Blajburg – Motivi

Kako bismo u povijesnom smislu utvrdili kontekst likvidacija ratnih zarobljenika, te eventualnu umiješanost vojno-političkog vrha NOB-a u donošenje odluke o likvidacijama, kao i kod svakog drugog kaznenog djela potrebno je utvrditi motiv.

Analizirajući, uglavnom radove povjesničara iz Zbornika radova sa znanstvenog skupa u Zagrebu od 12. travnja 2006. (SABA RH), te kombinirajući ih sa činjenicama koje sam istraživao u dva moja kaznena predmeta povezana sa II svjetskim ratom (Artuković i Boljkovac), te iz svog općeg povijesnog znanja, kao motive mogu navesti:

1. Osveta individualna i kolektivna te vjekovni ”balkanski” osjećaj za pravdu izražen u maximi oko za oko, zub za zub i pravo na krvnu osvetu
2. Preventivne radnje u kontekstu nadolazećeg hladnog rata
3. Potreba preventivnog suzbijanja kontrarevolucije, u kontekstu provođenja socijalističke revolucije

AD1.  Osveta pojedinaca, obitelji, sela, pobjedničke vojske je poznata i najčešće obrađivana tema. Potreba da se osvete zaista nevine žrtve kroz kolektivnu osvetu nad onima koji su zločine izvršili, nad nesumnjivim zločincima, vjerojatno je bila izražena. Potreba da rukovodstvo dade ”zadovoljštinu” onima koji su podnijeli zaista velike žrtve,  također je bila prisutna.

Svijest da mnogi, iako ne svi, koje su ubijali, bi u to doba na svakom sudu i tako bili kažnjeni smrtnom kaznom, moguće da je umirila mnoge savjesti.

Međutim, ta osveta je mogla objasniti individualne ili grupne zločine. Mogla je objasniti postupanja na nižim i srednjim razinama. Mogla je umiriti savjest naredbodavcima, ali mislim da nije bila jedini, a moguće ni ključni motiv, za one na najvišim razinama odgovornosti.

Ona se moguće u propagandnom smislu najčešće koristila. Koristila se i za objašnjavanje strancima.

NOV 1945.g. je bila ozbiljna i dobro ustrojena, disciplinirana vojska. Da nije tako, ne bi opstala kroz 4 godine ratovanja.

Disciplina je bila čelična, a autoritet zapovjednika/komandanta je bio neupitan.

Pogledajte tko vodi završne operacije u Sloveniji. Partizanska vojna elita, narodni heroji, Peko Dapčević, Kosta Nađ, Koča Popović, šef hrvatske OZN-e Stevo Krajačić itd.

Dakle, po mom mišljenju motiv osvete kao izraz tradicionalnog shvaćanja pravde je postojao, bio je pokretač, ali nije bio jedini, a moguće ni ključan. Osveta je bila motivacijska sila s kojom su se mobilizirali neposredni naredbodavci, izvršitelji i pomagači.

Međutim, kod budućih lidera Jugoslavije mislim da su bili odlučujući racionalni motivi potpunog preuzimanje vlasti, promjena političkog sustava (micanje svih koji bi bili sposobni ili željni alternativnog života mimo ovisnosti od struktura vlasti), očuvanje vlasti i nezavisnosti te međunarodno priznanje.

AD 2. Nadolazeći hladni rat. Nedvojbeno je da se vojska NDH, a prije svega ustaše žele predati zapadnim saveznicima. Razlog je opravdan, strah za život radi osvete NOV zbog njihovih prethodnih zločina. Ali to nije sve. Oni računaju da će vrlo brzo poslije kapitulacije doći do sukoba kapitalističkog zapada i komunističkih zemalja na čelu sa SSSR-om, gdje je, to je 1945.g. bilo gotovo očito, spadala i Jugoslavija pod vodstvom KPJ i Tita.

U Zborniku Danijel Ivin citira Vinka Nikolića str.43: ”…Englezi su već tu blizu, pa ćemo možda veći danas natrag u Zagreb.”

Ustaško vodstvo do posljednjeg trenutka neposredno prije kapitulacije pokušava prijeći na stranu zapadnih saveznika. Teško je za povjerovati da nisu znali za odluke Moskovske konferencije o vraćanju zločinaca u matične zemlje ili za odluke Teheranske konferencije o priznanju NOV Jugoslavije kao dio koalicije. Sigurno su znali i za savezničke vojne misije u redovima NOB, savezničku pomoć u oružju NOV, liječenje partizana u Bariju, savezničke avione na Visu itd.

