Kako Vlada lažira socijalni dijalog

U pozadini opskurnih pokladnih pjesmica jednog Dabre (izlišno je i spominjati koliko je tužno da osoba njegovih kvaliteta i formata obnaša visoke dužnosti), osim peradarskih mega-projekata koji prijete uništiti ne samo okoliš i eko sustav Sisačko-moslavačke županije, odvija se već mjesecima Vladino najdrskije do sada, lažiranje socijalnog dijaloga i daljnje derogiranje javnih i državnih službi, u potpunosti zanemarujući ubrzan i konstantan odljev službenika pogotovo u socijalnoj skrbi i školstvu.

Teren je za to pripreman jako dugo, prvo podizanjem praga reprezentativnosti sindikata na brojku koju je gotovo nemoguće doseći, višestrukim brojenjem članstva (dakle jedan član u 5 sindikata broji se 5 puta) zbog čega je podnesena i ustavna tužba a sve s ciljem kako bi se s jednim ili dva poslušna sindikata mogla ugovoriti materijalna prava za sve ostale, pa i one koje isti uopće ne zastupaju niti obavljaju istu djelatnost.

To se upravo događa, sada, s potpisivanjem dodatka I. Temeljnog kolektivnog ugovora o kojem je premijer 29.siječnja izvijestio da su se nakon sedam krugova pregovora Vlade i pregovaračkih odbora sindikata javnih i državnih službi, pregovarački odbori sporazumjeli i postigli dogovor oko povećanja osnovice i statusa ostalih materijalnih prava.

Ali, zapravo, sporazumjeli su se samo s sa Sindikatom policije Hrvatske i Nezavisnim sindikatom djelatnika MUP-a. Koji ne samo da ne zastupa interese svih 260.000 ljudi zaposlenih u državnim i javnim službama, nego ne predstavljaju ni sve zaposlenike policiji RH, na što upozorava i Borna Tomašević iz Nezavisnog sindikata djelatnika MUP-a RH. 

Suprotno demokratskoj praksi socijalnog dijaloga i pravnim okvirima za isti EU zapravo je podizanjem nužne brojke člastva na razinu nedostižnosti ili teške dostižnosti ”reprezentativnosti” došlo do situacije da ponudu vlade potpišu dva sindikata koja zajedno imaju dvadesetak tisuća članova u ime svih ostalih koji imaju preko pedesetak. Usprkos Ustavnoj tuži podnesenoj još krajem 2022., koja se ne rješava, očito će se ovakvim onemogućavanjem sindikalnog udruživanja morati pozabaviti i europske instance.  

Da bismo vidjeli što se zapravo zbilo do kada je 29. siječnja premijer izvijestio o postignutom dogovoru, moramo se vratiti na početak, dakle u lipanj prošle godine kako bismo vidjeli kako je sve počelo.

U lipnju su pregovorori počeli a na trećem sastanku ministar Piletić je izgovorio čuveno ”nastavak ovih pregovora vidimo na način da  sindikalna strana smanji zahtjeve i da se pregovori vode oko jednog ili dva zahtjeva.”

To je dalo naslutiti nepopustljivost vladinih pregovaračkih timova koji su, pojačani ministrom Primorcem, iznosili cijeli niz opravdanja zašto se sindikalni zahtjevi ne mogu prihvatiti od onog da je Hrvatska blizu deficita od 3 posto, da nam Bruxelles puše za vratom tražeći smanjenja troškova države itd. I to je točno.

Ali Bruxelles traži i reforme školstva, zdravstva i socijalne skrbi, smanjenje troškova državne birokracije u lokalnoj samoupravi, a to se ne namjerava napraviti, jer općine, gradovi i županije su uhljebničko-glasačka mreža.

Isto tako, ne namjerava se racionalizirati poslovanje bolnica koje su godinama gubitaši, uvesti odgovornost ravnatelja za poslovanje, jer i to je glasačko leno, ravnateljem se postaje po stranačkoj podobnosti (daleko od toga da to radi i radio je samo HDZ, ni SDP ne zaostaje, samo je bio kraće na vlasti).

Ne kani se uvesti ni vaučerizacija socijalnih dodataka, jer imamo pobunu cijelih skupina, pogotovo u Međimurju gdje jedan opunomoćenik podiže naknadu za više obitelji i naravno, svašta se tu događa s dječjim invalidninama i socijalnim dodacima.

Ali manjinska ručica za većinu u saboru, i namjera župana Matije Posavca da uvede red i kontrolu u davanja je pala. Možemo sad i navoditi druge primjere.

Neracionalnosti u poslovanju, kojima se kupuje glasačko tijelo i socijalni mir, a što se sve prelama na plaćama zaposlenika. Da, neki su umrli čekajući inkluzivni dodatak jer nema tko obraditi tu količinu zahtjeva. Pravnici bježe iz javnih i državnih sustava, kao i informatičari (konkretno HZMO je desetkovan po pitanju struke koja vam treba obračunavati mirovine) jer je, primjerice, početna plaća pravnika pripravnika neto par desetaka iznad 1000 eura. Manje nego u pekari, za što sve manje ljudi žele raditi.

