Gisele Pelicot – suđenje kulturi silovanja

Od kad sam prvi put saznala za horor koji se godinama događao gospođi Gisele Pelicot, reagirala sam tako da sam svom snagom svih svojih psiholoških obrana iz svijesti brisala tu priču i jezive detalje koji ju sačinjavaju.

Kako nas ovaj naš svijet zadnjih godina konstantno bombardira vijestima o strašnim ratnim razaranjima u kojima se neopisiva zvjerstva nad civilima dešavaju svakodnevno, samozaštitno sam se okrenula opsesivnom ponovnom iščitavanju Goethea, Voltera, Puškina, Tolstoja, Ljermontova, Victora Hugoa i drugih književnika moje srednjoškolske lektire zbog kojih sam se optimistično zaljubila u svijet u koji sam urastala i u kojem ću živjeti. Sad sam na putu da vjerujem da samo mogu obrađivati svoj vrt.

Životna drama Gisele Pelicot je neprestano izranjala iz mog sekundarnog nesvjesnog koje je zadnjih godina postalo sve obilnije jer su se u njenu gomilale potisnute informacije. Sve više mi se činilo da ja valjda ne znam dovoljno o ljudskoj prirodi kad me fenomeni koji preplavljuju današnji medijski prostor tako iznenađuju, šokiraju, sablažnjavaju i osobno povređuju, kao da sam jučer pala s Marsa na Zemlju. 

Ja sam više od 40 godina psihijatrica i stalno radim sa teškim psihičkim poremećajima što podrazumijeva poznavanje psihopatologije pa i mračnih strana ljudske prirode (to su različiti pojmovi).

Nasilje, robovlasništvo, ratovi, genocidi, holokaust, ratna i civilna silovanja bili su izrazi tog mraka koji postoji u ljudskoj prirodi i koji povremeno izranja u raznim formama kojih smo se nagledali i o kojima smo čitali uvjereni da se bar neke od njih više nikad neće ponoviti.

Ženska priča u zemaljskoj evoluciji homo sapiensa uklapa se u opću sliku ljudske okrutnosti s tim da je   nadasve mučna i životinjski nepravedna (pogledati svakako film ”Monkey Kingdom”, 2015., Disneynature) pa je pravo čudo sa smo ipak opstale a dijelom i oblikovale svijet u kojem živimo (osim što smo ga rađale, dojile, oblačile, prale, odgajale, hranile, liječile… sve te manje bitne stvari).

Zadnjih desetljeća napredak u ostvarenju ženskih prava je bio ipak obećavajući, bar se meni tako činilo, unatoč i dalje značajnim  brojkama silovanih žena, pretučenih i ubijenih supruga i partnerica od strane njihovih agresivnih, posesivnih i ljubomornih muževa i partnera.

Partner je riječ koju sam upotrebila da naglasim zlostavljanje žena od strane muškaraca s kojima ove nisu bile u braku. U svakodnenvom govoru se vanbračno i bračno partnerstvo koriste za označavanje veze koja bi po semantici trebala sadržavati zajednički cilj, ravnopravnost i dijeljenje.

Situacija na terenu je takva da ni bračna ni vanbračna veza muškarca i žene uglavnom ne zadovoljavaju definiciju ”partnerstva”. Dominacija, zlostavljanje i neravnopravnost prečesti su sastojci veze žene i muškarca, pa ju zaista ne možemo nazivati ”partnerstvom”.

Žene u tom ”partnerstvu” uvijek izvuku kraći kraj – to je neka, kroz povijest konstantna, biopsihosocijalna nepravda.

Sjećam se šokantne sudbine Natasche Kampusch i Elisabeth Fritzl, koje su bile žene robinje zatočene u podrumima godinama a koje su u svoje vrijeme bile važne medijske teme. Natascha je napisala dvije knjige a po jednoj je snimljen i film. Kasnija otkrića sličnih sudbina, sudeći po medijskim reakcijama, nisu više izazivala takav užas i jezu niti su tako dugo bila u žiži medijske pozornosti.

