Neki bi biskupi rado navukli fantomke i udrili na Srbe

Papa Lav XIV. u listopadu je objavio pobudnicu pod naslovom ”Dilexi te” odnosno ”Ljubio sam te”. Sasvim je razumljivo da u državi rastućeg ustaštva ovaj tekst nije imao velikog odjeka, jer je, ipak, riječ o jasnom određenju kršćanstva kao religije ljubavi te o kršćanima kao ljudima ljubavi. Tko nije u stanju ljubiti, ne može biti kršćanin.

Kršćanski imperativ je, dakle, ljubiti svakog čovjeka onako kako to čini Krist. Ustaštvo je, pak, režima nasilja i smrti, svugdje i uvijek. Kada takav režim uđe u crkveno područje, ta Crkva postaje zajednica nasilja i smrti.

Zajednica nasilja i smrti favorizira jezik ohrabrivanja na nasilne čine ili, pak, nakon što je nasilje izvršeno, sramotnom šutnjom pristaje uz počinjeno nasilje dajući mu svetu, bogobojaznu, krajnje pravovjernu dimenziju.

Očekuje li netko da će Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustita et pax ili sama Hrvatska biskupska konferencija reagirati na scene nasilja u Splitu? Ako očekuje, naivan je.

Većina hrvatskih biskupa prema Srbima gaji isti sentiment kao zamaskirana, kukavička rulja iz Splita. Većina hrvatskih biskupa je i 90-ih godina prošlog stoljeća šutke promatrala kako se ljude, zbog njihove nacionalnosti, izbacuje iz stanova i tjera s radnih mjesta.

No, tada smo, srećom, imali zagrebačkog kardinala Franju Kuharića i šibenskog biskupa Srećka Badurinu. Oni su neumorno iznosili kršćanski nauk.

Kuharića ponekad kritiziram, ali mu nikada ne osporavam da je bio glas kršćanstva u ratnim vremenima. Kuharić je govorio, opominjao, odgajao, poučavao, ali nije djelovao. Srećko Badurina je, naprotiv, bio glas kršćanstva, ali je kršćanski i djelovao. On je, dakle, bio cjelovit kršćanin – govorio je i djelovao je.

Danas, ako izuzmemo Matu Uzinića, i nemamo nekih zauzetih biskupa kojima je stalo do toga da kršćanstvo preživi u Hrvatskoj. Danas je, kao nikada do sada, ugrožena budućnost kršćanstva u Hrvatskoj.

I ta ugroza ne dolazi izvana, ona dolazi iz duše kršćana koji su ljubav zamijenili ogorčenošću. Evidentno je da u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj imamo one kojima je stalo do njihove verzije hrvatstva te da kršćanstvo podlažu hrvatstvu. To hrvatstvo, dakako, nema nikakve veze s kršćanstvom.

Hrvatstvo i kršćanstvo su dvije odvojene kategorije. Da ovo razumiju naši biskupi, kao što to razumije sadašnji papa, kao i njegov prethodnik, reagirali bi na gotovo svakodnevnu zloupotrebu kršćanstva.

Istina je da će naši biskupi reagirati samo ako ih se na to prisili. Ta reakcija neće biti iskrena i neće biti u duhu kršćanstva, nego će biti iznuđena, tendenciozna i licemjerna.

U rasapu društva i društvenih vrijednosti aktivno je sudjelovala i Crkva u Hrvatskoj. No, ono što čine ili ne čine hrvatski biskupi ne smije nas odvesti na krivi put da zaključimo kako ono što oni govore (šute) i čine pripada katoličanstvu. Ne pripada.

Katolički pogled iznosi papa Lav XIV., a prije njega je to činio papa Franjo. Hrvatski nacionalisti u crnom, s fantomkama na glavama, nemaju veze s onim što katoličanstvo jest, iako redovito ističu kako su katolici.

To što nemaju veze s katoličanstvom, ne znači da nemaju veze ni s većinom hrvatskih biskupa. Itekako imaju. Ne sumnjam da bi i neki njih na glavu rado navukli fantomke i prepustili se splitskoj hordi. Ako me pitate na koga mislim, odgovorit ću vam: misli na sve oni koji o splitskom, a prije toga i benkovačkom slučaju, šute ili progovaraju jezikom pogažene kršćanske ljubavi.