Usprkos svemu tome oni vjeruju u sukob istoka i zapada i 5. svibnja šalju dva američka pilota i dva ustaška časnika sa memorandumom Vlade NDH upućeno glavnom savezničkom komandantu maršalu Alexanderu. U tom memorandumu, između ostalog predlaže se da se područje Hrvatske stavi pod zaštitu savezničke vojske i da će im se pridodati vojska NDH.

Odmah nakon toga kreće sveopći pokret vojske prema zapadu, a po Vinku Nikoliću očekivali su da će ih prihvatiti Angloamerikanci, naoružati i da kreću natrag u Hrvatsku u borbu za oslobođenje, što bi bilo u nekoliko narednih dana. (izvor Danijel Ivin, Zbornik str. 44)

Možemo samo zamisliti što bi se desilo da su Angloamerikanci naoružali i vratili vojsku NDH u Hrvatsku. Sigurno bi imali građanski rat, npr. kao što je to ubrzo uslijedilo u Grčkoj.

Ne bi pripisao naivnost ustaša njihovu procjenu da će doći do sukoba kapitalista i komunista unutar Saveznika i da bi ih zapadni saveznici mogli koristiti u borbi protiv Tita. Taj njihov stav nije bio bez osnove, ali promašili su tajming:1945. nitko nije bio za novi sukob. Objektivno svi su bili iscrpljeni, Sovjeti pogotovo. Ali u godinama koje dolaze, stvari se mijenjaju.

Da su Zapadni saveznici, a pogotovo njihove tajne službe već od 8. V. 1945. g. računali s mogućnošću sukoba sa komunističkim blokom u nastajanju, vidljivo je iz činjenice uspostavljanja ”štakorske linije” kojom su mnogi nacisti i ustaše uključujući i Pavelića, očito pod zaštitom tajnih službi Zapada i Vatikana bježe u Južnu Ameriku. Kao simbol dovoljno je spomenuti svećenika Krunoslava Draganovića.

Sa sadašnje povijesne distance gledajući bilo je jasno da 1945. g., niti Istok niti Zapad nisu bili spremni na novi rat, ali isto tako je jasno da je novi svjetski poredak uspostavljen u Jalti bio izraz nužde i klica novih sukoba i da je do sukoba bivših saveznika, istina indirektno ubrzo došlo (Grčka, Koreja).

Nakon pobjede, ubrzo dolazi do napetosti između zapadnih saveznika i Tita oko Pule, Istre, Trsta. Isto tako, brojne grupe ustaša koje nisu zarobljene, počinju gerilski rat protiv nove vlasti (križari, škripari). U zemlju čak i upadaju naoružane grupe (Ljubo Miloš i Božidar Kavran). Brzo kreću terorističke akcije proustaških grupa protiv Jugoslavije, sve očito pod patronatom zapadnih obavještajnih službi, prije svega njemačkih.

AD 3 Kontrarevolucija. Tito je dobio rat. Oslobodio je državu, ali bitka za Jugoslaviju, a pogotovo za socijalističko jednopartijski sustav tek je predstojala. Churcill je u Jugoslaviji zagovarao ustavnu monarhiju s Karađorđevićima na čelu i višepartijski sustav. Pod pritiskom, Tito radi provizorij. Pristaje na zajednički kabinet (vladu) Tito – Šubašić, ali pod kraljevskim namjeseništvom.

Tito je bio prisiljen izaći i na višestranačke izbore 1945.

U tim okolnostima treba detektirati da su približavajući se kraju rata Titovi komunisti sve više razmišljali ne samo o oslobođenju, već i o socijalističkoj revoluciji.

Poučeni ruskim primjerom rata s kontrarevolucijom carske vojske opravdano se moglo pretpostaviti da će brojne kolaboracionističke snage ustaša, četnika, balista, slovenskih i hrvatskih domobrana, Ljotićevaca, Nedićevaca itd. biti zaista protivnici socijalističkog sustava. Sve su to bili muškarci, vojno sposobni, u mladim godinama. Uz moguću pomoć sa zapada, kontrarevolucija postaje realan problem.

Da je u svibnju, lipnju 1945. g. ideja socijalističke revolucije koju treba provesti bila živa, vidljivo je iz slijedećeg dokumenta koji sam pronašao i koristio u slučaju Josipa Boljkovca 2013. g.

Naime, za oslobođenje Jože Boljkovca, pored zakonskog okvira u vidu Titovih zapovijedi za osnivanje OZN-e i KNOJ-a, po kojima Boljkovac nije imao ovlasti koje su mu se pripisivale, najvažnije je bio rukom pisani zapisnik sa sjednice Okružnog komiteta KPH Karlovac od 1. 6. 1945. g.

