novinarstvo s potpisom
Roditelji su bili među prvima koji su na svojoj koži osjetili korporativni mentalitet monetizacije svega. Nikome tko je mališanu kroz proteklih nekoliko desetljeća morao kupiti baš tu i tu lutku, ili baš tu i tu videoigru, ili koji već god brendirani koncept elementarne dječje potrebe za igranjem ne može biti čudno dokle danas korporativni apetiti sežu – do monetizacije pitke vode, primjerice, ili do spajanja dokazanih tržišnih uspjeha poput igračaka i multipleksa.
Zvuči nemoguće da je nešto nazvano šablonom ime brenda + film išta više od reklame, zar ne?
U slučaju ‘‘Lego filma“ svaki takav početni strah od zloupotrebe dječjih osjećaja mogu pomutiti jedino suze tog istog djeteta kad otkrije da mu film nije sinkroniziran na materinji hrvatski; ovo je jedan od onih suvremenih crtića montiranih uz računanje na kronično brz gubitak pozornosti današnje dječje publike, u čemu također podsjeća na reklamu – vrtoglavu radnju i verbalni ping-pong desetaka nosećih likova moći će pratiti samo oni iskusniji čitači među najmlađima; roditelji im jednostavno neće sve stići pročitati naglas.
Šteta, jer ‘‘Lego film“ je u isti mah dekonstrukcija današnjeg tipičnog korporativnog filma i velika proslava same nepatvorene ideje igranja, jedna od najljepših posveta pojmu dječje maštovitosti i kreativnosti proteklih desetljeća. Ako se pritom i služi Lego kockama, onda u tome nije mnogo drugačiji od milijuna djece koja su posegnula za ovom najpopularnijom danskom igračkom na svijetu u desetljećima koja su prošla otkako se počela proizvoditi 1949. godine.
Duhom, ako ne i stvarnom produkcijskom prirodom, ‘‘Lego film“ je pripadnik posve drugačijeg pristupa ekranizaciji tržišnog brenda nego što to je inače slučaj – danskog pristupa ako hoćete. Dosad je brendirane filmove Hollywood pravio uglavnom za kompaniju Hasbro: ‘‘Transformersi“, ‘‘Battleship“ i ‘‘GI Joe“ pokazali su nam kako to izgleda. Puni oružja, nadrealne akcije i seksualno objektificiranih djevojaka, ti filmovi smještaju svoje igračke u kontekst stvarnosti kakvom je vidi neoblikovana pubertetska fantazija. Njihova poanta nipošto nije igranje, već agresivno stvaranje fiktivnog konteksta za tržišni plasman igračaka – s naglaskom na agresivno, jer uz to što prodaju proizvod, služe i kao posve neprikrivena militaristička propaganda.
Čak i u nemjerljivo dopadljivijem Pixarovom serijalu ‘‘Priča o igračkama“ poanta je uvijek bila u zamišljenom životu stvarnih igračaka – isprva uglavnom izmišljenih, uz one stvarno brendirane čijih se prava Steve Jobs uspio domoći, da bi se zatim počelo oprezno i umjereno u radnju uvoditi velike brendove, poput Barbie i Kena u trećem nastavku. ‘‘Lego film“ dijeli s ‘‘Pričom o igračkama“ tu internu konstrukciju dramaturgije u kojoj su igračke žive, te rade ono što bi se i očekivalo od njih – ali onda je posve izvrće na glavu, i kad je riječ o svijetu gdje se radnja zbiva, i kad je riječ o pristupu brendovima.
Možda je stvar u tome što je Lego brend kojega drugi brendovi dolaze moliti za suradnju, pa se prema njima može odnositi daleko ležernije nego što je igdje drugdje u današnjim medijima slučaj. Doista ne znam kakva je pozadina ovog filma što se relevantne legislative o autorskim pravima tiče, jer koliko god da distributer Warner Bros. posjedovao prava na mnoge franšize i likove koji se tu pojavljuju, ono što redatelji Phil Lord i Christopher Miller (otprije na dobrom glasu zbog nesputano zaigranih hitova ‘‘Oblačno s ćuftama“ i ‘‘21 Jump Street“) s njima ovdje rade sigurno nije ono što bi menadžeri tih brendova nužno htjeli.
