Imperativ pape Franje je imperativ neumornog praštanja

Godinu dana je prošlo od smrti pape Franje, pa je prigoda da se prisjetimo nekih njegovih izjava. Papa Franjo bio je papa siromaha, on Crkvu nije gledao kao moćnu instituciju koja izaziva divljenje, već kao zajednicu vjernika koja se zauzima za slabe, nemoćne, prezrene, ostavljene, prevarene i smrti izručene ljude.

Hrvatski nacionalisti ga nisu voljeli jer je naučavao nespojivost nacionalizma i kršćanstva. Kršćani ne mogu biti nacionalisti. Kršćanstvo je djelatna ljubav, praštanje, prihvaćanje i briga, dok nacionalizam počiva na neprijateljstvu, mržnji i sukobu.

Od kršćana je tražio da se ne zatvaraju u granice nacionalnih država nego da čitav svijet promatraju kao dom, a sve ljude kao braću i sestre.

Dojmljive su njegove riječi da ”ne trebamo oružje kako bismo bili jaki, već ruke koje grle, a ne koje udaraju”.

Njegov pontifikat obilježen je neposluhom političkih katolika koji su se predali iskorištavanju kršćanstva za jačanje politika naoružavanja i neprijateljstva. Ta zlokobna instrumentalizacija Kristove poruke kulminirala je na američkim izborima na kojima je ponovno izabran Donald Trump. Sadašnji papa Lav XIV.  neumorno i sustavno brani kršćanske vrijednosti u suvremenom svijetu. Te vrijednosti su ugrožene.

I ne, kršćanstvo ne ugrožava izvankršćanska stvarnosti, kršćanstvo ugrožavaju oni koji u njemu vide priliku da politički ojačaju, a kršćanstvo je religija mirotvorstva i slabih.

Krunica i oružje ne idu skupa. Onaj tko oko vrata ima krunicu, a u rukama oružje te se nakon rata sjeća oružja, a ne krunice, zasigurno nije kršćanin.

Ruke takvih su spremne za udarce i krađu, ne za zagrljaj i pomoć. Smatram da je naša moralna dužnost da se obranimo od agresora, uopće ne raspravljam o tome treba li ili ne treba pružiti otpor neprijatelju koji na nas nasrće.

Spreman sam u svakom trenutku suprotstaviti se onima koji s oružjem kreći na moj životni prostor i ljude s kojima taj prostor dijelim. Ne trebam zbog toga otići u vojarnu, ustajati u ranu zoru kako bih osnažio volju i čekao da mi neki časnik izda zapovijed da obranim ono što je moje. To činim i činit ću sam.

No ono što neću učiniti sam, a ni u (lošem) društvu, odnosi se na to da ruke neću pretvoriti u ruke koje udaraju i koje nose oružje kako bi uspostavile dominaciju nad drugima. To nije ljudski, a ni kršćanski.

Kao srednjoškolac sam promatrao vojnike koji oko vrata nose krunicu. To sam tada, a i sada, vidio kao čin kojim anticipiraju budućnost mira, a ujedno iskazuju predanost vrijednostima kojih će se nakon rata sjećati.

Kršćani nose krunicu jer žele budućnost mira, a kada taj mir nastupi, sjećajući se rata, sjećaju se krunice, a ne oružja. Krunica ih opominje, osnažuje i čuva njihovu ljudskost; oružje to ne čini, ono nema snagu očovječenja.

Ovo današnje iživljavanje nad ljudskim svijetom, a pogotovo nad kršćanstvom koje pripada ljudskom svijetu, prevršilo je svaku mjeru. Skandal je da se kršćanstvo identificiralo s vojskom, ratom i oružjem, a ne s mirom i krunicom.

Papa Franjo je srčano progovarao ukazujući na taj skandal, papa Lav XIV. se tom skandalu aktivno suprotstavlja.

Katoličanstvo osuđuje rat i ubojstva, rat nikada nije nešto dobro i rata se ne smijemo sjećati kao nečeg dobrog, a još manje smijemo posezati za oružjem i ratom kako bismo osvojili neku vrijednost.

Poznato je da se do dobra ne dolazi zlim putem, a zao put je onaj put na kojem smo se birajući između toga hoćemo li prednost dati moralu ili oružju, odlučili za oružje. Papa Franjo je u pravu kada u razoružanom čovjeku vidi jakost vjere.

