Kriminal kao uzdarje Gospi od Staroga Grada

Na Pag, u malo idilično mjesto Povljana, došla sam prije malo više od četrdeset godina kad je moj tata tamo počeo graditi kuću. U početku, nakon šumovitog i urbanog starog grada Raba, otoka na kojem sam prohodala i progovorila, bila sam osupnuta goleti i pustoši Paga, činjenicom da u našem naselju koje se tad sastojalo od desetak vikend-kuća, nismo imali ni struje, da drveća oko nas nije ni bilo. Samo pašnjaci, i ovce koje su se navečer vraćale u torove pa smo čuli njihovo blejanje i zvona.

To mi se, ipak svidjelo, pa sam vremenom zavoljela kontrast bjeline kamena i mora, i moćan Velebit u pozadini. Slijedeće godine sam se i zaljubila, pa je moje adolescentsko biće odmah bilo spremno pronalaziti inspirativne i romantične zakutke divljine.

Staro mjesto na brdu, bilo je okruženo vinogradima i poljima, desetak obitelji imalo je i velika stada ovaca pa su radili paški sir, što sam s radošću išla promatrati kod naših poznatih, ”tetica” Pogorilić, dvaju vrijednih sestara čije su stare a žilave i snažne ruke još obrađivale vrtove i muzle ovce.

Jedno tridesetak blagdana Velike Gospe provela sam na Pagu, i čim je prošla rana mladost i zaljubljene šetnje uz more, ludiranje s ekipom, počela sam se zanimati za folkloristiku i lokalne običaje. Kasnih osamdesetih, u vremenu kad vjera, osim procesija, nije bila javni čin, moju su pažnju privukli običaji mještana vezani uz Velu Stomorinu, pripreme za hodočašće Gospi od Staroga grada i noćno bdijenje na uočnicu blagdana, koje se pripremalo tiho i dostojanstveno. 

Noćno bdijenje na uočnicu blagdana održava se svake godine u svetištu sv. Marije u Starom Gradu, od 1855.godine, a završava zavjetnom procesijom nošenja kipa Blažene djevice Marije iz Staroga Grada u Zbornu crkvu Marijina Uznesenja u Gradu Pagu, kao spomen na epidemiju kolere koja je harala Pagom polovicom 19. stoljeća, kada su se Pažani zavjetovali Gospi i prema legendi, epidemija se ubrzo utišala.

Kip blažene Djevice Marije u svetištu sv. Marije u Starom Gradu jedan je od najstarijih na ovim prostorima i datira iz 13. stoljeća. Tiha je, dostojanstvena i puna pouzdanja bila molitva paških pastira i vinogradara, kvrgave su se, težačke ruke starica, sklapale u molitvu pred kipom, i umorne noge hodile za njim do Zborne crkve u gradu Pagu.

U Povljani, na Velu Stomorinu, okupljale su se obitelji na ručku pod brajdama na terasama, pod smokvama u dvorištu, iz ponekog se čulo višeglasno pjevanje, starijih napjeva poput Šetala se, šetala, sveta Diva Marija a kasnije i Gospe ribara, težaka.

Sredinom devedesetih godina, urbanistički plan općine iz bivše države po kojem je planirano pored luke naselje malih kućica-bungalova u kamenu s jednim centralnim objektom, butik-hotelom, također u kamenu, kao simbol dalmatinske tradicionalne gradnje, a koje je trebalo biti osnova za razvoj eko turizma u kojem bi kulturni gosti, veće platežne moći, mogli odlaziti u vinograde i smokvenjake u berbu s domaćinima, gledati mužnju ovaca i izradu paškog sira. Poništen je i dio u kojem su na našem rtu Dubrovnik bile dozvoljene samo obiteljske kuće, i 50 m od mora je bilo pomorsko dobro.

U početku, prvih 6-7 godina promjene nisu bile prevelike. No, pretvorba pašnjaka u građevinska zemljišta, na samo inzistiranje mještana, nasljednika pastira i vinogradara, uzela je maha, i 22 godine osiguravala načelniku općine mandat.

Prodavala se djedovina, zemlja koja je nekad hranila ovce, na kojoj su rasli plodni trsovi. Pohlepa je sve više počela pokazivati svu rugobu svog pravog lica. Kad sam jednom mještaninu, tada, u mojim kasnim dvadesetima, četrdesetogodišnjaku, rekla da ne rade to, da je aparmanizacija najgore što mogu svom mjestu napraviti, da su zgrade potpuno nasilje nad autohtonom arhitekturom, pitao me da što ja mislim, da samo mi u Zagrebu možemo imati zgrade, i biti grad?

Objašnjavanje da grad ne čini broj zgrada nego urbana kultura, ne bi me odvelo nikud, to sam na vrijeme shvatila. Kao i komplekse, zbog kojih se taj stidi svojih zemljoradničkih i stočarskih korijena. Pa želi biti ”gospodin” rentijer.

Kako su umirali stari mještani, promjene u krajoliku bile su sve očitije, sve nasilnije. U najboljoj maniri političkog katoličanstva, za Velu Gospu počeli su se vijoriti državni barjaci, u početku rijetko a zatim sve češće, peći volovi i janjci diljem otoka, raditi fešte za puk.

Valjda je i dostojanstvenu, tihu pobožnost predaka zemljoradnika i stočara valjalo zamijeniti nečim vidljivijim, kao i male dalmatinske kuće četverokatnim zgradama s po 10 i više apartmana. Ili vilama u američkom stilu, s plastičnim travnjacima i bazenima.