Javnost kao da je prihvatila da takva perverzna okrutnost postoji, nekako je oguglala na nju i postala znantno manje osjetljiva na nasilje općenito. Filmovi, serije, videoigrice, sve je to puno ne akcije već ekscesivnog nasilja gdje lete dijelovi tijela, lipti krv i ispadaju oči. Horor.

Seksualna revolucija i konzekventna sloboda seksualnog izražavanja uz pomoć pornografije, koja je postala učiteljica života, formirali su našu zapadnu kulturu čiji smjer je nenadmašno opisao Chris Hedges u svojoj čuvenoj knjizi ”Carstvo opsjena – kraj pismenosti i trijumf spektakla” (Algoritam, 2011.).

Već dugo se pokret #MeToo bori za pravdu seksualno zlostavljanih i silovanih žena ali napredak je nesiguran i svaki korak naprijed slijede dva koraka nazad.  

Tako je u zamahu pokreta #MeToo u svijetu, Gisele Pelicot, sretna žena iz jugoistočnog francuskog grada Mazana u kojem je provodila svoje umirovljeničke dane sa odanim i pažljivim suprugom Dominiqueom Pelicotom, doživjela nešto što je zgrozilo na grozote naviknuti svijet, osobito kad se grozote dešavaju ženama.

Oko deset godina Gisele je imala neobjašnjive i bizarne zdravstvene teškoće, zaboravljivost, ginekolške probleme, bojala se da ima neku smrtonosnu bolest kad se osjeća tako slabo. Opetovano se podvrgavala brojnim medicinskim pregledima koji joj nisu davali odgovore koji bi razjasnili njeno opće loše stanje. Muž Dominique ju je tješio i hrabrio cijelo to vrijeme! 

Giselein privrženi muž Dominique ju je nježno tješio danju a noću je tajno organizirao da je siluju razni muškarci i valjda bi nastavio sa silovanjima do njene stote godine da nije, sasvim slučajno, bio uhvaćen u rujnu 2020. kako u Leclerc supermarketu snima tri žene ispod suknji. Jedna žena je pozvala zaštitara, zaštitar je pozvao policiju, a policija mu je oduzela mobitel i zaplijenila računalo.

Koja nevjerojatna serendipiti – sretna okolnost.

Ono što je u zaplijenjenom mobitelu i računalu slučajno otkriveno iznenadilo je i zgrozilo policajce navikle na svakakve ljudske opačine i gadarije. Gisele i njena djeca i unuci su bili zgromljeni otkrićem tajnog života njihovog muža, oca i djeda.

Analizom sadržaja računala saznali su da je brižni Dominique preko interneta regrutirao muškarce, razne dobi i porijekla, kojima je asistirao dok siluju drogiranu i uspavanu Gisele što je on pažljivo snimao i formirao jednu značajnu videoteku užasa gdje su snimljena 92 silovanja počinjena od 72 različita muškarca. 

Muškarci su bili od 25 do 72 godine, različitog etničkog porijekla, različitog zanimanja i obrazovnog nivoa – vatrogasac, programer, novinar, medicinski tehničar, vodoinstalater, vojnik, čuvar u zatvoru, vozač kamiona…. 41 muškarac je živio na području Vauclusea, gdje je gradić Mazan, a to je neveliko područje od kud se regrutirao tako značajan broj perverznih zločinaca (bilo im je blizu pa im je bilo usput zgodno i komotno).

Slijedio je bolni proces Giselinog upoznavanja sa sadržajem monstruozne videoteke njenog muža kao i osobna i obiteljska drama koju je to strašno otkriće izazvalo. Spoznaja je bila tako neopisivo toksična i moćna da je kao emocionalni cunami psihički opustošila i Gisele i njenu djecu. U pitanje je došlo i eventualno zlostavljanje kćeri Caroline i dva unuka. Sve u svemu bila je to jedna totalna životna katastrofa.

