Crkva je prozvana

U svijetu u kojem se ruše autoriteti, stari gube kredibilitet zbog izostanka samokritičnosti prema vlastitim pogreškama, a novi često bivaju vođeni tek zakonom profita i sirove moći, običan čovjek pojedinac može se osjetiti zbunjenim i zapravo je nebitan u toj igri. Od njega se očekuje da zauzme stranu, a ne da ima vlastiti stav. Opće dobro postaje pukom floskulom, a krhka sloboda savjesti često plijen svjetonazorskih grabežljivaca i manipulatora.

 

Ovih dana ponovno javno mnijenje biva polarizirano. Premda prilično blijedo jer su ljudi već umorni od sterilnih prepucavanja. No, akcija ovoga puta nije izostala: 5. veljače ove, 2014. godine objavljena su zaključna opažanja 65. zasjedanja UN-ova Odbora za prava djeteta glede ponašanja Svete Stolice prema nebrojenim slučajevima pedofilije među svećenicima diljem svijeta. Katolička crkva je, dakle, prozvana. I to u svakom slučaju valja pozdraviti.

 

Da je seksualna zlouporaba maloljetnika zločin, to je svima jasno. No, ono što je desetljećima slijedilo kada se u Crkvi saznalo za zločin nebrojenih svećenika u Americi, Irskoj i u mnogim zemljama uglavnom zapadne Europe, jednako je skandalozno te vjerojatno ima čak i teže posljedice. Mnogi u Crkvi kao da nisu razumjeli kako u središtu užasa nije više bio sam zločin, koliko njihova vlastita reakcija na nj.

Crkveno je vodstvo svim sredstvima nastojalo da vijest o slučajevima pedofilije ne prodre u javnost, a žrtve mu zacijelo nisu bile prva briga. Maloljetnici i njihovi roditelji u takvoj situaciji ne samo da trpe zbog nanesena im zla, nego i zbog nemogućnosti da o svojoj patnji govore, da u krilu Crkve osjete ne samo Božju iscjeljujuću ljubav, nego i običnu ljudsku pravdu. Uskraćena im je svaka pomoć da prežive svoju traumu. Izigrani su višestruko

 

Lokalne crkve godinama su štitile svećenike od progonstva, premještajući ih, nakon prijestupa, u druge župe, izbjegavajući da ih privedu civilnom zakonu pred kojim nitko u društvu nema prava na krivično izuzeće. Ukratko: crkveno je vodstvo svim sredstvima nastojalo da vijest o slučajevima pedofilije ne prodre u javnost, a žrtve mu zacijelo nisu bile prva briga. Maloljetnici i njihovi roditelji u takvoj situaciji ne samo da trpe zbog nanesena im zla, nego i zbog nemogućnosti da o svojoj patnji govore, da u krilu Crkve osjete ne samo Božju iscjeljujuću ljubav, nego i običnu ljudsku pravdu. Uskraćena im je svaka pomoć da prežive svoju traumu. Izigrani su višestruko.

 

Kada je, pak, vijest o zločinima poslije desetljeća zataškavanja prodrla u javnost, crkveno je vodstvo prvo nabacivalo sumnju o manipulaciji medija, ističući da svjetovni mediji rade na diskreditaciji Crkve te da je posrijedi organiziran napad na svećenstvo. Mnogi još i danas žale što se Crkva ne uspijeva sačuvati od skandala te što je povjerenje u nju poljuljano.

 

Kao da do takvih i tolikih zala u Crkvi nije došlo upravo stoga što je povjerenje u svećenike bilo odveć veliko! Potom obrana providnim argumentima, kao: u svakoj da ljudskoj zajednici ima loših pojedinaca. Neki crkveni mediji isticali su da je broj pedofila među svećenicima, u odnosu na laike, neznatan. Kao da broj umanjuje težinu zločina! Ili, kao da je posve isto počini li zločin laik ili svećenik. E pa, nije: zločin što ga čini svećenik daleko je teži!

