Shajarah Tayyibah

Shajarah Tayyibah može se prevesti kao ”lijepo”, ”čvrsto”, ”plemenito stablo”. Simbolizira plodnost, duhovni rast kroz dobru riječ. Ne bez dobrih djela. Riječi i jesu imena za djela i djelovanja. Riječ je naziv čina, opis činjenja. Naime, djelovanje je uvijek sadržajnije, autentičnije, time i preciznije od svake i bilo koje riječi.

Materijalno razumijevajući – riječ samo oponaša čin – čin prethodi riječi. S druge strane, nematerijalno razumijevanje kazuje da riječ jest čin. Bez snažnog korijena činidbe riječi su zavodljive.

Shajarah Tayyibah nije bez zemaljskih korijena čije krošnje imaju biti nebeski razgranate. Đaci su sjeme posađeno u plodnu zemlju Škole. Učitelji su voda. Rast se potiče i njeguje kako bi djeca, mladice, izrasli u osobe čija će učenost društvu raširiti grane. Plodovi su na dobrobit svima nama. Zajednički.

Simbolika prenesenog značenja plemenitog stabla priča je za sve uzraste i svakog čovjeka, nije sputana i određena vjerskim, nacionalnim ili ideološkim opredjeljenjima. Za čitav je ljudski rod i za sva vremena.

Tko bi i zašto rezao takve grane, palio te krošnje, iz korijena čupao plemenita, lijepa stabla? Valjda onaj koji ne razumije, ili razumije ali odbija prihvatiti da jednom zasijano postojanje kapilarno prožima stvarnost, koncentrično je prisutno i međusobno uvjetovano.

Na kugli zemaljskoj sve je satkano od istoga – elementi i čestice međusobno usmjereni, preslaguju se, usložnjavaju – razgrađuju samo da bi opet formirali cjelinu u neko postajanje i postojanje. Ako i iščupate korijenje nećete i ne možete nepovratno uništiti koncentričnost postojanja. Stablo će opet niknuti.

Izrael i SAD napali su Iran 28. veljače 2026. godine. U jednom od prvih napada ciljali su osnovnu školu za djevojčice i dječake Shajarah Tayyibah u gradu Minabu u provinciji Hormozgan. Bilo je jutro. Održavala se nastava. Razredi puni djece. Svjedočanstva govore da su od 185 ubijenih 168 bile djevojčice i dječaci u dobi od 7 do 12 godina. Od siline eksplozija mnoga su tijela razbacana među ruševinama. Čin neshvatljiv. Prizor koji zatvara oči.

Korišten je Tomahawk. Ova raketa, vojni stručnjaci tumače, ima veoma široku primjenu. Lansira se s mora, može i sa kopna. Juri brzinom oko 880 km/h na visini između 30 i 90 metara što je čini zahtjevnom za oboriti. S označenim metama za uništenje, uz geolokacijsko mapiranje koordinatama, istovremeno satelitski snima i reljefno skenira teren. Služi se kombinacijom nekoliko navigacijskih sustava čime joj se opseg odstupanja od mete reducira na 5 metara. Dakle, kada se cilja i gađa određeni objekt nepreciznost je onemogućena.

Škola Shajarah Tayyibah bila je u blizini vojnih objekata kao i specijalizirana klinika Martyr Absalan. Klinika je i dalje na mjestu. Nije gađana. Škola je udaljenija nego klinika, par stotina metara. U tome radijusu sve ciljano je i pogođeno: 2 vojna objekta i škola.

Gađajući školu punu djece izraelsko-američka vojska upotrijebila je dvije rakete. Jednu za drugom. Jedna im nije bila dovoljna. Kakvo značenje, kakav smisao i besmisao monstruoznog smaknuća djece i njihovih učitelja želi objaviti prva raketa? Kakvo značenje i kakav smisao i besmisao želi prenjeti druga raketa?

Izraelsko-američka vojska likvidirala je i dio političkog rukovodstva Irana. Ubila religijskog, duhovnog oca i vrhovnog vođu Ajatolah Ali Hamneia zajedno s članovima obitelji – suprugu, kćer, zeta, unuku. I suprugu i kćer jednog od sinova. Cijeli niz ostalih iranskih dužnosnika također je ubijen zajedno s obiteljima.

Svjetska zdravstvena organizacija zabilježila je ciljane napade na iranske zdravstvene institucije poput Pasteur Instituta u Teheranu. Pogođeno je preko 300 zdravstvenih ustanova – bolnice, apoteke, laboratoriji, domovi zdravlja, medicinski istraživački centri. Oštećeno je ili uništeno preko 700 škola i više od 30 sveučilišta. U napadima je poginulo najmanje 270 učenika i 67 učitelja. Živote je izgubilo i oko 3300 ljudi. Sve u 40 dana rata.

U međuvremenu izraelske snage izvršile su okupaciju južnih dijelova Libanona. Raketirajući cijeli libanonski teritorij najavljuju širenje okupacije sjeverno do rijeke Litani. Primjenjuju identične ratne metode kršenja međunarodnog i humanitarnog prava kao u Gazi: stanovništvo se ubija i protjeruje, povratak se onemogućuje rušenjem domova, ciljano se uništava infrastruktura neophodna za svakodnevni život. U mjesec i pol dana ubijeno je preko 2300 civila, najmanje 124 djece.

Od početka sukoba u Gazi, sada i u Libanonu, UN-ove agencije govore o preko 300 ubijenih novinara od strane izraelskih snaga. Kabinet Benjamina Netanyahua sravnio je Gazu sa zemljom sustavno istrebljujući palestinsko stanovništvo, otimajući im životni prostor. Na Zapadnoj obali silom se naseljava izraelsko stanovništvo. Istodobno protjeruje se palestinsko.

