Jasenovac i pitanje hrvatske krivnje

Prije nego što vam ponudim jedno osobno razmišljanje na temu iz naslova, nekoliko stvari vezanih uz ovogodišnju komemoraciju proboja logoraša iz Jasenovca.

Tijekom komemoracije povodom 81. godišnjice najvećeg i najsmrtonosnijeg ustaškog logora nije govorio nitko – ni predstavnici države, ni predstavnici naroda žrtava. Šteta je što je to tako, jer već dugo na tom se mjestu nitko relevantan nije oglasio. Stječe se dojam da se ne samo u Jasenovcu nego i o Jasenovcu radije šuti, rekao je zastupnik SDSS-a Milorad Pupovac u utorak u Hrvatskom saboru i nastavio:

”Siguran sam da to nije odgovor onima koji u drugim sredinama olako i bučno govore o strahotama Jasenovca i koji u svojoj političkoj upotrebi Jasenovca obesmišljavaju njegovo ime i vrijeđaju dostojanstvo sjećanja na njegove žrtve.

Kad bi govorio prostor i ustanova Spomen-područja možda bi se višegodišnja šutnja na komemoraciji u Jasenovcu manje čula. Ovako, kad u njegovu prostoru nema gotovo nikakvih znakova koji bi govorili gdje je što bilo – gdje su i što su bili prvi logori poput Krapja i Broćica, gdje je logor Ciglana – najveći i najsmrtonosniji od svih jasenovačkih logora, gdje je Kožara, a gdje i što je bila Stara Gradiška ili gdje su bila mjesta pojedinačnih i masovnih egzekucija kao što su Donja Gradina, Limani, Granik, Zvonara, Uštica, Međustrugovi, Uskočka šuma i Picil lijeva peć – šutnja na samoj komemoraciji je glasnija”, istaknuo je.

Podsjećajući na činjenicu da gotovo ništa od planiranog i najavljenog kako bi Spomen područje konačno postalo dostojanstveno mjesto komemoriranja nije realizirano kazao je kako je ta šutnja postaje još glasnija.

”Kad bi se govorilo o onom što je dogovoreno prije više godina, a do danas nije realizirano, riječ je o izmjeni postava muzeja Spomen- područja, izgradnji jednog aneksa za izložbene i edukacijske potrebe i usvajanje obrazovnog sadržaja i programa školskih posjeta Jasenovcu, onda bi se današnja šutnja mogla razumjeti kao dostojanstvena dopuna realizaciji toga što je dogovoreno.

Ovako to ne može biti shvaćeno drugačije nego kao izbjegavanje stvaranja pretpostavki za to da Spomen-područje bude dostojanstveno mjesto komemoriranja. Ista je stvar sa realizacijom zaključaka Plenarnog sastanka Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust održanog prije tri godine u Dubrovniku.

Nije nam poznato da je otpočela realizacija i jednog od tih zaključaka. I to je prekrila šutnja. Posebno brine šutnja o tome da je tu i na drugim mjestima širom Nezavisne Države Hrvatske i nad Srbima, kao i nad Židovima i Romima, ostvarivana namjera njihova ”ništenja” ili genocida. Danas i ovdje želim jasno reći da ovaj trend oglušivanja o Jasenovac predstavnicima naroda žrtava i antifašista ne može biti i nije prihvatljiv”, jasno je poručio Pupovac.

Prije toga podsjetio je kako je prije 85 godina Ustaška obrana Nezavisne Države Hrvatske osnovala logorski kompleks Jasenovac u kojem je u nepunih pet godina njegova postojanja teškim radom, izgladnjivanjem, bolešću, hladnim i vatrenim oružjem te na razne druge načine usmrćeno najmanje 83.145 zatočenika.

Od tog broja Srba, Židova, Roma i hrvatskih antifašista, nešto više od polovice bile su žene i djeca – žena je usmrćeno 23.474, a djece 20.171. Za podizanje, organiziranje i upravljanje njime nadležan je bio Odjel III Ustaške nadzorne službe, odnosno Vjekoslav ”Maks” Luburić. Nije riječ o nekom drugom ili drugačijem ”Maksu” od onog iz pjesme ”Jasenovac i Gradiška Stara” o kojem je, i ovo je vrijedno podsjetiti, pjevao Marko Perković Thompson.