Ja sam pokušala zaboraviti tu strašnu priču nakon što je u Avignonu u prosincu 2024. završen sudski proces i pravda pokazala svoje strogo lice 51 (pedesetjednom) muškarcu (to su oni identificirani od 72) koji su, u dogovoru i u suradnji s mužem Dominiqueon Pelicotom, silovali drogiranu i uspavanu Gisele od 2011. do 2020. godine. Svi su proglašeni krivim.       

Dominique Pelicot je osuđen na 20 godina zatvora i sve je priznao. Čak je izjavio da mu je teško gledati snimljene materijale u sudnici jer ga još uzbuđuju (sic)! Ostali silovatelji su dobili od 3 do 15 godina zatvora. Njihova imena, dob i godine kazne nalaze ne internetu na engleskoj Wikipediji. Svi na svijetu to mogu vidjeti i svi silovatelji i svi koji su ih branili i štitili se mogu stidjeti, tj. bar bi trebali.

Giselein odvjetnik je nakon objave presuda izjavio da je to nije samo kazna za pojedinačne krivce već i jasna osuda kulture silovanja. 

Pozornost na sudbinu Gisele Pelicot, dvije godine nakon izricanja presude, ponovno mi je skrenuo članak autorice Parul Sehgal u New York Times Magazine od 17. svibnja 2026. godine. U to vrijeme sam bila u SAD-u kod moje djece i saznala za knjigu o događajima koji su 2024. potresli sve žene koje su za njih čule a valjda i neke muškarce. Preko Amazona sam si kupila engleski prijevod knjige koju je o svom životu, sudskom procesu, njenom mužu i drugim identificiranim silovateljima (njih 50-pedeset) napisala Gisele Pelicot uz asistenciju Judith Perringnon, nagrađivanje novinarke.

Knjiga se u engleskom prijevodu zove “A Hymn to Life-Shame Has to Change Sides” (Himna životu-sram mora promijeniti stranu). Knjiga ima 246 stranica i izmučila me kao ni jedna knjiga koju sam pročitala do sad. Napisana je jasno i dobro, ali su sadržaj i količina apsurdnog mizoginog nasilja nad jednom ženom tako nevjerojatni da sam se bunila protiv teksta dok sam ga čitala, kao da ljutnjom mogu poništiti događaje koje opisuje. Osim bijesa sve druge emocije su mi bile amputirane, moj empatijski doživljaj je bio krnji i uglavnom kognitivni. 

Drugo mi je bilo preteško. Tek na 208. stranici, gdje je opisan tijek sredine sudskog procesa koji je trajao 3 mjeseca, potekle su mi suze i gorko sam se rasplakala nad sudbinom svih silovanih žena koje moraju na sudovima trpjeti to užasno, bezobrazno, neljudsko i ponižavajuće mrcvarenje koje se zove ispitivanje svjedoka.

Kao što je u svojoj ekstenzivnoj analizi društvene percepcije slučaja Pelicot napisala Parul Sehgal u New York Times Magazinu, i ja sam se u početku čudila naslovu ”Himna životu” i osjećala ljutnju prema Gisele koja je s iskrenom naklonošću i dobronamjernošću opisivala svoj pedesetogodišnji brak s Dominiqueom Pelicotom, prije nego je otkrila njegovu opako perverznu narav koja ju je cijelo desetljeće izlagala neviđenoj torturi silovanja koje je pedantno snimao i distribuirao po internetu.

P. Sehgal naglašava da ”Himna životu” nisu memoari ni žrtve ni preživjele, kako se najčešće kvalificiraju slični autobiografski uradci, već opis organizirane zločinačke zavjere i mjesta zločina.

Ono što je mene impresioniralo u knjizi je psihička snaga Gisele, neka njena nenametljiva, strpljiva i tvrdoglava otpornost koja nije dozvolila da strahota depresije sadašnjosti revidira i obezvrijedi cijeli njen prošli život.