 

Mnogi kritički analitičari stanja u Crkvi, poput Hansa Künga, povodom pedofilskog skandala u Crkvi izjavili su da je on posljedica nametnutoga celibata. No, nije li mogućnost seksualnih zloporaba u Crkvi otvorena njezinom bitno prijetvorničkom mentalnom strukturom i nedostatkom otvorena govora, parezije? Naime, devijantno ponašanje svećenika zloupotreba je moći koju ima u funkciji posrednika, a time i izdaja vjerničkoga povjerenja u Boga, što je nasilje nad savješću ne samo žrtve nego i svih vjernika.

 

Građani prema kritici UN-a zauzimaju različite stavove: ili im je to prilika da opetovano osuđujući Crkvu stresu sa sebe svaku odgovornost (koja se uspostavlja samim time što smo svi udovi jednoga tijela – ljudskog roda) ili im je poticaj da još čvršće zauzmu žestok obrambeni stav: ugled i autoritet Crkve ponad svega! Ništa novoga, samo sada na novoj, globalnoj razini na kojoj se, zapravo, radikalno otvaraju ključna pitanja budućnosti čovječanstva.

Koliko god nam se činilo dobro za Crkvu da je tako oštro prozvana, valja se prisjetiti da UN nisu reagirale na upotrebu plina kojim su ugušena djeca u Siriji, na činjenicu da je vlast u Ugandi prisiljavala djecu boriti se u ratu ili pak, na trgovanje djecom u Tajlandu

 

U susretu s američkim biskupima u travnju 2003. papa Ivan Pavao II. istaknuo je da je uzrok zbog kojeg biskupi nisu donijeli ispravne i pravovremene odluke – opći nedostatak poznavanja naravi problema te od njih zatražio utvrđivanje djelotvornih kriterija koji bi ‘‘zajamčili da se te pogreške neće ponoviti“; jedan od tih bila bi ‘‘nulta tolerancija“ prema onima koji počine zločin, tj. trenutačno isključenje iz svećeničke službe.

 

No, je li to doista bilo primijenjeno? Jesu li prije pape Franje doista počinitelji dokazanih krivnji bili isključeni? A što je s prikrivanim i zataškavanima prijestupima? Od Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., kao ni od brojnih biskupa u čijim su se biskupijama dogodili zločini, nismo čuli ispriku zbog zataškavanja. A zataškavanje je glavna stavka u kritici UN-a.

 

No, nije jedina. Povjerenstvo, sastavljeno od predstavnika 18 zemalja, Povelje o pravima djece zadire i u druga područja. Ozbiljno kritizira stav Katoličke crkve o homoseksualnosti, kontracepciji i pobačaju te predlaže promjenu njezina Kanonskoga zakona kako bi zajamčila prava djece na zdravstvenu zaštitu i zaštitu od diskriminacije u graničnim situacijama. Nadbiskup Silvano Tomasi, vođa delegacije Svete Stolice u UN-u u Ženevi komentirao je na Vatikanskom radiju da su ‘‘nevladine organizacije koje favoriziraju istospolne zajednice najvjerojatnije utjecale na Povjerenstvo UN-a da pojača ideologijsku liniju u svom izvješću“.

 

Iako, dakle, Sveta stolica ‘‘žali što u nekim dijelovima zaključnih zapažanja UN-a uočava pokušaj upletanja u učenje Katoličke crkve o dostojanstvu osobe i vršenju vjerske slobode“, to ne bi trebalo shvatiti kao poziv na zbijanje redova protiv ‘‘sekularizirana svijeta“ i njegovu ‘‘sveopću, masonsko-liberalnu urotu protiv vjere“, nego kao poziv na ponovno promišljaje odnosa religije i sekularnoga svijeta, dijalektike izgradnje kršćanske savjesti i donošenja zakona koji bi štitili od diskriminacije i one koji ne žive po moralnim učenjima Crkve.