Oko 600 muškaraca 22. aprila 1941. odlučilo se za proboj. Predvodio ih je sinjski antifašist Ante Bakotić. Od njih 600 preživjelo ih je 117. Ante Bakotić nije bio među njima. Jednako kao što aktualna sinjska vlast nije među onima koji odaju počast njegovu herojstvu – istaknuo je Pupovac, referirajući se na zabranu etnografske izložbe u organizaciji SNV-a prije dvije godine u rodnom gradu Ante Bakotića. Toliko iz članka u tjedniku Novosti.

A sada posuđujem prostor u kolumni za priopćenje Documente i Centra za istraživanje Holokausta i genocida na jugoistoku Europe, Sveučilišta u Rijeci:

Zatiranje i distorzija pamćenja logora Jasenovac

Povodom 81. obljetnice proboja zatočenika iz ustaškog logora Jasenovac želimo skrenuti pozornost Vladi RH, nadležnom Ministarstvu kulture i medija te javnosti na tekuće probleme javne institucije koja je zadužena za čuvanje uspomene na ubijene na tom mjestu.

Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac (JUSP Jasenovac) već duže od desetljeća djeluje u izrazito teškim okolnostima zbog osjetljive prirode povijesnih događaja čije pamćenje nastoji očuvati. Kao autentično mjesto na kojem je ustaški pokret proveo Holokaust, genocid nad Srbima i Romima u NDH te masovne zločine nad političkim protivnicima brojnih nacionalnosti, Jasenovac je redovito meta institucionalnih i ne-institucionalnih grupacija koje pokušavaju zatirati pamćenje ili poricati samu činjenicu tih zločina.

Na primjer, bivša ravnateljica Nataša Jovičić i kustosi su primali prijetnje smrću koje nikad nisu adekvatno sankcionirane, a skupina negatora zločina počinjenih u logoru je oskvrnula 71. obljetnicu proboja zatočenika tako što je položila vijenac za žrtve navodnog poslijeratnog logora, čije je nepostojanje znanstveno dokazano.

Ni u mandatu ravnatelja Ive Pejakovića nisu prestali pritisci od strane grupacija koje negiraju znanstveno utvrđene činjenice o prirodi logora, niti pritisci iz političke i medijske arene, uz izostanak adekvatne reakcije resornog ministarstva i političkog vodstva RH.

Nakon što je Pejaković podnio ostavku na mjesto ravnatelja u svibnju 2024., JUSP Jasenovac vodi vršiteljica dužnosti Sara Lustig, posebna savjetnica predsjednika Vlade za pitanja Holokausta, koja nema prethodnog iskustva u vođenju muzeja niti drugih javnih institucija. U njenom mandatu usvojen je novi pravilnik i cjenik korištenja usluga vodstva i korištenja građe JUSP Jasenovac, koji će otežati posjete studentskim i drugim grupama, kao i ograničiti istraživanje Jasenovca koje dolazi izvan te institucije.

Osim što bi resorno ministarstvo, u suradnji s Ministarstvom znanosti i obrazovanja, trebalo osigurati sredstva za vodstva, ovakve odluke ograničavaju pristup informacijama nužnim za suzbijanje daljnjeg negiranja zločina počinjenih u logoru, kao i kontekstualizaciju povijesnih činjenica.

Nadalje, Lustig je produljen mandat vršiteljice dužnosti, jer je u veljači ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek odbacila kandidature dvaju osoba koje godinama sustavno rade na manipuliranju povijesnim činjenicama i negiranju zločina počinjenih u Jasenovcu, a koje su se jedine javile na najrecentniji natječaj za mjesto ravnatelja.

Nezaštićena pozicija JUSP Jasenovca i ograničavajući uvjeti rada stoga su doveli do toga da ta institucija već dulje vrijeme djeluje bez adekvatnog ravnatelja, te bez konzultacija sa afirmiranim stručnjacima ili ikakve jasne uloge u oblikovanju muzejskih postava za znanstvenike koji se bave relevantnim istraživačkim radom.

Kriza upravljanja jedinom javnom institucijom koja se bavi istraživanjem i očuvanjem pamćenja na logor Jasenovac i zločine ustaškog režima upućuje na odgovornost državne politike. Osim što su zbog nastale situacije onemogućene bilo kakve ozbiljnije transformacije i poboljšanja samog muzejskog kompleksa (trajnog izložbenog postava i većih istraživanja), ona upućuje na dublje probleme vezane uz javno pamćenje ostavštine Nezavisne Države Hrvatske (NDH).