Baš kao i kod kockica od kojih je (naizgled) sazdan, na tome počiva premisa ‘‘Lego filma“: na činjenici da je, koliko god brendirana i zadana pojedina igračka unutar svijeta Lega bila, to i dalje samo jedna od milijuna Lego kockica i time podložna neočekivanom uklapanju u sve ostale. ‘‘Lego film“ se kocka s milijardama dolara vrijednim brendovima kad se poigrava s likovima DC Comicsa, Harryja Pottera, Gospodara prstenova i Ratova zvijezda, ali ni trenutka ne hazardira s onim do čega mu je zaista stalo – s pravom na igru. Brendovi se tu vraćaju onamo odakle su potekli prije nego što su bili brendovi, u zaigranu, kreativnu maštu.
U takvom je kontekstu glavni negativac u priči, razbarušenoj kakva već jest, potpuno pogođen, jer mu je glavna namjera onemogućiti drugim Legićima pravo na igru: Predsjedniku Biznisu cilj je slijepiti sve sastavljene igračke tako da zauvijek budu točno onakve kako je to predviđeno u uputama na kutiji.
Svjetovi – a ‘‘Lego film“ se zbiva u mnogim svjetovima koji pripadaju samim kockicama, a ne u našem svijetu, što je ugodno iznenađenje – imaju biti točno onakvi kako je zacrtano, a njihovi se likovi imaju ponašati prema propisanim pravilima.
Svaka sličnost tog presezanja moćnika – koji je, uz to što je predsjednik, ujedno i vlasnik korporacije koja proizvodi sve, od živežnih namirnica do povijesnih udžbenika i glasačkih aparata – s našim svijetom, jasno, potpuno je namjerna.
Glavni junak priče Emmet, pak, potpuni je konformist, blažen u svom neznanju dok živi i radi točno kako mu je rečeno – počevši od udisanja i izdisanja zraka, pa do neprestanog slušanja jedne te iste pjesme, zarazno sladunjave balade koja mu ponavlja Sve je stvarno zakon. To što će Emmet biti uvučen u pobunu protiv takvog statusa quo i nije pretjerano originalno rješenje unutar klasičnog Campbellova arhetipa junakova putovanja na kojem se od Lucasa naovamo gradi suvremeni blockbuster.
To što će pobunjenici, s druge strane, na sustav represije odgovarati ne oružjem, nego inventivnim korištenjem samih Lego kockica oko sebe, više je nego dobrodošla inovacija za tu narativnu strukturu, dokaz da Lord i Miller stvarno shvaćaju poantu svog predloška i vrlo dobro znaju zašto pričaju ovu priču. Ovdje više nije poanta da pobuna pobijedi zlo carstvo, nego da zamijeni zlo carstvo potpuno drugačijim sustavom – a u ‘‘Lego filmu“ to je čista kreativna anarhija.
Da, ‘‘Lego film“ je možda najsuvislija posveta idealu anarhije unutar korporativnog Hollywooda u već dugo vremena. To ne znači da je, koliko god eklektičan bio, izrađen bez vrlo velike pažnje za najsitniji detalj. Posebno oduševljava animacija – djelo australskog studija Animal Logic – koja izbjegava kompromise poput savitljivosti (na koje pristaju, primjerice, videoigre brenda Lego).
Svaka kockica tu je doista simulirana tvrda plastika, s ogrebotinama i svime ostalim što i prave kockice imaju na sebi jer se njima igra, a svi su svjetovi do posljednje sitnice stvoreni od njih – čak i voda i vatra. Premda računalno generirani, kadrovi ‘‘Lego filma“ oduševit će svakoga tko je pokušao izraditi vlastiti film s Legićima, jer doista izgledaju kao stop-animacija.
Svoju iskrenu posvećenost mašti i igri kao neophodnom ljudskom načinu izlaženja nakraj sa svijetom – bilo da ga se prihvati, bilo promijeni – ‘‘Lego film“ okrunjuje nadahnutom završnicom, jednim od onih filmskih prizora koji potpuno ruše sve šablone dok u isti mah djeluju potpuno neizbježno u cijelom kontekstu.
Potrudite se ne saznati za njega prije gledanja filma, jer doista je riječ o čarobnih desetak minuta koji o pojmovima društvenog reda i nereda govori praktički sve što se može reći. Ako ste roditelj, ovo je možda najnapredniji visokobudžetni naslov Hollywooda koji možete priuštiti svojoj djeci… ako znaju dovoljno brzo čitati.