Blajburg – Mjerodavno pravo 1945.

Kod ocjene pojedinih povijesnih događaja najveća je opasnost da povijesne događaje ocjenjujemo temeljem sadašnjih pravnih spoznaja i kriterija, umjesto da te događaje uronimo u pravnu arhitekturu tog vremena.

Odmah treba istaknuti da je međunarodno kazneno pravo, kakvo danas poznamo, nastalo je nakon II svjetskog rata i najvjerojatnije upravo zbog ogromnog nasilja koji je II svjetski rat, i pogotovo Sile Osovine proizveli.

Svijet je nastojao i ranije uvesti pravila ratovanja. Najprije se to nastojalo uvesti u pomorskom ratovanju, a onda je 1907. potpisana za nas relevantna ”Konvencija o zakonima i običajima rata na kopno” (IV Haška konvencija, 1907.) koju je preuzela i Kraljevina Jugoslavije putem svojih prethodnica kneževine Crne Gore i Kraljevine Srbije.

Ova Konvencija je vrijedila za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zajedno s Pravilnikom o zakonima i običajima rata na kopnu.

Iz spomenute Konvencije i Pravilnika nesporno je da potpisnici Konvencije barem normiraju čovječno postupanje u ratu koliko je to uopće moguće. Posebno se štite ratni zarobljenici, civili, ranjenici. Pored taksativno nabrojenih zabranjenih oblika ponašanja, konvencija izrijekom navodi : ”u slučajevima koji nisu predviđeni propisima koje su one usvojile, stanovništvo i učesnici u ratu ostaju pod zaštitom i vlašću načela međunarodnog prava, onakvim kako ona proizlaze iz običaja ustanovljenih među prosvjećenim narodima, iz zahtjeva čovječnosti i zahtjeva javne savjesti”.

Dakle, apsolutno je nesporno da se ratne zarobljenike nije moglo ubijati, mučiti i inače nečovječno postupati. Jasno svaka država je imala svoje nacionalno kazneno pravo koje poznaju ubojstvo, tešku tjelesnu povredu, poticanje na kazneno djelo, pomaganjem i sl.

Međutim, IV Haška Konvencija iz 1907.g. kao kaznu navodi slijedeće: ”Zaraćena strana koja prekrši odredbe spomenutog pravilnika je obvezna da plati odštetu, ako je to potrebno. Ona je odgovorna za sva djela koja počini lice koja pripadaju njenim oružanim snagama”.

U dogovoru za ovo savjetovanje organizatori su me zamolili da pravno analiziram situaciju u kojoj su Sile Osovine kapitulirale, kad je Pavelić oslobodivši vojnike prisege faktički raspustio vojsku.

Pitanje je da li se na raspuštenu vojsku nakon kapitulacije može primijeniti međunarodno ratno pravo.

Odgovor se nalazi u ”Pravilniku o zakonima i običajima rata na kopnu” koji je prilog uz Hašku konvenciju o zakonima i običajima rata iz 1907.g. Na to pitanje odgovara čl.1.:

”Ratni zakoni, prava i dužnosti ne primjenjuju se samo na vojsku već i na milicije i dobrovoljačke odrede koji ispunjavaju slijedeće uvijete:

• da imaju na čelu ličnost odgovornu za svoje podčinjene;
• da imaju stalan znak za raspoznavanje koji se može razlikovati sa udaljenosti;
• da otvoreno nose oružje;
• da se pri svojim operacijama pridržavaju zakona i običaja rata.

U zemljama u kojima milicije ili dobrovoljački odredi sačinjavaju vojsku, ili njoj pripadaju, oni su obuhvaćeni nazivom vojnika.”

Čak i stanovništvo koje se spontano digne na oružje ako otvoreno nosi oružje, ima status zaraćene strane.