U kontekstu svakodnevne proliferacije ustaškog znakovlja i simbola, naročito pokliča ”Za dom spremni”, u javnom prostoru, medijima, pa čak i Hrvatskom saboru, nastaje klima sveopće negacije ustaških zločina i njihovih razmjera.

Umjesto mjesta pamćenja, edukacije, istraživanja te vječitog upozorenja o opasnostima politike ekskluzivizma, autoritarizma i masovnog nasilja, JUSP Jasenovac je postao mjesto političkog prijepora kroz stavove državne vlasti koji otvaraju prostor za iskrivljavanje povijesnih činjenica. Najviše institucije i nositelji vlasti već godinama omogućavaju hrvatski negacionizam svojom vlastitom retorikom relativizacije i umanjivanja ustaških zločina te konkretnim potezima u pravcu političke manipulacije kriminalnog nasljeđa ustaške države.

U tom kontekstu, Jasenovac je bio i ostaje fokus neznanstvenih, negacionističkih napora onog segmenta hrvatske politike koji iskrivljavanjem činjenica o povijesti NDH nastoji dostići određene probitke u današnjim društveno-političkim previranjima.

Imajući sve ovo u vidu, kao i činjenicu da predstavnici slijednika žrtava – Srba, Židova, Roma i antifašista – više uzastopnih godina nisu zajedno sudjelovali u centralnom obilježavanju proboja zatočenika, upravo zbog navedenih negacionističkih tendencija u hrvatskom društvu i politici, smatramo kako je krajnje vrijeme da se Vlada RH, Ministarstvo kulture i medija, Ministarstvo znanosti i obrazovanja kao i sve druge institucije angažiraju u podizanju kapaciteta JUSP Jasenovca, čuvanju pamćenja žrtava logora, potpori znanstvenog istraživanja te promociji opće edukacije hrvatskog društva o zločinima ustaškog režima. Vrijeme je da Vlada RH prestane utirati put poricanju zločina ustaškog režima.

Centar za istraživanje Holokausta i genocida na jugoistoku Europe, Sveučilište u Rijeci

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

***

Svi koji su prisustvovali komemoraciji u znak sjećanja na 81. godišnjicu proboja posljednjih zatočenika iz koncentracijskog logora Jasenovca, prohodali su put sastavljen od drvenih pragova željezničke pruge kojima su zatočenici prevoženi u logor. Svaki korak na tim pragovima u meni izaziva duboku introspekciju i podsjeća me na pitanje moralne krivnje koju osjećam. Gospodin Plenković se hvali i o krivnji ne želi govoriti.

Premijer Andrej Plenković poručio je u srijedu 22. travnja da Hrvatska treba sustavno jačati kulturu sjećanja i na primjeren način u obrazovni sustav ugrađivati sadržaje o povijesnim zločinima, uz nastavak potpore memorijalnim područjima poput Spomen-područja Jasenovac.

Plenković je, nakon komemoracije “Sjećanje za budućnost”, održane u spomen na žrtve i preživjele zatočenike ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac, naglasio važnost svjedočanstava preživjelih logoraša, istaknuvši da je cilj graditi tolerantno i uključivo društvo koje poznaje vlastitu povijest i zločine počinjene tijekom Drugog svjetskog rata.

Obilježavanjem 81. obljetnice proboja logoraša iz Spomen-područja Jasenovac odala se počast žrtvama te upozorava na nužnost snaženja kulture sjećanja na zločine ustaškog režima, ali i drugih totalitarnih sustava, dodao je.

U tom je kontekstu istaknuo da je Vlada podržala znanstveni projekt kojim će koordinirati Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a koji ima za cilj sustavna istraživanja o žrtvama 20. stoljeća.

”Kultura sjećanja mora biti sustavna, ugrađena u obrazovni sustav i naše političke vrijednosti”, rekao je premijer.

Govoreći o ulaganju u spomen-područje, naveo je da je obnovljen spomenik “Cvijet” arhitekta Bogdana Bogdanovića, kao i komemorativni krug, dok se do iduće obljetnice planira obnova staze i pasarele.

