novinarstvo s potpisom
Prošle sedmice obradovala nas je velika vest da je film ”Fiume o morte!”, riječkog reditelja Igora Bezinovića, osvojio nagradu za najbolji evropski dokumentarni film na svečanosti dodele Evropskih filmskih nagrada u Berlinu. Reditelj Bezinović tom prilikom je kazao da osvojenu nagradu, ali i sam film posvećuje svima koji su učestvovali u filmu i da posebno pozdravlja sve Riječanke i Riječane.
”Fiume o morte!” ili u prevodu ”Rijeka ili smrt!”, poznati je slogan iz vremena Gabrijelea D’Anuncija, italijanskog pesnika, pisca, dramaturga, nekadašnjeg pukovnika iz Prvog svetskog rata, ali i protofašiste koji je 1919. godine okupirao grad Rijeku i sa svojim legionarima doslovno vladao gradom oko šesnaest meseci.
Nakon raspada Austro-Ugarske, odnosno završetka Prvog svetskog rata, grad Rijeka kao i tada multietnički prostor sa Italijanima, južnim Slovenima, Jevrejima i drugima, bio je u nerešenom statusu i sa takvim okolnostima da su mnogi iskazivali pravo nad kontrolom grada. U svom tom metežu i grabežu D’Anuncijo dolazi iz Italije i zauzima upravljanje gradom koji postaje poput njegovog vlasništva.
Film koji nažalost nije prošao kandidaturu za američku nagradu Oskar nije klasičan dokumentarac – nešto već viđeno u formi ili sadržaju – već je reč o jedinstvenom pristupu. On prožima obradu istorijskih tema sa savremenim protagonistima koji, na sebi svojstven i autentičan način, otelovljuju ličnosti što su ostavile neizbrisiv trag u arhitekturi i tkivu Rijeke, ali i u samom genetskom kodu njene demografije. Time nam nameću važnu poruku o neophodnosti demilitarizacije društva.
U ovom ”istorijsko-antropološkom” radu, kako ga je imenovao reditelj Bezinović, pristupilo se kroz angažovanje ljudi koji žive u Rijeci, koji možda nešto znaju ili ne znaju o životu Gabrijelea D’Anuncija i njegovoj ostavštini istoriji grada, te je reditelju bilo važno da kod ljudi (ne)glumaca u filmu ”prepozna entuzijazam”, a ne isključivo glumačke veštine.
Ovakav film, uz onaj isto tako nagrađivani kratkometražni reditelja Nebojše Slijepčevića ”Čovjek koji nije mogao šutjeti”, dokazuje nam da naša filmska industrija, sa svim svojim izazovima i bauljanjima u pozicioniranju na krcatoj i globalizovanoj sceni popularne produkcije, i dalje ima šansu te da su naši umetnici jednako talentovani i važni i da su u rangu svetskih razmera.
Upravo u svoj ovoj globalizaciji, gde se gubi smisao za meru i kolektiv, odnosno gde sve biva obezvređeno i sve kao da je dopušteno, iznaći autentičnost i kreativnost pravi je izazov i u umetnosti, a da se u svom tom procesu ne upadne u pojam ”popularne kulture”. Jer kreativnost je neprestani proces osmišljavanja, stvaranja novog ni iz čega ili konceptualno posmatranje na stvari iz druge perspektive, koji nikada ne prestaje.
Tako se u umetnosti, koja je jednako dana svima i čije preferencije ne zavise od ekonomskog statusa, stvara izražavanjem kroz nove forme, zvukove, boje, oblike i priče. Sve je to deo onoga šta se imenuje i kao rezultat u vidu kreativnog proizvoda, dolaska do takvog nečega u vidu kreativnog procesa, ali je potaknuto i kreativnom okolinom i unutrašnjim porivima.
Kod nas se na umetnost i umetnike i dalje, većinom, gleda kao one koji trebaju da reprodukuju ono nešto šta je svima (ne)jasno i blisko, ono šta većinom nikada nisu osetili i sa time se suočili, a jednako tako je (ne)dostupno širim narodnim masama, a odnosi se na pojam ”visoke umetnosti”. To je ona tradicionalna estetika, forme koje su stvarane radi prenošenja lepote i intelektualnog užitka, koja u savremenom svetu tehnološkog ludila biva precenjena, ali isto tako potcenjena.
Ako bismo se referirali na filmsku umetnost ona se u našim kulturnim krugovima, barem onim koji su formalno postojani usled državne institucionalne podrške i u obliku Ministarstva kulture i medija, svodi na stalnu potrebu odašiljanja neke nacionalne poruke koja u svetu ne nalazi plodno tlo u vidu publike, ali nije ništa više zanimljiva ni našim ljudima u Domovini koja populaciono nestaje.
Zato nam je jedan ovakav film, ”Fiume o morte!”, tako važan jer je još jednom umetnost približio svima, obrađujući narativ koji je u svetu izgleda prepoznat – mi o ovome ne pričamo puno, i koji bi Rijeka svakako mogla dobro da iskoristi u vidu kapitalizacije turističkog brendiranja (ne)poznate istorije grada.
Koliko ćemo mi ovaj period bogate i sulude istorije umeti da valorizujemo – na nacionalnom nivou teško, mada se treba nadati, na lokalnom nivou ostaje da se vidi. Jer upravo je ovakav tretman prema zajedničkoj prošlosti, koja i dalje opstaje u vidu zgrada i ulica iz tog perioda, pokazatelj naše slobode, konzervativnosti, ali i našeg suočavanja s prošlošću bez emocionalnih posledica.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.





















































