Nacionalizam je podmukla prevara, a nacionalisti su hulje

Nacionalizam je podmukla prevara. To mislim o svakom nacionalizmu, iako me, samo zato što sam pukom igrom slučaja u svijet i povijest ušao kroz hrvatski jezik i hrvatsku kulturu, najviše zanima hrvatski nacionalizam.

Hrvatski nacionalizam je najveći problem za Hrvate, baš kao što je, hrvatskim nacionalistima određujući, jer bez njega ne bi mogli biti to što jesu, srpski nacionalizam najveći problem za Srbe.

Kolumne nisu mjesto za znanstvene rasprave, stoga neću navoditi tipove i karakteristike nacionalizma, zadržat ću se na onom prvom, intuitivnom, predznanstvenom, svakodnevnom određenju nacionalizma – to je onaj nacionalizam čije posljedice osjećamo na vlastitoj koži.

Na koži se, naime, lomi nacionalizam. Moja koža ne dijeli samo, u fizičkom smislu, mene od ostataka svijeta, ona je granica koju niti jedan nacionalizam ne može svladati. Unutar moje kože nalazi se carstvo koje nadilazi sve fizičke entitete. To carstvo je carstvo moga ”ja” i u njega ne ulazi nacionalistička prevara.

Kada moje ”ja”, koje je jedini moj posjed, zapravo riječ je o posjedniku i posjedu budući da predstavlja identitet mene s onim što ja sebi jesam, misli hrvatski nacionalizam, ne odbacuje ga zbog toga što je hrvatski, nego zbog toga što je nacionalizam.

Ono što mislim o hrvatskom nacionalizmu, mislim o svakom nacionalizmu – nacionalizam ne promovira naciju, on je guši, ubija i bestidno je pretvara u entitet prostituiranja.

Nacionalizam bih još i nekako mogao razumjeti u fazi stvaranja nacionalne države, ali poslije ne. Taj prvi, državotvorni nacionalizam ima sve dionizijske elemente. Riječ je o nezaustavljivoj struji života koja ruši sve prepreke želeći nezasitno, izvan svake mjere, konzumirati ono što predstavlja najviši i nezamjenjivi užitak, nešto za čime je neka nacija čeznula, a čeznula je za nacionalnom državom.

Kada je nacionalna država nastala ili kada se nacionalna država oslobodila, nacionalizam se, ako ga se ne zaustavi, pretvara u rušilačku snagu.

Budući da je stvaranjem nacionalne države, nacionalizam dobio prostor i područje djelovanje, ta rušilačka snaga uništava prostor na kojem djeluje, a to je nacionalna država.

Dionizijski nacionalizam, dakle, ne smije nadživjeti stvaranje države jer, sama država, nakon što je nastala, mora poprimiti, kada već pišem u dohvatu Nietzscheove terminologije, apolonijske elemente odnosno država, ako želi opstati, toj nesputanoj snazi života mora dati formu i jasno određenje.

Dionizijski nacionalizam se, ako se ne transformira u kulturu i osjećaj ponosa zbog pripadanja jednom narodu – a taj osjećaj je, naravno, romantiziranjem i prekomjernim estetiziranjem odmaknut od stvarnosti – pretvara u oružje koje nacionalnu državu uništava želeći je vratiti u onaj početni stadij njezina nastanka.

No, nevolja je da ono što postoji ne možemo, bez prethodnog poništenja, ponovo izgraditi.

Nacionalizam, nakon nastanka nacionalne države i formiranja nacije, postaje glavna rušilačka snaga usmjerena upravo te nacionalne države i te nacije.

Formalni glavni neprijatelj svim nacionalistima samo služi kao dimna zavjesa iza koje će nesmetano raditi na uništavanju vlastite nacije.

Hrvatskim nacionalistima kao dimna zavjesa služe srpski nacionalisti, a srpskim nacionalistima, naravno, za istu namjenu služe hrvatski nacionalisti.

Nacionalizmi se dobro primaju kod onih koji pate od krize identiteta. Nacionaliste bi, zbog identitetske krize, trebalo poslati na terapiju koja će ih suočiti s time da napokon prihvate stvarnost nacionalne države – da je ona, kada je riječ o hrvatskim nacionalistima, nastala i da se s tom činjenicom nose kako znaju i umiju, ali bez nasilja.