Prema posljednjim izvještajima UNICEF-a u Gazi je do danas, kroz period od dvije i pol godine ubijeno preko 18 500 hiljada djece i preko 60 000 hiljada civila. Od proglašenja primirja koje to nije izraelska vojska ubila je preko 100 djece. Kontrolirajući granične prelaze uskraćuju humanitarnu pomoć u hrani izazivajući neuhranjenost i glad. Ured UN-ovog visokog predstavnika za ljudska prava naglašava da je od ukupnog broja stradalih 80% civila od kojih 70% čine žene i djeca.

Ovisno o izvoru sve iznesene brojke variraju ali bez značajnih odstupanja.

Tako to naši evropski saveznici rade, naša transatlantska zajednica, naši rukovodioci, najviši predstavnici Zapada, mi, zapovjednici morala, veleposjednici slobode, stvaratelji najboljeg od svih mogućih svjetova, kreditori zapadnih vrijednosti, savjest svijeta i svemira…

Zar sada pristajemo na ubijanje djece i čitavih porodica, na ubijanje liječnika i medicinskih radnika, novinara? Zar sada podržavamo uništavanje prosvjetnih ustanova, škola, sveučilišta, sportskih igrališta, bolnica – jednom kada ovo prođe hoćemo li sve zaboraviti, hoće li itko biti pozvan na odgovornost?

Jesmo li nemoćni oduprijeti se povlaštenoj kasti, manjini, vlasnicima na vrhu zapadne oligarhije? Ako jesmo, trebamo li se s time pomiriti? Ako se pomirimo prihvaćamo li to kao kolektivnu vrlinu, kao društvenu vrijednost, kao poželjnu ljudsku osobinu? Na šta ćemo se pozivati sutra kada mi budemo trpjeli isto? Hoćemo li zamjerati svijetu što nam pruža onoliko podrške i suosjećanja koliko smo mi pružili Gazi, Libanonu, Iranu?

Svojevremeno politički i akademski obznanjeni kraj povijesti, a upravo tome svjedočimo, nije se odnosio na najbolji od svih mogućih svjetova za koji držimo da je isključivo naš zapadni poredak. Odnosio se na kraj zapadne civilizacije, na kraj povijesti zapada. Nije potrebno niti korisno dramatično opisivati aktualnost historijskog loma. Sunovrat Zapada je evidentan.

Škola, bolnica, suosjećanje, altruizam, solidarnost – rušiti ono što svaku ljudsku civilizaciju gradi i čini civilizacijom, ono što čovjeka čini čovjekom nedvosmisleno razotkriva lice i naličje onoga koji ruši. Zapadna kasta, ona nekolicina na vrhu, vlasnici zapada rušitelji su ljudskosti.

Kako drugačije shvatiti ubijanje novinara, liječničkih i medicinskih radnika, ubijanje djece političkog, religijskog, vojnog osoblja, brojna smaknuća porodica? Vjerujemo li da postoji cilj koji to može opravdati? Na primjeru Gaze, Libanona i Irana nikako se drugačije to ne da shvatiti nego kao pokušaj da se nametne kaos, proizvede teror, posije strah, da se u konačnici zametne građanski, bratoubilački rat.

Kakav nemir, kakva izopačenost goni čovjeka da uništi i ubije školu punu djece? Šta Donald Trump i Benjamin Netanyahu žele postići likvidacijom djece?

Utjerati strah? Kakav uopće strah kod roditelja može izazvati monstruozno smaknuće njihovog djeteta? Je li to strah koji oduzima ili daje snagu? Je li to strah koji zaustavlja čovjekovu ljudskost, paralizira životne sile? Ili strah koji čovjeka pokreće? Koji aktivira čovjekove nadljudske snage i napore?

Nije li to strah koji roditelja tjera da se tome i takvom obliku bešćutnosti i krvoločnosti suprotstavi čak i ako to znači gubitak vlastitog života? Nije li to strah uslijed kojeg roditelj postaje neustrašiv, beskompromisan i nepokolebljiv – upravo zbog svog ubijenog djeteta? Zazivati strah ubijanjem djece nemilosrdno i jezivo je stanje svijesti.

Želja da iz stvarnosti hoćete ukloniti nečije postojanje odstranjivanjem kulturnog nasljeđa ujedno i baštine čovječanstva suštinski je psihopatološka dijagnoza. Kao da iz jezika želite izopćiti razumijevanje, iz znanja spoznaju, stvaralaštvo iz kulture, civiliziranost iz civilizacije, iz čovjeka ljudskost…

Nijedan čovjek ne želi se odreći stvaralaštva, znanja, kulture, razumijevanja. Nijedan čovjek ne želi se odreći slobode. Oni koji drugima to žele uskratiti i na tome ustrajavaju čine to iz bijesa i obijesti, iz nemoći jer gube kontrolu nad onim što su kontrolirali.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kopernikanski obrat i Jeffrey Epstein u Venezueli, Iranu…
    •  Hrvatsko nacionalno svrstavanje
    •  Palestina – konstruiranje (ne)prijatelja
    •  Izmišljena poetika ustaškog pozdrava
    •  Kameni cvijet raste
    •  Evropa nestaje zajedno s Ukrajinom, a ne mora
    •  Sijelo zagrebačko
    •  Šta je sve zabranio gradonačelnik Sinja, Miro Bulj
    •  Kako biti Srbin u Hrvatskoj?
    •  Linč Srbina građanina i sahrana za građansku Hrvatsku

> Svi tekstovi ovog autora