Kad dođeš, pričat ćemo o Slavenki

Letim u Menton, počinje moj francuski dio života kojem se neizmjerno veselim. Upoznavanju grada, i svih njegovih kvartova, razgovorima sa susjedima, produbljavanju započetih upoznavanja.

Francuzi su društveni, vole dobre diskusije, izložbe, koncerte, i druženja poslije njih. No, po pitanju osobnih druženja, ne daju se lako. Puno vode treba proteći ispod mosta, često to traje i godinama, prije nego vas netko pozove na kućno druženje. Često i do prvog poziva na kavu jedan na jedan, iako se ugodno družite u većem društvu, prođe dosta vremena. A poziv uslijedi nakon što ste nekog zaintrigirali svojom osobnošću, ili intelektom, pa prosudi da ste kvalitetan i dinamičan sugovornik.

Vrlo sam sretna kako su me prihvatili u susjedstvu i široj zajednici, no nisam pretendirala na osobna druženja znajući da za to treba još vremena, što i meni izuzetno odgovara. Probirljiva sam po tom pitanju. Stoga, nemalo me iznenadilo kad sam, svrativši na svoj francuski profil da se javim fb znancima da dolazim, u inboxu našla poruku svoje susjede, inače profesorice na mentonskom glazbenom konzervatoriju.

Upoznale smo se, svaki put srdačno izmijenimo par rečenica kad se sretnemo, no to je uglavnom to. U inboxu je pisalo ”Dobra večer Jacqueline! Jako me iznenadila vijest o smrti Slavenke Drakulić, pa se tim povodom javljam. Vjerujem da je za vas to veliki gubitak. Čitala sam njene knjige u francuskom prijevodu, najdraže su mi Je ne suis pas la i Peau de marbre.  Kad dođeš javi se, rado bih da uz piće popričamo o Slavenki, i percepciji njene disidentske pozicije u Hrvatskoj”.

Kažem joj: ”Znaš da pozicija disidenta od dominantnog političkog narativa nikad nije popularna, pogotovo kad je riječ o zemlji koja je bila žrtvom agresije, puno se tu pretjeranih nacionalnih naboja uskomeša, pa zamagljuju pogled na ono o čemu je ona pisala”.

”To mi je jasno”, odvrati susjeda, ”ne zanima me politički narativ, na kraju, oni koji pišu protiv dominantne politike uvijek su na neki način označeni. Znaš što je bilo i sa Sartreom i De Gaulleom u Francuskoj, Sartre i jest bio politički na drugoj poziciji ali na kraju svojevrsni disident od službenog političkog narativa je bio i Mauriac, pa u kritiku De Gaullea odnosno njegovih autoritarnih tendencija i tehnokratskog smjera se upustio i njegov najbliži suradnik Malraux, Ne zanima me to, nego doživljaj Slavenkinih knjiga u općoj populaciji, kod prosječnog čitatelja.”

Rekla sam joj da ”prosječni čitatelj” u Hrvatskoj znači nešto sasvim drugo nego u Francuskoj, i da malo opće populacije uopće poznaje njen opus. Ali o tome ćemo uživo. 

Još mi uvijek izaziva blagu nelagodu notorna činjenica o čitalačkim navikama Hrvata i broju pročitanih knjiga godišnje, no puno veću mi nelagodu izaziva politički oblikovano mišljenje koje se očituje u baš svakom segmentu života, nameće se u svakoj diskusiji.

Ne znam kada bi mi se u Zagrebu dogodilo da mi susjeda kaže ”Jesi li čula da je umrla Slavenka? Jesi li je čitala? Hajde da se nađemo na kavi i popričamo o njoj”. Ne samo o njoj. Ne pamtim kad sam dobila takav poziv na razgovor povodom smrti bilo koje osobe iz hrvatske književnosti i kulture.

Kad već ne pričamo za života autora o njegovom djelu na svakodnevnoj razini, možda bi odlazak uspio izazvati osjećaj gubitka nečeg značajnog, možda bismo tada mogli progovoriti na kojoj kavi o tome. Ali ne, ne činimo to ni tada. O njima, ljudima čiji je opus ostavio traga, pričam u svom pomno odabranom krugu ljudi koji me nadahnjuju.  

Teško je to objasniti Francuzima kojima je kultura modus vivendi, koji o njoj strastveno pričaju na svakodnevnim razinama. A možda nije ni potrebno. 

Teško podnosim vrućine, misli mi se tale, i uzalud tuširanja, mirisni mistevi za tijelo, osjećaj da su mi svi pregibi tijela cmoktavi, i da mi se sklizavi udovi čine kao nasađeni, nekako groteskno tromi kao na krpenoj lutki, me izluđuje.

Nekad sam, misleći o mom francuskom dijelu života, zamišljala alpske vrhunce, rad u jednom svetištu preko puta Mint Blaca, s hodoćasnicima s hendikepom. Ugodne ljetne temperature desetak stupnjeva niže nego ”dolje”. No, dogodio mi se Menton. Živ, vibrantan, u svojim pastelnim bojama i sa svojim divnim vrtovima.

Opio me život francuskog Mediterana, taj spoj visoke kulture gastronomije, i skladne arhitekture, Monet, Picasso i umjetnički festivali, bombardiranje kulturom tijekom cijele godine.

A najviše sklad, estetika prostora, ljudi koji u kafićima poluglasno pričaju, sa fino odgojenom djecom koja ne vrište, ne prskaju se na plaži, pomno odabrana glazba koja je u svim kafeima samo tiha pozadinska.

Činjenica da ti se i prodavač u ribarnici obraća u kondicionalu.  Nadahnuta zdrava polemika koja se rado vodi o svim pitanjima pa i o nedavnim izborima – strastveno, argumentirano i bez uvreda ikome.

No najviše od svega, volim njihovu strast za kulturom i gastronomijom. Nisam stavljala statuse o Slavenkinoj smrti. Nisam je osobno poznavala, no strastveno sam je čitala.

Fb status mi se, iz te pozicije čini banalan. Uostalom, društvene mreže su epistemiološki neprijateljsko okružje za demokraciju i zdravu polemiku. Stoga, mislim da nema boljeg oproštaja od Slavenke od razgovora o njoj i njenom opusu, uz azurno more, s profesoricom na mentonskom glazbenom konzervatoriju, njezinom čitateljicom.

Anđeli te čuvali Slavenka, bila si voljena i čitana. Za jedan epitaf, to je sasvim dovoljno.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Matoš i žilavi barbarizam u Hrvata
    •  Thompson kao ideološka ''Vegeta''
    •  Sindikalno proljeće na Europskom trgu
    •  Kako Vlada lažira socijalni dijalog
    •  Slučaj Sandra Vukovića: novinarstvo kao politički aktivizam
    •  Božić u ugljenim zjenama
    •  Zbogom, zagrebački Lever House
    •  Da glasam u Mentonu svoj glas dala bih mladom Sarkozyu
    •  Vlada kao koordinacijsko tijelo između interesnih lobija
    •  Kriminal kao uzdarje Gospi od Staroga Grada

> Svi tekstovi ovog autora