Istaknuo je i važnost obrazovanja, pozvavši ravnatelje i nastavnike da potiču učenike na posjete Jasenovcu kako bi se neposredno upoznali s tim dijelom hrvatske povijesti.

Elem, ponovimo: Pri kraju Drugog svjetskog rata, 22. travnja 1945. godine, 600 je jasenovačkih logoraša predvođenih Antom Bakotićem iz Sinja krenulo u proboj, a do slobode ih je došlo nešto više od 100. Preostali logoraši, koji zbog nemoći i bolesti nisu sudjelovali u proboju, ubijeni su i spaljeni zajedno s logorskim objektima.

U 1.337 dana postojanja logora, ubijeno je, po do sada utvrđenim podacima, više od 83.000 ljudi. Tijekom gotovo četiri godine postojanja, ustaški logor Jasenovac bio je mjesto patnje, stradanja i boli za mnogobrojne zatočenike, muškarce, žene i djecu, Srbe, Rome, Židove, ali i političke zatočenike, Hrvate, Bošnjake, Slovence te pripadnike drugih naroda.

Jasenovac je čista ustaška priča. Jasenovac je sramota, našeg, hrvatskog naroda.

Tko može na bilo koji način odrediti duh jednoga naroda u ratu? U hrvatskom slučaju i u odnosu na Drugi svjetski rat (i na poraće) to je, najzgled, gotovo nezamislivo i skoro nemoguće. U prvome redu zato što smo od travnja 1941. do svibnja 1945. imali užasan građanski rat.

Djelomice se kao građanski može opisati i tzv. Domovinski rat, jer su pucali jedni na druge građani iste države, suputnici iste povijesne kalvarije koja je u velikoj mjeri bila uvjetovana strahovima i frustracijama iz Drugog svjetskoga rata i poraća.

Ali Hrvati bi se za trajanje tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH) za vijeke vjekova morali smatrati obveznim gajiti osjećaje sućuti i pokajanja.

Tako ja mislim.

Na našem su teritoriju, među nama, počinjeni holokaust (protiv židovskoga naroda) i genocidi (protiv romskoga i srpskoga naroda). Zbog toga su se naši ljudi podijelili i još žive podijeljeni. Tu ozbiljnog procesa pomirenja i suočavanja s prošlošću nažalost – još, pravog, nema.

Želio bih danas nešto kazati o ovoj velikoj i bremenitoj temi jer mislim da ipak postoji stanovita kolektivna krivnja Hrvata i jer smatram da ako je savjest mirna nekim (nad)biskupima, moja to ne smije biti.

Moj otac Adolf Pilsel približio se Anti Paveliću u drugoj polovini pedesetih u Argentini kada je postao jedan od onih koji su čuvali poglavnika. To je bila posljedica prijateljevanja mojega djeda Jakova Pilsela s Pavelićem i znak zahvalnosti što su djed Jakov Pilsel i baka Roza Ćosić ud. Pilsel spasili život Paveliću u bijegu iz Zagreba 10. svibnja 1945. sklonivši ga od Sovjeta u njihovom tadašnjem domu u austrijskom Judenburgu (što je opisano u mojim knjigama).

Što se mene tiče, priča o ustašama i mom ustašovanju u meni se počela gasiti početkom osamdesetih ili, da budem precizniji, nestala je rapidno nakon poraza Argentine protiv engleskih snaga u ratu za Malvine 1982. (Falklandsko otočje).

Zašto tada? Jer sam tada počeo prihvaćati da imam i latinoamerički identitet, a ne samo neki difuzni europski, odnosno da sam svakim danom kojim sam se budio postajao svjestan da sam prije svega Argentinac (tada je to tako bilo) i jer sam morao moći odgovoriti na pitanje koje mi je 1978. postavio kolega sadašnjega pape Franje, svećenik isusovac oko kojeg sam se tada motao i koji mi je rekao ono sudbonosno: ”Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?”

Danas znam da je to pitanje bitno odredilo moj život.

Da, postoji ta naša moralna, metafizička krivnja. Osjećam nešto poput sukrivnje za djelovanje članova moje obitelji.

Ta sukrivnja se ne može objektivizirati. Trebali bismo biti skloni i, ovisno o položaju i vrsti djela onih koji su pogođeni nepravdom, ispraviti krivnju iako moralno i pravno za djelo nismo odgovorni.