Skaredne su scene kada navijačke skupine, sa skrivenim individualnim karakteristikama, a tu prvenstveno mislim na lice prekriveno fantomkama ili nekom drugom tkaninom koja služi u funkciji skrivanja vlastite kože, ulicama kroče kao nadničari koji su došli na gradilište sa zadatkom da od postojećeg materijala sklepaju državu.

Hrvatska država je formirana, nju se više ne može stvoriti odnosno svaki građanin već stvorenu državu, što je objektivna činjenica, može u sebi stvarati i dovršavati – ali samo u sebi.

Ono što Hrvatskoj nedostaje je puni život i snaga onog formiranog. Ta snaga više ne može doći iz dionizijskih elemenata, jer oni državu uništavaju, ruše i ugrožavaju, nego iz identitetskog samooživljavanja.

Ustav RH predstavlja identitetski spis hrvatske države. Ono što mi jesmo odnosno tko jesmo, sadržano je u našem imenu i prezimenu; ono što država jest ili ono što Hrvatska jest, sadržano je u Ustavu.

Ono što našoj državi nedostaje je oživotvorenje ustavnih kategorija i vrednota.

Ustavom je dokinuta dihotomija dionizijskog i apolonijskog, hrvatska država je definirana, ali je problem što se nacionalisti i politički kleptomani, iako nisam siguran da nije riječ o jednim te istima, teško nose s činjenicom nastanka država. Zbog toga ustrajno i uporno rade na sprječavanju da ona uistinu bude ono što kaže da jest, a kada bi napokon postala to što kaže da jest, ova država se ni po čemu ne bi razlikovala od raja. U raju je, naime, ljubavlju i pravdom, dokinuta razlika između bogova i ljudi.

No, budući da je Hrvatska izložena hrvatskom nacionalizmu, sva je prilika da ćemo se prije dokopati raja kao eshatološke nego kao političke kategorije.

Koliko je hrvatski nacionalizam jadan, vidljivo je iz reakcije nacionalističkog polusvijeta na kulturne događaje u organizaciji Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Srbi u Hrvatskoj imaju pravo u svakom trenutku, u svakoj prilici i na svakom mjestu prezentirati vlastitu kulturu, ali kada, pod krinkom događaja iz kulture, pokušaju prošvercati srpski nacionalizam u neizrečenoj ali prisutnoj formi, onda  na djelu nije kultura nego jad i bijeda srpskog nacionalizma.

Da, mislim na Dejana Medakovića i ne, nije mi sporno da netko može biti zagovornik najnižih politika, kao što je to primjerice Martin Heidegger ali i Dejan Medaković, i vrhunski filozof ili povjesničar umjetnosti.

Kada predstavljamo neku zaslužnu osobu, tu osobu treba predstaviti cjelovito. Dejan Medaković nije bio samo povjesničar umjetnosti i akademik, on je bio i srpski nacionalist. Memorandumom SANU prizivao je Slobodana Miloševića ili nekog takvog, dok je traženjem zaustavljanja kaznenog progona Radovana Karadžića legitimirao rat i etničko čišćenje kao sredstvo ostvarivanja onoga što je naznačeno Memorandumom.

Nacionalizam ne može presuditi kulturi i povijesti umjetnosti, ali se tamo ne smije ni sakriti. Ako je ”nacionalizam utočište za hulje”,  kultura to nije. Kultura nije, ne može biti i nikada neće biti utočište za prešućeni nacionalizam.

Nacionalisti su hulje, sasvim je svejedno jesu li to srpske ili hrvatske hulje – hulje su hulje.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Neki bi biskupi rado navukli fantomke i udrili na Srbe
    •  Revizionistička gadarija i produžetak duha Jasenovca
    •  Protumigrantski stavovi su protukršćanski stavovi
    •  Halidova mi je smrt održala pedagošku lekciju o dobroti
    •  Plenković je misao, Beroš je materijalizacija te misli
    •  Kutleša je, zapravo, nakanio srušiti zagrebačku vlast
    •  Sekularnost države nije narušena, nego ugrožena
    •  Oružje i sloboda, ma što nam govorili, ne idu skupa
    •  Ovaj svijet vapi za dobrotom kakvu je pokazao Carlo Acutis
    •  Vlado Matijanić i Josip Reihl-Kir nisu rođeni kao zastave

> Svi tekstovi ovog autora