On, nadalje, ne vidi jakost u kršćanstvu, nego u čovještvu zato što shvaća ono što ne shvaćaju zagovornici oružja, rata, ubijanja i bogaćenja – biti čovjek je više i značajnije od biti kršćanin. Netko ne mora biti kršćanin da bi u sebi ostvario čovještvo. Čovještvo se ne mjeri mjerom kršćanstva, ali se zato kršćanstvo mjeri mjerom čovještva – ne postoji dobar kršćanin ako nije dobar čovjek.

Papa Franjo je to znao, to zna i sadašnji papa, ali to zasigurno ne znaju kršćani koji u rukama drže oružje, oko vrata krunicu, kako bi ih krunica sačuvala da bi se poslije mogli sjećati oružja. To je skandalozni čin, a ne čin vjere.

Kada je novinar postavio papi Franji pitanje o LGBT zajednici, on je kratko i iskreno odgovorio protupitanjem: ”Tko sam ja da im sudim?” Ovime nije negirao kršćanski nauk, štoviše, afirmirao ga je.

Kršćanstvo je prihvaćanje drugoga, a ne osuda. Kršćanski nauk se ne povlači pred silnicima i pred politikom, ali razumijeva čovjeka, kršćanstvo se nikada ne smije ogriješiti o čovjeka. Crkva se ne smije promatrati kao sudište na kojem presuđujemo drugome već kao posebno mjesto na kojem vjernik postaje sve boljim i boljim čovjekom. Ako vjernik nekom sudi, zato što to mora činiti, to je suđenje i izricanje presude samome sebi.

Kršćanstva nema bez novog čovjeka, a novi čovjek se ne zamara sa starim čovjekom. Biti svjestan toga da sam danas bolji, znači raditi na tome da sutra budem još bolji.

Vjerujem u promjene, stalne promjene, zbog toga ne vjerujem onima koji odbacuju prethodni život smatrajući da su danas postigli savršenstvo. To nije kršćanski stav, to je stav sramotnog profesionaliziranja kršćanstva, ali profesionalno obraćenje i profesionalni obraćenici nisu nikakva novost.

Oni naprosto smatraju da su, što se dobrote tiče, postigli maksimum i da više od toga ne mogu i ne žele, te mi ne preostaje ništa drugo nego da citiram papu Franju i kažem: ”Tko sam ja da (obraćenicima) im sudim?” Neka njih, ne smetaju mi nimalo. 

Kršćanin je spreman oprostiti, ali je ujedno i onaj koji neprestano traži oprost. Papa Franjo poziva kršćane da se ”ne umore u traženju oprosta” i da neprestano imaju na umu kako je kršćanski bog, bog koji se ”nikada ne umara u praštanju”.

Kršćanstvo je religija praštanja, a ne religija grijeha i potrage za grijehom. Kršćanski moralni nauk je poznat i nepromjenjiv, taj moral kršćanima služi kako bi pred sobom i bogom, u nutrini vlastitog bića, neprestano radili na sebi, kako bi spoznali vlastite niskosti i od boga tražili oprost za učinjeno i snagu da to više ne čine.

Nije moguće od boga tražiti oprost, a istovremeno ne opraštati onima koji su nam učinili nešto nažao.

Kršćanski imperativ je imperativ neumornog praštanja, zato ono Franjino ”tko sam ja da im sudim”, treba  postati: znam tko sam, zbog toga od boga tražim oprost, a drugima praštam! To je kršćanstvo, a ne krunica oko vrata kojom se veliča oružje.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ne može se istovremeno biti s Trumpom i s Isusom Kristom
    •  Plenković je, pred Trumpom, kukavica sa zavjetom šutnje
    •  Pišem za ljude koji su vlasnici moralne odgovornosti
    •  Bez žene nema ljudskosti, ona je prvotna u svakom umu
    •  Ivan Hrstić je izrekao istinu o vlastitom moralnom sustavu
    •  Proročke riječi Željka Mardešića o dekadentnoj Crkvi
    •  Profesionalni obraćenici mi, riječima Marune, idu na jetra
    •  Samo Mate Uzinić korektno govori, ostali konformistički šute
    •  Bog i čovjek su ravnopravni
    •  Roditelji generacije Z se obračunavaju s prošlošću

> Svi tekstovi ovog autora