Odljev je i u školstvu ogroman, posebno u školama s posebnim i otežanim uvjetima rada čiji se imenici crvene od nestručnih zamjena. Ali to Vladu ne brine. Ima se za mostove u Čapljini, za bolnice gubitaše, za milijunske odljeve iz sustava, za naknade bez vaučerske kontrole, ali se nema za plaće zaposlenika jer ”Brux puše za vratom”. Puše, prvenstveno zbog svega navedenog. Jer kako profesori u slovenskim školama ili moji kolege u ustanovama mogu imati i do 1000 eura višu plaću nego u HR, ovisno o koeficijentu, godinama staža i sl.

Postoji i lažna priča, forsirana u medijima od nekih čijem je političkom spektru mrsko svako izdvajanje za javno školstvo, zdravstvo i socijalne i komunalne usluge u zajednici, kako ”pumpanje” plaća u javnom sektoru uzokuje inflaciju. Činjenice, pak, govore drugačije: plaće u javnom sektoru stagnirale su gotovo 10 godina, a od 2023. plaće u realnom sektoru pokazuju brži i dinamičniji rast, koji je i realno iznad inflacije što u javnom sektoru nije.

Javni sektor je sigurniji što se tiče poslovnog i tržišnog rizika, što je normalno, jer ne može zdravstvena skb ili školstvo ovisiti o tržištu, ali dogovorna povećanja osnovice i ovo što sada nudi Vlada – povećanje od jedan posto u tri godišnja ciklusa, je manje od očekivane inflacije 0d 3,7 posto u 2026., dakle cijena rada u javnom sektoru se i dalje snižava.  

Znači, svi prijedlozi sindikata javnih i državnih službi da se napravi analiza rasta plaća od 2020. do 2025. u oba sektora i analizu konkurentnosti plaća na tržištu rada nailaze na zid šutnje kod vladajućih koji su, ovaj put, igrali najtvrđe do sada i u dogovoru s dva policijska sindikata, potpisali dodatak za sve djelatnike javnih i državnih službi.

Tako se ne vodi socijalni dijalog, tako se ne ide u smjeru onog što EU želi – a želi derogiranje plaća javnih službenika i reforme koje će rezultirati uštedama, a reforme se ne rade jer je mnogo suvišnih radnih mjesta na koje su dovedeni podobni kadrovi, jer oni su glasačka baza pogotovo u općinama, gradovima i županijama, a i ljudi na rukovodeća mjesta u javnim i državnim sektorima dolaze po političkoj liniji i ne snose nikakvu odgovornost za, npr., poslovanje bolnica s gubitkom.

Ukoliko želimo obrazovanje koje će biti suvremeno, konkurentno i kvalitetno, isto tako socijalnu skrb čije ustanove neće nalikovati sustavu ubožnica u koje će se djeca izuzeta iz disfunkcionalnih obitelji trpati neovisno o uzrastu, vrsti teškoća s izmorenim, potplaćenim a često i na radu ozljeđivanim djelatnicima, policiju koja je budna, zainteresirana i spremna štititi i služiti, biti dio zajednice i hrabro se izlagati kad god je potrebno, ako želimo javne, gradske i državne  ustanove u kojima djelatnici shvaćaju da su pružatelji usluga građanima koji ih preko poreza i davanja plaćaju, stručni i motivirani, tada je nužno provesti reforme.

I naravno, napraviti preustroj, ocjenjivati kvalitetu i motivirati ljude na edukaciju, no između ostalog – osigurati nužni preduvjet, konkurentnu plaću na tržištu rada.

Svi oni koji zagovaraju da učitelji i nastavnici, kao i djelatnici u socijalnoj skrbi i javnim zavodima trebaju biti plaćeni kao Filipinke u Mlinaru, jer u protivnom  ”uzrokuju inflaciju”, neka se zapitaju za svoju svijest i savjest.

Na ovom, dosad najtvrđem i potpuno jednostranom stavu Vlade koja je dijalog samo fingirala, a zatim ga i prekinula, raste nova platforma ujedinjenih 11 sindikata javnih i državnih službi, mimo MSH, u kojoj su i neki koji su bili kukavičja jaja i zapravo su njihovi čelnici potkopavali sindikalno jedinstvo nadajući se ustupcima pa čak i nekim pozicijama savjetnika.

Proljeće nosi pupoljke u krošnjama, ali i nove pupoljke sindikalnog zajedništva koje će, nadamo se, rezultirati snažnijom pregovaračkom pozicijom i plodovima  koji će ljude motivirati za ostanak i rad u javnim i državnim službama. I novi minisar Ružić mora biti svjestan da se na takvo lažiranje socijalnog dijaloga neće pristati.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Slučaj Sandra Vukovića: novinarstvo kao politički aktivizam
    •  Božić u ugljenim zjenama
    •  Zbogom, zagrebački Lever House
    •  Da glasam u Mentonu svoj glas dala bih mladom Sarkozyu
    •  Vlada kao koordinacijsko tijelo između interesnih lobija
    •  Kriminal kao uzdarje Gospi od Staroga Grada
    •  Etnicitet i identitet
    •  Državna matura i muke po esejima
    •  Kanadski i francuski lov na američke sveučilišne profesore
    •  Thompson kao lakmus za ratnu traumu

> Svi tekstovi ovog autora