 

Pritom ne valja zaboraviti, koliko god nam se činilo dobro za Crkvu da je tako oštro prozvana, da UN nisu reagirale na upotrebu plina kojim su ugušena djeca u Siriji, na činjenicu da je vlast u Ugandi prisiljavala djecu boriti se  u ratu ili pak, na trgovanje djecom u Tajlandu…

Rimska kurija i crkvena hijerarhija kao da su tek pod vanjskim pritiscima naposljetku spremni poduzeti konkretne korake prema promjeni, ali zahtjev obnove prisutan je itekako i u samoj Crkvi. Hoće li Vatikan i crkvena hijerarhija ustrajati na vlastitoj poziciji samoobrane i pretvoriti se u totalitarističku organizaciju sa sve manjim brojem sljedbenika ili će opstati u malim vjerničkim zajednicama vjernima praksi Prve crkve te imati svoju ulogu u civilnom društvu zajedno s drugima?

 

Nemojmo ostati apatični i promatrati postrani što se događa. Dakako, prošlost ne možemo izmijeniti, ali možemo, ukoliko volimo istinu, pridonijeti da se ne ponavlja. To da je istina podložna interpretaciji nije razlog da branimo vlastitu istinu, nego poticaj na smjelost dovođenja u pitanje kako ju interpretiramo. Istinu, dakako, ne trebamo razumjeti logički, nego fenomenologijski i psihologijski. Stvoriti nam je nužne uvjete da istina u nama postane iskustvom, a objekti u tom iskustvu zbiljski.

 

Stoga se nije zalagati za neku teoriju ljudske proizvodnje istine, nego istinu razumjeti kao duboko osoban, introspekcijski problem. S obzirom da tako shvaćena istina ne može biti podložna dokazivanju, jedini način njezine ovjere jest da ono što o njoj ljudska misao razumije stavimo u djelo. Jedino tako ćemo moći razaznavati događaje i smjelo se angažirati za ono što nam se pokaže istinitim u danom trenutku preuzimajući kadikad i rizik da pogriješimo. Bez rizika istina ne može biti djelotvorna.

 

Povijesna je nužnost dekonstrukcija strukture na kojoj počiva djelovanje Crkve. Paradigme se mijenjaju vrlo sporo i tradicija teško prihvaća inovacije premda je i sama na njima nastajala. Koliko će trajati proces dekonstrukcije ovisi ne samo o reakciji pape Franje i Svete Stolice, nego i o reakciji svakog od nas kršćana. Rimska kurija i crkvena hijerarhija kao da su tek pod vanjskim pritiscima naposljetku spremni poduzeti konkretne korake prema promjeni, ali zahtjev obnove prisutan je itekako i u samoj Crkvi.

 

Hoće li Vatikan i crkvena hijerarhija ustrajati na vlastitoj poziciji samoobrane i pretvoriti se u totalitarističku organizaciju sa sve manjim brojem sljedbenika ili će opstati u malim vjerničkim zajednicama vjernima praksi Prve crkve te imati svoju ulogu u civilnom društvu zajedno s drugima? Ili nešto treće?

 

Osteoporoza crkvenog sustava može se izliječiti jedino evangelizacijom same Crkve i to ponajprije preuzimanjem osobne odgovornosti vjernika i župskih zajednica u tom procesu, a ne ostajanjem u pasivnosti ili u unutarnjoj emigraciji – poruka je to pape Franje koja sporo prodire do biskupa i vjernika. Vjernici i svećenici su odgajani kao pasivno stado i posljedice takva odgoja integralan su dio njihovoga vjerničkoga mentaliteta i ponašanja.

 

Kako izaći iz tog kruga? Što pojedinac može učiniti, pa bio on i sam papa Franjo? Je li uopće moguć takav produktivan konflikt u kojem bi se očitovala ravnoteža među različitim strujama te zajednička briga za opće dobro opet došla u žarište naše pozornosti?

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora