Dijaspora kao špajz hrvatskog nacionalizma

Kada zgasne struja nacionalizma u Hrvata, u dijaspori se upali agregat. Nakon nekoliko godina promatranja naših dijaspora u npr. Njemačkoj, sve očitija mi je pojava jedne vrste ”špajz nacionalizma”. To jest, ovdje se on u mnogim krugovima čuva poput zimnice, nakiseljen emocijama koje još uvijek nisu prerađene, sortirane i ukroćene. Ali ne čuva se jedan takav ukočeni identitet samo emocijama. Ima tu još jedan važan element koji meni kao teologu zadaje glavobolje i dušobolje.

Dijaspora dakle živi u jednom stanju napetosti između društva u kojem živi i radi i društva u kojem vidi i osjeća svoje porijeklo. Sve bi to bilo sasvim normalno da mozaik ”domovine” nije sačinjen sličicama s godišnjih odmora i internet portalima, stranicama i likovima koji masovno koriste nazive hrvati.de, Hrvati u dijaspori, Hrvati vamo, Hrvati tamo – i sve masovno nudeći isključivo jedan, tobože jedini ispravni, narativ hrvatstva.

Dakle čista mitološka slika domovine, potkrijepljena neprestanim osjećajem ugroze, prkosa i ponosa te ratne retorike i Domovinskog rata kao početne točke svakog povijesnog mišljenja. I naravno sve preliveno šlagom hrvatsko-katoličke verzije kršćanstva.

Kako to recimo izgleda u praksi, moguće je analizirati pomoću ”božićnog” otvorenog pisma svećenika hrvatske katoličke misije u Berlinu, fra Zvonke Tolića.

On se u svom pismu zgrožen obraća javnosti povodom katoličke mise polnoćke koju je njemačka državna televizija ARD uživo prenosila iz Stuttgarta. Ondje su umjesto klasičnih jaslica odlučili predstaviti umjetničku instalaciju, živoga čovjeka koji je umotan u opnu od sluzi i krvi.

Istini za volju, i mnogi domaći njemački katolici su taj prikaz označili degutantnim i neprimjerenim za jedan liturgijski prostor. Svered najavljujući propast Crkve i utječući se fra Zvonkinom pismu kao jedinom glasu razuma, odnosno vjere. Nakon što sam pročitao njegovo pismo, budući da nisam uopće gledao taj prijenos, pomislio sam da se radi o nekakvim orgijama u crkvi. Jer u svom pismu navodi neke provokativne inscenacije i seksualne konotacije koje su potpuno blasfemične.

Požurih, dakle, da vidim o čemu se radi, kad vidi; scena koja me podsjetila na rođenje moje kćeri na kojem sam imao čast biti prisutan i koje me koječemu naučilo. Kako to da su takve scene fra Zvonki i ostalima ipak fuj i odvratne? I da takve scene, po njima, vrijeđaju samoga Boga? Jer Bog se po njima očito nije prljao prirodom. On se utjelovio vjerojatno nekom prečicom, preko neke aplikacije. Downloadovo se kao čovjek ili što već…

Pritom su voditelji liturgije na ovoj misi sasvim jasno i oprezno objasnili zašto baš ovakav prikaz jaslica. Misao vodilja bila je ”Toliko čovjeka ne bijaše nikada” i u svom pojašnjenju navode kako je ovo ”neugodan” i možda pomalo ”ružan” prikaz čovjekove krhkosti i ranjivosti, ali ujedno i istinit prikaz, bez uljepšavanja. Prikaz čovjeka kojemu je potrebna toplina i pažljivost u svoj njegovoj izloženosti. I upravo takvome čovjeku Bog iskazuje blizinu, čuva ga. Štoviše, uzima njegov lik!

Pitam se otkud toliko zgražanje pojedinih klerika i vjernika? Je li nas naše liturgijski-simbolično ”rukovanje” božanskim i životnim tajnama otuđilo od stvarnosti? Podnosimo li stvarnost vjere još isključivo u njezinom simboličnom obliku? Kao što smo naviknuti npr. gledati u križeve?

Stojeći uz ove jaslice, voditelj liturgije spominje s posebnim naglaskom i težinu seksualnih skandala u Crkvi. Upravo na mjestu gdje se govori o djetetu Isusu i o ranjivom čovjeku posebna je težina misliti i izlaziti na kraj sa svim tim skandalima Crkve. Naravno, ti skandali nisu gotovo nikada ponukali naše ”pastire” da pišu otvorena pisma i da se kao svećenici moralno zgražaju i pozivaju na oprost. Oni su vični isključivo pozivanju drugih da se ispričavaju.

Još je tu fra Zvonko naveo mnoštvo stvari u svome pismu. Ono što mi je posebno zanimljivo i što nas vraća prvotnoj namjeri ovog teksta jest njegova opaska da liturgijski prostor nije nikakvo eksperimentalno polje za estetičke eksperimente niti platforma za nečije osobne poruke i interese. Ma, je li to moguće…?

Pa nisu li upravo mnogi crkveni prostori i događaji Hrvata u dijaspori pretvoreni u prostor nametanja jednog ultra desno-konzervativnog političkog narativa?

Crkva u dijaspori kao da ima ulogu širiti nacionalni identitet, a ne evanđelje – služeči domovinskoj desnoj politici kao čuvarica jedne verzije hrvatstva i njegove verzije katoličanstva. One dakle verzije hrvatstva koja se ori s Thompsonovih koncerata i koja se krije među obrvama sinjskog Mire Bulja. Thompson je postao i teološki Memento. Dakle ne samo Memento ”ispravne” verzije domoljublja, nego i ”ispravne” verzije bogoljublja!

Tvrdim to kao netko tko ima izravno iskustvo rada u takvim okruženjima. Gdje se dakle i Franjevačke mladeži i Biblijske olimpijade i mise s velikim brojem vjernika, itd. koriste kao platforma za ”šopanje” konzervativno-nacionalnim narativima. Gdje se ministrantima i framašima na majice tiska ”Bog i Hrvati”, gdje se pušta i pjeva Thompson i najavljuju njegovi koncerti. I nitko tu ne smije staviti nikakav upitnik. Jer ako dovedeš ”jedinu pravu” verziju hrvatstva i vjere, automatski postaješ izopćenik ili pak partybreaker.

Je li dakle u ovome slučaju liturgijski prostor, štoviše cijela Crkva, tu korištena za nečije osobne poruke i interese? Zar nikoga ne sablažnjava to da je Krist odavno postao pijun na jednoj šahovnici? Ili to da nismo više u stanju misliti Boga bez da je obojan u nacionalne boje i obratno?

Zar je Crkva svedena na muzej političkih identiteta – koji su odavno preuzeli religijski, odnosno kultni karakter? Zar ćemo prešutjeti činjenicu da je u takvim krugovima Kristovo čovjekoljublje preinačeno u domoljublje? Zar taj naš hrvatski katolički čovjek može Božjeg Duha uočiti samo kad vijori kroz zastave?

Vratimo se ponovo fra Zvonki, mojoj metafori za ”Crkvu Hrvata u dijaspori”. Ne sumnjajući u neku njegovu skrivenu pastirsku čestitost, ostaje mi ipak pitanje, kako je moguće da netko može Charliea Kirka smatrati kršćanskim velikanom, biti javni obožavatelj Thompsona i njegove verzije zelotskog katoličanstva, a svoju moralnu osjetljivost spram zloupotrebe kršćanstva, crkvenih prostora i kršćanskih simbola ispaljivati radije u nešto što je tako krhko – zaštićeno tek običnom tankom opnom od sluzi i krvi?

Smije li meni jedna takva pomisao o Bogu biti draža? Jer ona svim duševnim daviteljima ipak migolji iz ruku.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Fra Franjo Ninić: Čovjek koji nije gubio pribranost
    •  Fašizam se sve više ''neometano'' goji
    •  Grobljanska Crkva i zaboravljena vječnost
    •  Mali brat u svijetu velikih ''tata''
    •  Obavijest za nadrndane stanare
    •  Nebojšin Jošua
    •  Mi smo perfektan narod, narod prošlosti
    •  Uputstva za mržnju prema Europi
    •  Emocionalno dezorijentirani donose očajne političke odluke
    •  U našem vremenu su prodrli podvojenost, divljaštvo i laž

> Svi tekstovi ovog autora