Vinorodna i plodna Povljana, sa manje od 800 stanovnika, koja je slovila za hraniteljicu Paga, postupno se, i nepovratno, počela pretvarati u apartmansku depandansu, sa projektima koji su potpuno narušili krajobraz, i kojima je počinjen urbicid nad autentičnim vizurama mjesta i prirodnim krajolikom.

Takva mala općina, među najmanjima u Hrvatskoj, ipak je 2020. imala proračun od 10 milijuna kuna – no, isti je skrivao i nevjerojatan kaos u zemljišnim knjigama, te prihodima i rashodima.

Načelnik općine od njezina utemeljenja 1997. Ivica Pogorilić, te je godine završio pod istragom Uskoka kad  je otkriveno da je iz godišnjeg proračuna 405.000 kuna potrošio na – reprezentaciju, dakle iće i piće. Nije točno znao na koga i koliko, jer naime, stalno su, rekao je, tu neke fešte, no ustanovljeno je da je i državni proračun oštetio za 5,2 milijuna kuna.

Janjci i barjaci, sve je to bilo za glasače, Blažena Djevica Marija se takvih iskaza odanosti istinski skanjuje, sigurna sam. Zatim su plodovi pohlepe jedni za drugim počeli ulaziti u vrijeme žetve – prošle godine uhićen je gradonačelnik Paga, a ova godina započela je viješću o pečaćenju nelegalnog glamping resorta u Novalji, kad su turisti, vrativši se s izleta, naišli na kamp zapečaćen od Državnog inspekorata, i policiju oko njega, a nitko ih s recepcije nije dočekao, niti su mogli do svojih stvari.

Mještani Novalje, preciznije, vlasnici apartmana u najstarijem apartmanskom naselju u uvali Gajac, koje je rađeno planski krajem osamdesetih, ovih dana su se uzbunili i osnivaju udrugu koja će se baviti građevinskim divljanjem i nelegalnostima u Novalji za koje tvrde da vode u potpunu devastaciju krajolika (što je vidljivo ako se samo provozate onuda) i da se maksimalno pogoduje investitorima.

Naime, apartmansko naselje Gajac, građeno arhitektonski skladno, pod budnim okom urbanista, bilo je sinonim za uređene i skladne apartmanske depandanse. Kakve su, da se tako nastavilo trebale biti na našoj obali, ondje gdje je nužna kombinacija aparmana i hotelskog smještaja.

Međutim, mala općina Kolan, preuzela je pola Gajca, 2022. su se ubrazo prenamijenili pašnjaci i od tada se gradi punom parom, rastu zgradurine koje potpuno odudaraju od krajolika a i od samog naselja Gajac.

Zanimljivo je i da tvrtka Pag Edition d.o.o. koja stoji iza novih projekata, nema zaposlenih, posluje s gubitkom, a ipak je nositelj višemilijunskih investicija.

Takav je sličan modus operandi i u Povljani. Ne treba biti posebno obrazovan da bude jasno da su to tvrtke – paravani za skrivanje pravih investitora koji preko njih peru novac, a nauštrb krajolika kojeg bezočno devastiraju.

I ove sam godine blagdan Velike Gospe dočekala na Pagu. Bdijenje u Starom gradu se održalo, tradicionalno, uz jednu malu digresiju: grupa mladih u samostanskom dvorištu počela je pjevati Thompsonove pjesme, smatrajući ih, valjda, duhovnima. Vidim da su ih pjevali i na Svjetskom susretu mladih u Rimu.

Papa Lav, vjerujem, oduševljen je plodovima hipodromskog kršćanstva.

Zamrle su, sa odlskom starije generacije, pjesme na terasama i dalmatinska marijanska baština. Sa terase do moje, na kojoj se pekao roštilj povremeno su do mene, na Velu Gospu, dopirali stihovi iz zvučnika ”…pukni puško nek me nema”,  ”nije to obična tkanina”, ”Herceg-Bosno, srce ponosno”.

Srećom, samo dijelovi pjesama, i samo na mahove, jer dovoljno smo udaljeni, i pitospore su između nas.

Blažena Djevica sigurno je do suza ganuta što je postala nacionalna ikona, za koju se vješaju barjaci i pjevaju domoljubne pjesme, na njen blagdan, a još ganutija što svetkovina nije prošla bez obilatog uzdarja devastacije, pohlepe i kriminala. 

Kaže mi stari mještanin ”A čovik se zapita, ča joj je tribalo ono s koleron? Kad nas gleda, pita se bidna i ona”. Potpisujem. A sigurna sam, da će pohlepa i paradno kršćansvo bez plodova ubrzo ući u vrijeme žetve. I bit će plač i škrgut zubi, ako ćemo se izraziti biblijski.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Etnicitet i identitet
    •  Državna matura i muke po esejima
    •  Kanadski i francuski lov na američke sveučilišne profesore
    •  Thompson kao lakmus za ratnu traumu
    •  Ima li u nama snage za promjene i za rad za bolje društvo?
    •  Bečki solilokvij
    •  Bojkot, fanovi i trolovi
    •  Božićno putovanje u središte srca
    •  Tragične smrti i promašeni Milanovićevi sastanci
    •  Sarajevo, ljubavi moja

> Svi tekstovi ovog autora