Sjetimo se samo propovijedi krčkog biskupa Ivice Petanjaka u Svetištu hrvatskih mučenika na Udbini, kada je ustao protiv toga da se Domovinski rat veže s antifašističkim pokretom tijekom Drugog svjetskog rata, tvrdeći kako su antifašisti započeli ono što su agresori na Hrvatsku tijekom Domovinskog rata htjeli dovršiti.

I iz ove rečenice, izrečene za oltarom, nastao je splitski fašistički odnosno ustaški odred koji se okomio na tamošnje Srbe, uglavnom djecu i starce, prikazujući njihovu kulturu kao provokaciju kojom se omalovažavaju žrtve Vukovara i Škabrnje.

Ivica Petanjak, ali ne samo on, brižno je sudjelovao u formiranju idealnog Hrvata koji se ponosi svojim borbenim i osvetničkim kršćanstvom. To je navodno kršćanstvo Domovinskog rata. Problem s Petanjakovom logikom, a biskupa Vladu Košića neću ni spominjati, je što temelj kršćanstva nije rat, nego ljubav.

Umirujuće je, stoga, čitati pobudnicu pape Lava XIV. koja kršćanstvo identificira s ljubavlju – ne s osvetom, zabranama, huškanjem i ratovima,  nego s djelatnom ljubavlju koja se ostvaruje u susretu.

Čovjek ljubavi ne skriva lice, on ne nosi fantomke. One su rezervirane za ljude zla, oni se skrivaju pred bogom i ljudima. Dobro je da se ljudi s fantomkama na licu skrivaju –njima lice uistinu ne pripada, baš kao što kršćanstvo ne pripada ljudima rata i nasilja.

Smisao lica je da se na njemu očituje ljubav, briga, prisutnost i podrška. Razumijem zašto su splitski nasilnici sakrili lice – zbog toga što je prazno, neljudsko, neprijateljsko i nekršćansko.

S njihovog lica je otrgnuta ljubav, a u tome su, budući da su neki od njih uzvikivali i da su rimokatolici, sudjelovali i hrvatski biskupi. Zato šute, zato se skrivaju.

Dobro znaju da su krivi. I jesu, krivi su i odgovorni su. Umjesto da vjernike osnažuju Kristovim porukama, oni se, poput krčkog biskupa, prepuštaju najnižim nacionalističkim strastima zaboravljajući da kršćanstvo nije geografska nego vrijednosna kategorija. Kršćani se ne bore za granice, njima temelj nije u ratu nego u Kristovoj pobjedi nad smrću.

Kada čujem kako klerici veličaju Domovinski rat, odmah mi je jasno da su odustali od kršćanstva.

Krist nije bio branitelj, a još manje osvajač teritorija, on nije bog vojnih trupa, on je spasitelj koji se najbolje osjeća u društvu siromašnih, odbačenih i prezrenih.

Svi odbačeni i siromašni, svi zlostavljani i ubijeni, postali su to uslijed nedostatka ljubavi. Krist je bog siromašnih i odbačenih, on je bog manjina, zato što ljubi. Tamo gdje su siromašni, odbačeni i prezreni, tamo je Krist.

Krist ni u Splitu nije bio s napadačima, on je bio s napadnutima. Ako želite saznati što kršćanstvo danas jest, slušajte i čitajte papu Lava XIV., okanite se hrvatskih biskupa.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Revizionistička gadarija i produžetak duha Jasenovca
    •  Protumigrantski stavovi su protukršćanski stavovi
    •  Halidova mi je smrt održala pedagošku lekciju o dobroti
    •  Plenković je misao, Beroš je materijalizacija te misli
    •  Kutleša je, zapravo, nakanio srušiti zagrebačku vlast
    •  Sekularnost države nije narušena, nego ugrožena
    •  Oružje i sloboda, ma što nam govorili, ne idu skupa
    •  Ovaj svijet vapi za dobrotom kakvu je pokazao Carlo Acutis
    •  Vlado Matijanić i Josip Reihl-Kir nisu rođeni kao zastave
    •  U Benkovcu je razapeto odavanje počasti Josipu Reihl-Kiru

> Svi tekstovi ovog autora