Dakle, vojska NDH koja je bila oslobođena prisege Poglavniku očito je ispunjavala sve uvjete za status zaraćene strane, iz čega slijedi i status ratnog zarobljenika, nakon što su se predali N.O. Vojsci. I ne samo oni, u smislu čl. 3. istog Pravilnika i neborci, civili koji prate vojsku imaju isti status kao vojnici tj. smatraju se ratnim zarobljenicima u smislu čl. 4. Pravilnika te se prema njima ”mora postupiti čovječno”.

Svi zarobljenici pripadnici vojske NDH (ustaše, četnici, domobrani, oružnici, legionari, policajci…) imali su status ratnih zarobljenika i na njih se odnosilo međunarodno ratno pravo.       

Kad bi i zamislili hipotetsku situaciju da je netko 1946. htio organizirati sudski postupak protiv pripadnika NOV zbog likvidacija ratnih zarobljenika, mogli bi se procesuirati izvršioci kaznenog djela ubojstva, njihovi pomagači i neposredni poticatelji, temeljem instituta nacionalnog kaznenog zakona za klasična ubistva.

Za dokazivanje kaznene odgovornosti osoba iz političkog i vojnog vrha koji nisu bili neposredni poticatelji, pomagači i izvršitelji nedostajala bi nam zakonska podloga.

Postojeća zakonska regulativa 1945. očito nije bila dovoljna za procesuiranje odgovornih za masovne zločine nacista i saveznika. Što međunarodna zajednica čini. Praktički krši temeljni princip kaznenog prava ”nullum crimen sine lega, nula poena sine lege”.

Zakonska podloga je nedostajala za procesuiranje vojnog političkog vrha III. Reicha i njihovih saveznika. Međutim, pod utjecajem strašnih zločina koje su fašističko – nacističke snage i njihovi saveznici provodili u Europi, savezničke države odlučile su, nakon što su većina zločina već bili počinjeni, stvoriti nova kaznena djela. Brojni, a prije svega moralni razlozi i razlozi ostvarivanje prirodne pravde, dali su im za prava, usprkos pravnoj doktrini koja je nalagala poštivanje načela zakonitosti.

U vrijeme okončanja II. svjetskog rata, nije postojala pravna norma niti je bila određena kazna, koja bi se mogla primijeniti na one koji su organizirali i potakli rat i masovne zločine, a pogotovo za one koji su stvorili sustav za masovnu likvidaciju Židova (konačno rješenje) i svih drugih, za fašiste ”nepoćudnih elemenata”.

Nije postojala odgovornost rukovodećih ljudi države i partije, za masovne zločine koji su osmislili.

Unatoč temelju kaznenog prava, načelo zakonitosti koji imperativno nalaže da se za zločin nikoga ne može osuditi, ako prije nego što je zločin počinjen, takovo ponašanje nije zakonom opisano kao zabranjeno i ako nije određena kazna.

Po prvi i zadnji puta u modernoj povijesti, međunarodna zajednica je odstupila od opisanog načela i u ime ogromnih žrtava oslonila se na prirodno pravo i načelo pravednosti, normirala kaznena djela, nakon što su zločini počinjeni, ali samo u odnosu na pripadnike Sila Osovine.

Dakle, u Londonu 8. kolovoza 1945.g. vlade USA, Francuske, GB i SSSR-a sklapaju sporazum o gonjenju i kažnjavanju glavnih ratnih zločinaca sila Europske osovine. U uvodu se pozivaju na Moskovsku deklaraciju od 30. 10. 1943.g. kojom je određeno da će se svi njemački oficiri, vojnici i članovi nacionalsocijalističke partije koji su odgovorni za zvjerstva i zločine koji su u njima učestvovali, vratiti u države gdje su zločini počinjeni kako bi im se sudilo. Za one čija kaznena djela nemaju jednu posebnu geografsku lokaciju, ustanoviti će se poseban sud gdje će se suditi i pojedincima i članovima organizacije ili grupe.