To nije bila obrana od izdajničke sadašnjosti idealizacijom prošlosti već dosta objektivno prikazivanje životnih događaja koje Gisele hrabro detaljno propituje nastojeći razumjeti kako se iz svega toga što je bilo mogla izroditi tako izopačena situacija u koju ju je bešćutno gurnuo njen muž.      

P. Sehgal analizira i francusko društvo u periodu kad su akteri ove tragedije odrastali. Spominje Simone de Beauvoir, Jean Paul Sartrea, Gabriela Matzneffa i slične apologete neograničene ljudske slobode stvaralaštva i ponašanja koja se šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća vodila krilaticom ”zabranjeno je zabranjivati”.

Tako je poznati, priznati i slavljeni francuski pisac Gabriel Matzneff u siječnju 1977. godine napisao i organizirao peticiju u Le Monde braneći 3 osuđena pedofila (seks sa 12 i 13 godina starom djecom)  zagovarajući dekriminalizaciju seksualnih odnosa odraslih i djece ispod 15 godina. Potpisnici su bili Jean Paul Sartre, Simon de Beauvoir, Gilles Deluze, Roland Barthes i drugi – ukupno 69 prominentnih ljevičarskih intelektualca tog doba.

Inače je taj skandal poznat kao L’affaire de Versailles, koji G. Matzneff metodom whitewashinga prikazuje kao ljubav (tko bi bio protiv ljubavi!?) i brani peticijom trojicu aktera erotski zaljubljenih u djecu. Slučaj je bio medijski iznimno popraćen pa može, tko želi i ima volje, proučiti na internetu kako se manipulacijom može pedofilija prikazati kao borba za građanske slobode (da se bude pedofil). 

Gabriel Matzneff, koji se u svojim knjigama hvalisao svojim seksualnim odnosima s djevojčicama i dječacima od 8 godina,  prokazan je kao zlostavljač djece u memoarskoj knjizi ”Pristanak” koji je napisala književnica Vanessa Springora 2020. Knjiga nas upoznaje  sa sudbinom djevojčice Vanesse koja je u dobi od 14 godina, uz blagoslov i podršku njene majke (intelektualke iz istih kulturnih krugova),  bila ”servirana” javno poznatom pedofilu G. Matzneffu, iznimno popularnom u francuskim najvišim književnim krugovima baš zbog njegove autobiografske, pedofilsko erotske literature.

Te 2020. godine izlazak knjige ”Pristanak” ukazivao je na promjene normi u francuskom društvu glede literarne slobode koja je opisivala ponašanje pisaca u osobnom životu. To je vrijeme kad policija otkriva zločinačku videoteku Dominiquea Pelicota i počinje rasplet cijele te strašne priče. 

Gisele Pelicot nije, naravno, imala veze s šminkerskom francuskom književnom kremom čiji je je jedan dio godinama literarno njegovao  i slavio sve vrste parafilija na ime umjetničke slobode i kreativnosti.  Gisele je, slomljena i opustošena izdajom bliske osobe na najbizarniji zamislivi način, pokušavala opstati koliko toliko psihički živa da stane između masovnog serijskog silovanja kojem je bila podvrgnuta i svoje djece i unuka kojima je otkrivanje zločina Dominiqua Pelicota bila ultimativna trauma.

Zamimljivo je da se Gisele kroz cijelu knjigu bori za zrak i mrvice smisla njenog prošlog i sadašnjeg života i da se pri tom iznimno malo, gotovo uopće, ne žali osim što u nekoliko navrata spominje da ju ranjava to što se okolini ne čini dovoljno ljuta, ni dovoljno osvetoljubiva, ni dovoljno slomljena.

Javnost valjda očekuje da autentična žrtva u bolovima iskrvari i umre pod nogama zlostavljača.

