako da shvati što je i čemu služi.
Sve slabo i jadno – u ekonomskom i drugom pogledu – zaobilazimo uhodanom elegancijom seoskih tatova, koji noću brste po tuđim kokošinjcima, pa zatim dio dana ubijaju oko, dok ostatak uživaju u društvenim objedima i kavama, socijalnim kružocima i traču, uživo i na internetu, po kazališnim kavanama i festivalima koji pak neprestance slave kritičku misao i slobodu.
Sve je više samoće i otuđenja, nitko nikome ne vjeruje i svatko se gadi čak i samoga sebe, ali nitko niti da trepne okom, a kamoli da zucne nešto što ne bi bilo u skladu sa općim usmjerenjem, svi verglaju isto kao papige, sviraju na pokvarenom i lažnom, sebičnom verglu kojega diktiraju političko i materijalno moćni, i koje se na ovaj ili onaj način slijedi u čvrstom i poslušnom zdrugu, glumeći sveudilj isto – uvjeravajući sebe da to tako treba – sve makar i tankih, prošupljenih džepova, siromašni ne samo materijalno, nego i onim drugim, za što smo opet zaboravili kako se zove, izbjegavajući siromaštvo, glumeći nonšalantnost, nalik na kakve ofucane romaneskne likove iz 19. stoljeća – zaostali, prašnjavi, uvjereni da furamo neku pravu, naprednu, suvremenu modu, da smo, prav za prav, avangarda ovih prostora, a svakako i šire…
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.