Temeljem Londonskog sporazuma, države saveznice donose statut Međunarodnog suda (u Nürnbergu) radi kažnjavanja glavnih ratnih zločinaca Europske Osovine. U tom statutu propisuju se nova kaznena djela:

• Zločini protiv mira
• Ratni zločin
• Zločin protiv čovječnosti

te izrijekom određuje i kazne. Po prvi puta se sasvim jasno opisuje da će vođe, organizatori, podstrekači i saučesnici koji su učestvovali u sastavljanju zajedničkog plana ili zavjere za izvršenje opisanih zločina, biti kazneno odgovorni. Jasno se ističe da položaj kao šef države ili odgovoran državni službenik neće biti razlog za oslobođenje od odgovornosti.

Kao što sam već naveo i Londonska deklaracija i Statut Međunarodnog suda sa opisom kaznenih djela ili linijama odgovornosti, bili su predviđeni samo i isključivo za pripadnike Sila Osovine.

Poslijeratna suđenja bila su pripremljena i zakonska infrastruktura je uspostavljena samo za suđenje pobjednika pobijeđenima. Pravda je sistemski bila selektivna. Jednostavno to je bio izraz tadašnjeg stupnja razvoja međunarodnog kaznenog prava.

Ljude i događaje iz tog vremena možemo suditi samo u skladu s dosadašnjim povijesnim razvojem.

Za J. B. Tita nikada nije bilo dokaza da je osobno ubio zarobljenika, niti da je dao zapovjed za ubojstvo. Pojam ”zapovjedne odgovornosti” kako ga danas poznamo, uz izuzetak slučaja ”Tomoyuki Yamashita” kod vojnog suda američke vojske, koji je desetljećima kasnije bio osporavan, tada u Europi, pogotovo za pripadnike pobjedničkih država i vojski, nije postojao. Iz tih razloga, nitko na demokratskom zapadu nikada J. B. Tita ili bilo koga iz vojno političkog vrha NOV nije tretirao kao ratnog zločinca. Upravo suprotno J. B. Tito je u godinama koje su slijedile bio prava međunarodna politička zvijezda, rado priman od kraljeva, predsjednika velikih sila, Pape…

Kad bi sadašnje poimanje međunarodnog prava išli primijeniti na pojedine događaje iz II. svjetskog rata onda bi predsjednik USA Truman koji je zapovjedio bacanje atomske bombe na civile grada Hirošime i Nagasakija, bio najveći ratni zločinac u povijesti čovječanstva, a nije. Nitko ga tako ne tretira. Čak ni prošli predsjednik USA demokrata Obama nije imao potrebe ispričati se narodu Japana, kad je došao odati počast žrtvama atomske bombe.

Neselektivno bombardiranje tepisima bombi nekih njemačkih gradova kao Dressden, Hamburg, sa stanovišta današnjeg prava je čisto prekomjerno granatiranje – ratni zločin.

Ili masovna silovanja od strane sovjetskih, ali i američkih vojnika njemačkih žena, sa sadašnjeg međunarodnog ratnog prava je čisti zločin protiv civila itd, itd.

Ubojstvo bez suda 9 000 francuskih fašističkih kolaboracionista, danas nitko ne tretira kao zločin niti ne problematizira.

Nitko ne tretira kao zločin ni sovjete koji su pobili gotovo cijelu armiju generala Vlasova, koji je izdao svoju domovinu i ratovao na strani Hitlera.

Dakle, o događajima iz II. svjetskog rata ne možemo govoriti van tadašnjeg konteksta. Zato ni Tito nije, niti može biti zločinac jednako kao niti Truman ili Churchill.

Ali, možemo hladno i racionalno govoriti o povijesnim događajima, ocijeniti ih, zauzeti svoj stav i izvući pouke za buduća ponašanja.        

(Nastavlja se)

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Socijaldemokratski manifest
    •  Bit je tko će eksploatirati bogate rude BiH

> Svi tekstovi ovog autora