Ja, naime, zagovaram odgovornost Hrvata, dakle, supogođenost čovjeka koji pripada hrvatskom duhovnom i duševnom životu i s ostalim sličnima dijeli jezik, podrijetlo i sudbinu te političku povijest i koji postaje svjestan neuhvatljive krivnje, već analogije sukrivnje.

Moramo se osjećati sudionicima, sukrivcima, osobito ako šutimo pred nepravdom i bezakonjem, mržnjom ili netolerancijom.

Morao sam preuzeti krivnju oca i djedova, morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma i ne samo stala već i ostala.

Moj pokojni otac Adolf Pilsel, nakon mene prvi, i to u 81. godini života, tek je postao sposoban i spreman čuti ne samo što mu sin ima reći nego što su o tome kazali Vlado Gotovac, Predrag Matvejević ili Slavko Goldstein.

Moramo biti u stanju osjetiti moralnu kolektivnu krivnju i zadaću ponovne obnove čovjeka i nacije – zadaću koju imaju svi ljudi na svijetu koja, međutim, hitnije i osjetnije, kao da odlučuje o svemu biću, nastupa tamo gdje se jedan narod, makar podijeljen, vlastitom krivnjom našao pred ništavilom koje simbolizira pakao Jasenovca.

Da, ja osjećam sram pred samim zločinima. U Jasenovcu kada ga pohađam, najviše. Nažalost, zbog ranije preuzetih obaveza u Splitu ovog 22. travnja, dan proboja logoraša, nisam mogao prisustvovati komemoraciji.

Bilo me sram i za posjete Ahmićima.

Sram me je jer su mnogi nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo.

Sram me je što hrvatski katolički biskupi nisu još uvijek otišli i obavili čin pokajanja u samom Jasenovcu, kao što su to učinili pape u Auschwitzu, a hrlili su članovi HBK svake godine na Bleiburg dajući prednost jednim žrtvama, među kojima je bilo mnoštvo zločinaca, dok u Jasenovcu krivih ljudi nije bilo!

Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo.

Ne svi Hrvati, već manjina, bilo da su ustaše, bilo da su partizani, snosi krivičnu odgovornost za zločine, druga je pak manjina morala odgovarati za podržavanje ustaštva i za strahovladu u doba poratnog staljinizma.

Svatko od nas, premda na različite načine, sasvim sigurno ima povoda da sam sebe preispita moralnim uvidom i ne mora priznavati nikakvu instancu osim vlastite savjesti.

Tko ne prepoznaje trenutak u svom životu i nije sposoban kazati: I ja sam Hrvatska, ali kazati to uz zahtjev za preobrazbom, za ponovnim rođenjem, za odbacivanjem pokvarenoga, taj neka bude opomenut jer je zašao u ćudorednu propast.

Ali ono dobro i istinito neće doći samo od sebe: treba temeljito prionuti poslu, svi mi i svatko od nas. O tomu sam govorio, između ostalog, na tribinu koju je u knjižnici Marka Marulića u naselju Trstenik u Splitu organizirao dr. Gracijano Kalebić, izuzetan kulturni radnik.

O tomu sam nešto kazao i na sjednici predsjedništva VeDRa-e sutradan, po gotovo jer VeDra ima vrlo ozbiljan i dalekosežni plan okupljanja kulturnih radnika Hrvatske.

Ako napravimo sve što valja i ako budemo mudri, ali i nesebični, svjesni svih naših strahota, možda jednom mognemo reći da smo se oslobodili (moralne) krivnje.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Prva godišnjica smrti pape Franje
    •  Osuđujem nacionalizam vođa udruge veterana 4. brigade
    •  Što želim za Uskrs? Hrvatsku bez laži, korupcije i nepravdi
    •  Samozvani arhiepiskop Aleksandar krenuo pljačkati SPC
    •  Kako žive agnostici i ateisti, odnosno ireligiozne osobe?
    •  Čemu 35 godina mog novinarskog rada u Hrvatskoj?
    •  Bliži se kraj, Kuba ovo neće moći preživjeti
    •  U zrakoplovu s Kutlešom: pristojno smo se pozdravili
    •  Bog se opet igra sa mnom: licem u lice s beskućnicima
    •  Kako to da Hrvati ne osjećaju da vonja po ustaštvu?

> Svi tekstovi ovog autora