novinarstvo s potpisom
Biti na ”braniku” civilizacija povijesno je iskustvo koje je kao malo što oblikovalo svijest našega društva. Vrlo često se nešto moralo braniti i neprestano je društvo bilo ugrožavano od različitih vanjskih interesa. Takva svijest snažno je vidljiva i istaknuta i u današnjem vremenu. No prevlast isključivo takve svijesti događa se u sve kompliciranijem svijetu, gdje nas digitalna stvarnost dodatno fragmentira u ideološke balone.
To nas vodi u opasnost da postanemo ”dogmatsko” društvo. Stoga bi prema klasifikaciji filozofa Karla Poppera većinsko društvo u Hrvatskoj naginjalo prije u ono zatvoreno, nego otvoreno. Dakle, nespremno na samokritiku, na prihvaćanje drugoga i drugačijega i na koncu nespremno za demokratičnost. Jer u svakom procesu ”otvaranja” vidi opasnost i poseže za dogmatski shvaćenim religioznim resursima.
Drugi čimbenik je privrženost našeg društva tradicionalnim Crkvenim strukturama. A njezine strukture su stoljećima naglašavale isključivo dogmatski pristup Božanskoj objavi. Ta se paradigma snažno promijenila Drugim vatikanskim saborom i otvaranjem Crkve iskustvu svijeta.
Mogli bismo to nazvati i povratkom u prvotnu paradigmu kršćanstva. Gdje je životno iskustvo ljudi iz prvih kršćanskih zajednica svjedočilo Boga i time postalo Objavom za nas danas. To je vrijeme u kojem je ”ortopraksija”, a ne ”ortodoksija” imala prvotno mjesto. Stoga je kršćanstvo i postalo vjerski pokret snažnog revolucionarnog potencijala, koji je zahvatio cijeli tadašnji svijet.
Pojam ”dogmatskog” ovdje pri tome ima negativan karakter. Gdje se objava historizira i svako iskustvo zatvara u isključivo verbalnu formu. Objava je time dakle završena, rečena. Svako današnje iskustvo time gubi na vrijednosti. Bog postaje skupa s njegovom objavom tek povijesno nasljedstvo i folklor tradicije koji na ritmove suvremenog ostaje poprilično ukočen i nespretan.
Takvo isključivo ”dogmatsko” preuzimanje i ponavljanje poruke čini od kršćanstva predmet nasljedstva, a od kršćana nasljednike neke duhovne nekretnine, a ne sljedbenike živog Boga. Nasljedstvo umjesto sljedbeništva.
Zanimljivo je stoga promotriti jedan fenoman u Crkvi njemačkog govornog područja. Ponukana impulsima Sabora, sedamdesetih godina Crkva u Njemačkoj je razvila i jednu novu religijsko-pedagošku metodu, takozvanu ”slike Boga” (Gottesbilder). Ona za cilj ima upravo uvažiti psihoanalitičke i sociološke pristupe stvarnosti iskustva te posezati za iskustvom Boga u ljudima. Dakle, graditi s ljudima jednu ”teologiju odozdo” i frontalno-dogmatsko poučavanje staviti u drugi plan. Ta je metoda slična Sokratovoj majeutici.
Nju se koristi već u katehezama za prvu pričest, ali u samom školskom kurikulumu. Ona je važna jer daje mogućnost da svatko već u svojoj ranoj dobi progovori o svome iskustvu Boga i ”slici Boga” koja iz toga iskustva proizlazi. Tako otkrivamo da svatko zapravo ima svoju sliku Boga.
To ne vodi u relativizam, kojeg se kao dogmatičari uvijek plašimo, nego stvara upravo jedan cijeli mozaik iskustva u kojem se prepoznaju ne samo razlike, nego i sličnosti. To vodi većem poštivanju, prihvaćanju, poniznosti, otvorenosti. Te naposlijetku potiče na daljnje traganje. Vjernik tako postaje tražitelj, a ne naoružani čuvar nečega što ni sam do kraja ne razumije.
Pogledamo li samu Bibliju (verbaliziranu objavu iskustva), ni ona nam ne nudi tek jednu jedincatu ”sliku Boga”. Štoviše, u evanđeljima često čitamo o tome kako Isus upravo razbija takve apsolutizirane slike. Jer time čovjek ne samo da kao pojedinac postaje robom vlastitog položaja i predodžbi, nego počinje i druge ”zarobljavati Bogom”. To više ne može biti Isusov Bog koji oslobađa i čija ljubav ostaje sebi do kraja vjernom.
Slična se stvar događa i u društvenim kontekstima gdje određeni krugovi žele apsolutizirati vlastite slike obitelji, braka i svih drugih odnosa. Svatki otpor toj apsolutizaciji nije neka ”ljevičarska ideologija”, nego otpor protiv nametanja jednog oblika stvarnosti.
Tu je zanimljivo da upravo oni koji u takvom otporu vide ”ljevičarske ili komunističko-bezbožne opcije”, sami se zapravo zalažu za uniformizam društva, mišljenja i vjere. Upravo takvo isključivo dogmatsko shvaćanje vjerske stvarnosti od vjere čini jedan duševni komunizam u njegovom najgorem obliku. A to je daleko od bilo kojeg zajedništva slobodnih pojedinaca.
Stoga mislim da bi nam metoda refleksije ”Božjih slika” pomogla u pronalasku Božjih tragova u iskustvu našeg današnjeg svijeta. Zatim bi nas oslobodila od ”dogmatskog” pristupa stvarnosti gdje smo isključivo ”nasljednici slika”.
Postali bismo ponizniji, otvoreniji i ponovo više okrenuti jedni drugima. Shvatili bismo da smo svi zajedno ”Božji narod na putu”, koji traga i slijedi (sljedbenici).
I ono najvažnije, imati predodžbu ili vlastitu ”sliku Boga” je sasvim uredu i neizbježno. Ali onda ta slika treba ostati neuramljena i bez muzejskog stakla koje sprječava svaku refleksiju.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

















