Međutim ta neagresivna žena, potčinjena mužu – kako ju je vještačila jedna sudska psihologinja koja je naljutila i uvrijedila Gisele tom kvalifikacijom – napravila je uz pomoć svoja dva odvjetnika nešto što do tad nije bilo uobičajeno u sudskom procesuiranju seksualnih delikata. 

Naime, Gisele je odlučila da suđenje bude otvoreno za javnost što je bila nevjerojatno hrabra i mudra odluka, kako se kasnije pokazalo. U svojoj knjizi Gisele piše da ne zna kako bi izdržala biti u sudnici sa pedest silovatelja, njihovih šezdesetak odvjetnika i njihove obiteljske pratnje da nije bilo drugih žena koje su je došle podržati i francuskih i inozemnih novinara. 

Samo suđenje je ipak poseban strašni dio priče obzirom na ponašanje optuženih muškaraca u sudnici i u kafićima van sudnice gdje su se tijekom tri mjeseca trajanja suđenja međusobno družili, pili pivo i bili dobro raspoloženi. 

U sudnici su sjedili optuženi silovatelji, njih 50 protiv kojih je dignuta optužnica jer su bili identificirani, praćeni njihovim suprugama i prijateljima i pedeset prvi optuženi – muž, Dominique Pelicot, naravno. Na video zidu su se prikazivali video uradci silovanja drogirane Gisele koji su bili dokazni materijal. Tijekom prikazivanja silovatelji su se međusobno pozdravljali, davali si hi five i slične znake uzajamne podrške i nedostatka kajanja.

Tako je sudac od supruge jednog od optuženih, što u knjizi izdvaja Gisele, dobio odgovor da je njen muž nevin i da on sigurno nije radio to što mu se stavlja na teret. Kad je sudac ponudio da joj prikaže video gdje je njen suprug snimljen in flagranti  ona je odbila i izašla je iz sudnice.

Štaviše, na samom početku istrage policajci su ponudili svim suprugama silovatelja da ispitaju moguće drogiranje analizom vlati kose jer je bilo indicija da su neki silovatelji radili isto što i Dominique Pelicot u svom aranžmanu kod svojih kuća sa svojim bračnim družicama.

Sve su žene (njih 50) odbile testiranje!!!

Istina kao cilj očito ne kotira visoko u našem svijetu u kojem ni većina žena nema nage za istinu o svom životu.

Ali pravda se i u našem moralno impotentnom i izopačenom svijetu može izboriti i s ovako otrovno nastranim zločinom.

Poremećeni silovatelji, uključujući i muža Dominiquea (koji je prema psihijatrijskom vještačenju psihopat bez empatije koji je razvio sve oblike parafilija), su sudski kažnjeni i javno prokazani.

Hrabra, tiha i krhka Gisele Pelicot ih je sredila. Njena uloga u ovoj pobjedi dobra nad zlom je prepoznata i nagrađena: proglašena je osobom godine u Francuskoj 2024. prema anketama javnog mnijenja.

U srpnju 2025. dobila je orden Legije časti, najviše francusko odlikovanje kao priznanje za njenu hrabrost i javno suprostavljanje seksualnom nasilju.

List Independent ju je proglasio najutjecajnijom ženom 2025. godine povodom Međunarodnog dana žena.

Uvrštena je među najvažnije i najutjecajnije osobe u izboru magazina Time. 

To je pravda. A podsjetimo se da je ostvarenje pravde esencijalni dio liječenja svake psihičke traume pa i traume silovanja.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Bioterorizam u Europi, otrov u hrani za bebe
    •  Štiti li država ranjive skupine?
    •  Tragedija hrvatskog nacionalnog identiteta i NDH
    •  Kakav je to svijet?
    •  Trumpov warmongering - zagovaranje agresije
    •  Pakleni šund
    •  Bojkot pameti
    •  Naricanje da nam je društvo bolesno ne daje rezultate
    •  Grubo ignoriranje bullyinga
    •  Hrvatska u protekloj sezoni kiselih krastavaca

> Svi tekstovi ovog autora