U Zapisniku se navodi: ”Drug Mićo iznaša slijedeće: ‘osjeća se kod mnogih pa i članova Partije što može imati vrlo loših posljedica, da je rat završio vojničkom likvidacijom neprijatelja. Bez sumnje da je s time postignut veliki uspjeh, no rat se nastavlja i dalje, jer još uvijek nije uništena reakcija kapitalizma.

Osnovna suprotnost u svijetu postoji između socijalizma i kapitalizma i reakcija nastoji svim silama, da nam svugdje oteža rad i da nam spriječi dovesti čovječanstvo u socijalizam, reakcija upotrebljava sve moguće da oslabi napredne snage.

Kod nas još uvijek postoji pitanje tko će koga, koje će biti riješeno tek onda kada dobijemo u ruke privredu. Sad postoji prijelazno doba, kad se postavlja ili u socijalizam ili natrag u kapitalizam i trećeg nema. Mi imamo sve preduslove da stvorimo socijalizam, sa čime u vezi stoje temeljni zadatci:

1. Temeljito i do kraja obračunati se sa ostacima fašizma, to su njihovi kadrovi, koji će im vjerno služiti i nemilosrdno ih treba likvidirati. Samo tako ćemo sačuvati tekovine NOB-a, oštrom likvidacijom ustaša, četnika i ostale reakcije, i mora nam biti jasno da se usporedo provađa i klasna borba. Pred nama stoji borba uzeti privredne pozicije u svoje ruke što je često puta teže nego osvajanje bunkera na bojnom polju…
2. Treba budno pratiti rad neprijatelja, ustaško – četničku propagandu, Mačekovce, kao i kler koji će nastojati na sve načine da nam otmu izbor za konstituantu…”.

Za razumijevanje iz povijesnih izvora treba reći da je drug Mićo iz CK KPH ustvari Savo Zlatić, član Centralnog komiteta KPH zadužen između ostalog i za karlovačko područje.” Savo Zlatić je kasnije 1948. g. završio na Golom otoku kao istaknuti sljedbenik Staljina.

Iz ovog teksta očigledno proizlazi:

• da KPH/JU nije svoje ciljeve ostvarila samo pobjedom nad fašizmom, već i da želi uspostaviti socijalističko društvo;
• da se 1. 6. 1945. g. Jugoslavija nalazi u prijelaznom razdoblju i da je još neizvjesno da li će se uspjeti uspostaviti socijalistički sustav ili ne;
• da postoji jasna svijest o osnovnoj suprotnosti u svijetu: kapitalizam – socijalizam, iz čega će proizaći hladnoratovski sukobi;
• da će se sačuvati tekovine NOB-a (tu se očito misli na začetke socijalističke vlasti) samo likvidacijom ustaša, četnika i ostale reakcije. (Napominjem da je sastanak održan 1. 6. 45. g., nakon kapitulacije fašističkih snaga. Ako ih treba likvidirati, onda to znači ubiti već zarobljene ustaše, četnike…). Razlog likvidacija je što su to ”njihovi kadrovi” , to je ”reakcija” koja će im vjerno služiti.

Iz ovog teksta nedvojbeno imamo potvrdu da su se zarobljenici likvidirali jer se kretalo u socijalističko društvo, a osnovna suprotnost u svijetu je socijalizam – kapitalizam. Za ustaše, četnike itd se pretpostavljalo da su kadrovi moguće kontrarevolucije. Dakle, vrlo racionalno, iz preventivnih razloga ih se likvidiralo.

Iz izloženog mislim da možemo zaključiti da postoji osnovana sumnja da je do likvidacija zarobljenika došlo s jedne strane zbog osvete i zadovoljenja tradicionalne pravde, ali, daleko više iz racionalnih razloga, kao preventivna radnja u sprečavanju moguće kontrarevolucije i izazivanja građanskog rata uz asistiranje zapadnih sila.

Dali će ova osnovana sumnja koju sam pretočio u radnu tezu postati konačna, istina ili ne, ovisi o daljnjim ozbiljnim istraživanjima povjesničara.     

(Nastavlja se)

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Blajburg – Pojavni oblici, što se desilo?
    •  Blajburg – Uvod u temu
    •  Grad se ogradio od Tomaševićeva i Thompsonova U-derneka
    •  Odgovor Ivi Komšiću: zašto branim Milorada Dodika
    •  Put nakon presude

> Svi tekstovi ovog autora